Zivot U Logoru

ŽIVOT U LOGORU
Radni dan logoraša bio je isplaniran do tančina. Ustajalo se u 5 sati, te su nakon obroka logoraši bili upućeni na Appellplatz gdje je izvršeno prebrojavanje. Ako bi kojim slučajem nedostajao netko od logoraša svi su morali stajati na Appellplatzu sve dok tog ne bi pronašli, živog ili mrtvog. Ta prebrojavanja znala su potrajati i duže vremena, naročito ako brojčano stanje ne bi bilo u redu. Ujutro su SS-ovci požurivali da se- prebrojavanja brže obave jer su željeli da logoraši što prije krenu na

posao. Za vrijeme prozivke logoraši su morali pozdraviti dežurnog vođu logora, Lagerfiihrera, s pozdravom »kape dolje - kape gore«. Zatim je bilo pročitano nekoliko brojeva logoraša koji su se trebali javiti na glavna vrata. Logoraše koji su bili prozvani čekala je na glavnom ulazu zapovijed »radne komande — svrstavaj se«. Nakon toga su oformili grupu koja je trebala krenuti na rad u određenu radnu komandu i ti su se logoraši morali postrojiti po petorica u redu.
Zatim je dežurni SS-ovac naredio »naprijed marš
- vojničkim korakom«, a poslije toga »pjesma«. Na glavnim vratima obično je svirala glazba, a u orkestru su bili sami logoraši. Pred vratima su logoraši morali još jednom energično skinuti kape desnom rukom, a nakon toga je svaka radna jedinica morala otrčati na svoje radno mjesto.
Da bi netko imao šanse da preživi bilo je vrlo važno u koju radnu komandu će doći. Bilo je naime takvih radnih komandi u kojima ljudi izuzetno čvrste građe nisu uspjeli izdržati duze od 2-3 mjeseca. Ako nisu umrli od iscrpljujućeg rada jednostavno bi ih batinama dotukli SS-ovci.
Odmah poslije karantene u prijemnoj kancelariji se određivalo u kojoj će radnoj komandi netko raditi. Često su na administrativnim poslovima radili sami logoraši, pa ie postojala mogućnost uvida u te rasporede. Logoraši koji su po profesiji imali vezu sa zanatima obično bi i u logoru bili raspoređeni na takve poslove. Krojačnica, obućarnica, staklarnica su se nalazile u samom logoru i često je na čelu tih radnji bio neki majstor iz VVeimara.
Svi oni koji su radili u okolnim pogonima prolazili su mnogo gore. Radilo se bez obzira na vremenske prilike, pa su tako logoraše tjerali da i po najhladnijem vremenu, kiši ili snijegu, po cijeli dan rade na otvorenom. Svakoj grupi logoraša komandirao je njihov kapo, koji je bio izabran između samih logoraša. U prvo vrijeme su većina kapoa bili Nijemci, po pravilu kriminalci. Fašisti su im obećali bolji tretman i smanjenje kazne ako će s ostalim logorašima postupati što surovije. Kapo se je brinuo za disciplinu u barakama; predavao je izvještaj o brojčanom stanju prilikom prozivke, te kontrolirao koliko tko radi.
Na radnim komandama radilo se mnogo i teško, neprestano uz viku, prijetnje i udaranje SS-ovskih stra- žara, a često i kapoa. U podne je bila polsatna pauza, kako bi se logoraši odmorili i pojeli svoj oskudni ručak. U prvim godinama rata zatvorenici Buchenvvalda dobivali su hrane u tolikoj mjeri da su bar uspjeli preživjeti, dok je hrana kasnije reducirana te je po stotine Ijudi dnevno umiralo od gladi i iscrpljenosti. Tako je sljedovanje hrane za sedam dana za jednog logoraša 1944. bilo: 200 grama salame, 180 grama marmelade, 100 grama sira, 80 grama masti, 60 grama kave, 2,6 kilograma kruha, 2 kilograma povrća, uglavnom zelja i kelja i 2 kilograma repe. Ali, kako nije bilo hrane da zatvorenici i toliko dobiju, ubrzo se prešlo na sasvim simbolične obroke.
Logorašima koji su radili na vanjskim komandama davali su za ručak najčešće komadić kruha i margarina, a većina je to pojela još i prije ručka i to im je bilo sve do večeri. Poslije popodnevnog odmora logoraši su nastavili raditi na svojim radnim mjestima. Radilo se pretežno u manjim grupama da bi se što manje razgovaralo i da bi na taj način logoraši bili pod jačim nadzorom i više radili. Uz kapoe sadistički su se tokom cijelog radnog dana na logorašima iživljavali SS-ovci, tukući svakoga tko bi i malo predahnuo. Gotovo svakodnevna je bila slika da netko od čuvara s toljagom ili bilo kojim drugim predmetom jednostavno zatuče logoraša ako ga nije našao pri poslu. Uz to su se mnogi čuvari jednostavno sadistički iživljavali zahtijevajući od iscrpljenih logoraša da, na primjer, nose bez razloga teško kamenje i slično.
Najokrutnija radna komanda bila je »kamenolom« (Steinbruck), koju su logoraši zvali još i »komanda za put u nebo«. Za rad u komandu bili su najčešće određeni oni koji su SS-ovcima nešto zgriješili. Logoraši koji su bili određeni da rade u kamenolomu dobro su znali da i Ijudi u dobroj fizičkoj kondiciji izdrže najduže nekoliko mjeseci.
Ponekad bi nekome uspjelo da se izvuče iz kamenoloma, te je tako imao šanse da radeći u nekoj drugoj komandi preživi. Svi oni koji nisu imali tu sreću, dotučeni SS-ovskim batinama, iscrpljenošću i gladu, ostavljati su svoje živote u kamenolomu.
Pored kamenoloma teško se radilo i u drugim radnim komandama, kao što je kopanje kanala i polaganje betonskih cijevi, gradnja podzemnih hala za postrojenja njemačke industrije, kopanje rudače, zemljani radovi na izgradnji nasipa, željeznička pruga, izgradnja cesta i gradnja zgrada. Relativno lakše bile su radne komande unutar logora. To su bile kuhinja, praonica rublja, kupaonica, spremište privatnih stvari logoraša, skladište logorske odjeće i obuće, skladište alata, postolarska radionica, krojačnica, drvarnica, staja za svinje, ambulanta, pisarnica, vatrogasna služba, logorska policija itd. Teži poslovi unutar logora bili su radovi u vrtu, razbijanje kamenja, mehanička radionica i čišćenje WC-a.
Dedan veliki dio logoraša radio je u okolnim tvornicama koje su proizvodile oružje i municiju. Kako su to bili važni poslovi čuvari su naročito budno pazili da zatvorenici dobro obavljaju radne zadatke. Međutim, baš na tim poslovima u tvornicama oružja počele su i prve tihe bune i sabotaže. Logoraši su svjesno i po dogovoru neke poslove krivo obavljali, pa je iz tih tvornica izišlo mnogo neispravnog oružja.
Nakon radnog dana logoraši su se ponovo postrojeni u pet redova morali vratiti u svoje barake. Na glavnom ulazu u logor čekali su ih SS-ovci i bez ikakvog razloga udarali koga bi stigli. Poslije toga slijedila je večernja prozivka na Appellplatzu. Logoraši bi ponovo bili postrojeni u redove, a SS-ovci su kontrolirali da li odgovara brojčano stanje. U slučaju da je nedostajao samo jedan logoraš svi zatvorenici Buchenvvalda morali su postrojeni čekati dok se taj ne nađe. Na prozivku su logoraši trebali donijeti i svoje mrtve drugove koji su u
Posebna atrakcija za SS-ovce bila su javna vješa- nja pred očima svih logoraša. Naime, ako bi čuvari u toku dana otkrili da netko pokuša bijeg postupak je ubrzo rezultirao smrtnom kaznom za toga, koja je bila izvršena još iste večeri na Appellplatzu.

Kada je konačno prozivka bila završena, došlo je do raspuštanja ljudi koji su se mogli vratiti u svoje barake na više nego skromnu večeru. Nakon znaka zviždaljkom svi logoraši morali su biti u svojim boksovima i izdata je komanda da se gasi svjetlo.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License

Subscription expired — please renew

Pro account upgrade has expired for this site and the site is now locked. If you are the master administrator for this site, please renew your subscription or delete your outstanding sites or stored files, so that your account fits in the free plan.