Zadatak Iskrciti Sumu

ZADATAK: ISKRČITI ŠUMU
Točno 19. srpnja 1937. godine, jedna velika grupa ljudi predvođena nacistima krenula je iz VVeimara prema brdašcu Etersbergu. To brdo udaljeno je od VVeimara desetak kilometara, a cijelo područje je bilo pošumljeno. Stanovnici toga kraja dobro su znali za vrlo okrutnu klimu na području VVeimara, a naročito na Etersbergu. Zime su bile vrlo duge i izuzetno hladne, tako da nije bilo nikakvo čudo da se živa u termometru znala na Etersbergu spustiti i do —25 stupnjeva.
Grupa od oko 1400 ljudi koji su krenuli sredinom 1937. godine prema Etersbergu bila je sastavljena pretežno od zatvorenika koji su izdržavali kazne u zatvoru u VVeimaru. U prvo vrijeme zadatak je bio izuzetno tajan, tako da građani VVeimara nisu smjeli dolaziti do Etersberga da vide šta se tamo događa.
Zatvorenici su narednih dana morali krčiti šumu bukvi na samom vrhu brdašca. Po odluci Gestapa na tom mjestu trebalo je podići treći koncentracioni logor u Njemačkoj. Radovi na Etersbergu nisu mogli ipak nezapaženo proći, pa su stanovnici VVeimara uskoro saznali što se tamo namjerava raditi. Kada su fašisti budućem logoru htjeli dati ime »Weimar« građani tog grada su protestirali i po šumi bukava loaor je dobio ime Buchenwald.
Graditelji jedne od najvećih budućih tvornica smrti naredili su da se na velikom prostranstvu Etersberga posjeku sva stabla, a ostao je jedino hrast koji je bio vezan uz Goetheovo ime.
Čim je šuma iskrčena SS-ovci, koji su nadgledali radove, naredili su da se započne s izgradnjom baraka. Te barake bit će budući dom tisućama ljudi koje će Nijemci za vrijeme ratnih godina dovoditi u ovaj logor. Intenzivno se je radilo na izgradnji cijelog kompleksa logora, koji u prvo vrijeme nije bio veličine kao kasnijih godina kada su pristizali masovni transporti zatvorenika.
Na izgradnji cijelog logora radilo se gotovo danonoćno. Logoraši su sami podigli osamdeset zgrada i baraka za sebe, 17 četverokatnih zidanih zgrada za SS- ovce, 8 vila za oficire SS-a, oficirsku kantinu, 12 garaža, kino salu, poštu, kuhinju, magazin, trafostanicu, bolnicu, te mnoge druge prateće objekte. U sklopu logora podignute su i 23 hale tvornice Gustlof-VVerken i Mi-Bau, te 10 zgrada DAW-Deutche Ausrüstung Werke (njemačka služba naoružanja).
Prošavši kraj velikog panoa pred ulazom u sam logor koji je opominjao buduće zatočenike Buchenvvalda sta ih tamo čeka logoraši su bili dovedeni do glavnog ulaza. S lijeve i desne strane od ulaza podižu se visoke osmatračnice na kojima su stajale straže naoružane do zuba. I na drvenom balkonu na samom ulazu stalno su dežurali SS-ovci. Na vrhu samog ulaza nalazio se veliki sat koji je posljednji puta radio 11. travnja 1945. godine, na dan kada je logor oslobođen.
Poslije glavnog ulaza ukazuje se ogromno pro- stranstvp samoga logora, barake i sve ostale zgrade.
Međutim, logoraši koji su bili dovedeni u Buchenvvald prvo su bili upućeni u zgradu gdje se vršila dezinfekcija, te gdje su logoraše kupali u specijalnim kadama.
Kada bi logoraši bili dovedeni u prostoriju za dezinfekciju skinuli bi ih do gola i zatim gurnuli u kadu i pod tuševe s ledenom vodom, .,da .bih ih za čas opet na silu gurnuli u drugu kadu s kiptićorrf vodom: Kada je taj dio bio završen logoraše su uputili u *odio gdje su im uzeti podaci i zatim su bili upućivani u karantenu, gdje' su logoraši znali ostati i do mjesec dana.
Odmah do ulaza u logor nalazile su se male ćelije, otprilike veličine četiri kvadratna metra, za koje su logoraši s dužim stažom dobro znali: uđu li tamo, povratka nema! Naime, u tim ćelijama SS-ovci su mučili neposlušne zatvorenike ili sve one koji bi im se zamjerili. Teško je i povjerovati da ljudski um može izmisliti sve muke kojima su bili podvrgnuti logoraši u tim ćelijama. SS-ovci su ovdje s korbačima tukli logoraše, posebnim spravama su im rastezali pojedine dijelove tijela, živim ljudima su derali kožu, boli ih iglama i mučili ih sve dok

  • žrtva nije umrla. U tim malim ćelijama su SS-ovci znali logoraše jednostavno prepoloviti, nekima su zabijali čavle pod nokte, palili im kožu. Nikada nitko iz tog odjela nije izašao živ, pa tako zatvorenici sve do kraja rata i nisu znali šta se zapravo događa sa njihovim drugovima koji su odvedeni do samog ulaza u logor, ledino su mogli konstatirati da se nitko od njih nije vratio u svoju baraku.

Kada je završen dio oko prve dezinfekcije i davanja podataka logoraši su dobijali posebne uniforme i oznake. Logoraši su bili obučeni u prugasta plavo-siva odijela od lošijeg gradla, a imali su i isto takve prugaste kape, a na nogama su nosili drvene holandske nanule na bosu nogu ili na nogu uvijenu u krpe. Strogo je bilo zabranjeno da logoraši ispod svojih uniformi obuku bilo kakav odjevni predmet, a nisu smjeli nositi ni čarape. Nije teško zamisliti kako su se osjećali ljudi s bosim nogama na temperaturi od -25 stupnjeva, hodajući po dubokom snijegu.
Na prsima su svi logoraši imali prišivene trokute s početnim slovom nacije kojoj su pripadali. Dedino Ni
jemci nisu imali takvu oznaku. Trokuti su bili raznih boja, a svaka boja je označavala kojeg su tipa pojedini zatvorenici. Ispod trokuta svaki logoraš imao je na svom odijelu prišiven broj.
Logoraši koji su nosili crveni trokut bili su politički zatvorenici, logoraši s plavim trokutom emigranti, s ljubičastim subotari, dok sa crnim saboteri. Zeleni trokut nosili su kriminalci, crveni s točkom zatvorenici iz kaznenih komanda, dok crveno-bijeli bjegunci.
Logor gdje su logoraši živjeli bio je veličine dva kvadratna kilometra, dok je cijela površina koja je pripadala upravi logora imala 30 hektara. Oko cijelog logora je bila razapeta žičana ograda pod visokim naponom tako da nikako bijeg nije dolazio u obzir. Na određenim mjestima nalazile su se 24 kule-stražarnice u kojima su stalno stražarili SS-ovci.
Odmah poslije glavnog ulaza prostire se površina koja je služila za svakodnevne jutarnje i večernje prozivke logoraša. Iza Appellplatza nalazile su se barake u kojima su živjeli logoraši, jedan manji dio tih baraka bile su izgrađene od čvrstog materijala, dok su ostale barake bile drvene. Iza tih baraka bio je smješten mali logor za bolesne invalide koji nisu izlazili iz baraka. Te barake bile su veličine 10 na 50 metara, a unutra je u boksovima na četiri kata znalo živjeti od 1000 do 2000 ljudi.
Svaka baraka u velikom logoru za radno sposobne logoraše imala je svoj broj. U početku u boksovima na tri kata na jednom krevetu spavao je samo jedan, ili najviše dva logoraša, dok se kasnije više nije pazilo na broj. U baraci je bio još stol i drvene klupe na koje su zatvorenici sjedali za vrijeme jela.
Između baraka su bile prave male ulice, koje su vodile do drugih zgrada u logoru. Nešto dalje od centralnih baraka nalazio se je logor sovjetskih ratnih zarobljenika koji je podignut kada se Hitler zaratio sa Sovjetskim Savezom.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License