Stvorili Smo Snaznu Organizaciju

STVORILI SMO SNAŽNU ORGANIZACIJU
- sjećanja dr Rudija Supeka -
U to vrijeme su došli najveći transporti Jugoslavena iz Italije, jer je kapitulirala Italija, pa su prebačeni mnogi zatvorenici iz Sulmone i Perugie. Došla je također i jedna velika grupa iz Savske ceste.
To je period kad dolazi do veće koncentracije Jugoslavena u Buchenvvaldu. Prije toga bile su manje grupe Jugoslavena, naročito Slovenaca, koji su došli iz različitih logora. Tada je već postojala politička organizacija i to internacionalna politička organizacija:
Budući da je Buchenvvald stvoren 1937. godine, odnosno da su 1937. godine prebačeni prvi njemački komunisti koji odmah stvaraju, kao svagdje/ilegalnu organizaciju, to je organizacija po dolasku prvih stranaca
— a prvi stranći su došli čim je Hitler krenuo u osvajačke ratove — već dobila jedan internacionalni karakter. Od 1941. dolaze i Sovjeti, Poljaci u velikom broju, Francuzi, tako da se taj internacionalni sastav povećava. Preko dvadesetak različitih nacija je bilo zatočeno u logoru Buchenvvald od 1941. do 1945.
Buchenvvald je, kao svaki logor, bio pretežno političkog sastava, ali ne i isključivo, jer su u logor dovedeni i kriminalci kojima su SS-ovci obično povjeravali vlast s namjerom da teroriziraju, muče i ubijaju političke zatvorenike. Bilo je i drugih kategorija kao nazarenci koji se nisu htjeli boriti, tzv. subotari, koji su bili vrlo miroljubivi, a od strane SS-a su upotrebljavani za različite svrhe u logoru i izvan njega.
Nas je čuvala SS divizija koja se nazivala »divizija mrtvačke glave«. Bila je smještena u neposrednoj blizini koncentracionog logora, a koristila je za radnu snagu i za svoje potrebe zatvorenike. To je bitno zbog toga što su ti zatvorenici imali priliku ulaziti u prostorije SS-a i slušati radio vijesti.
Često puta su tako mogli ući ne samo u prostorije gdje su stanovali obični vojnici, nego i tamo gdje su stanovali komandanti divizije, kao i komandanti logora i doći do vrlo dragocjenih podataka, koji su nama za naš politički rad i za obavještavanje ljudi mnogo koristili.
To su činili subotari, ali i »politički« koji su također imali prilike dolaziti u prostorije SS-a.
Sto se tiče same političke organizacije ona se razvila naročito poslije 1942. kada su »politički« nasilno uklonili četrdesetak kapoa kriminalaca koji su imali prije toga vlast u logoru. U obračun između »političkih« i »kriminalaca« SS se nije upuštao. To je, međutim, bio jedan vrlo značajan korak jer su »politički« uspjeli preuzeti kontrolu unutar logora. Tada se moglo mnogo više učiniti na zašti- ćivanju i spašavanju ljudi. Moglo se na primjer onima koji su trebali biti transportirani zamijeniti broj s onima koji su umrli. A njih je iz dana u dan bilo sve više. U početku je smrtnost bila oko 20 ljudi dnevno, da bi na kraju dostigla broj od oko 300!
Spašavalo ih se i na druge načine. Ponekad ih se nije slalo na transporte koji su, kao zloglasna Dora, značili gotovo sigurnu smrt.
To preuzimanje vlasti u logoru je omogućilo političkoj organizaciji da ima kontrolu i na takozvanoj unutrašnjoj službi reaa, »lagerschutzima«, u koju smo mi ubacivali španske borce, iskusne ljude.
Politički rad se nije mogao u logoru odvijati za vrijeme radnog dana koji je trajao 16 sati, uzme li se u obzir jutarnja i večernja prozivka na Appellplatzu koja se znala, naročito ako su nekoga tražili, odužiti i tri sata. Radni dan je katkada trajao i 18 sati, te je bilo vrlo teško u tim uvjetima organizirati politički rad.
Politički rad se zato odvijao noću. Morali smo zbog toga imati mogućnost slobodnog kretanja po logoru. Kada smo imali povjerljive ljude u »lagerschutzu« nije više bilo problema da se noću nalazimo, dogovaramo i organiziramo rad. SS-ovci su samo od vremena do vremena noću slali svoje kontrole i trebalo je jedino tada obratiti više pozornost da nas ne otkriju. Ta činjenica da su »politički« uspjeli stvoriti jednu jaku političku organizaciju među dvadesetak različitih nacija ujedno je predstavljala okosnicu buduće otvorene borbe.
U čerliu se zapravo sastojao taj politički rad kojim je rukovodio Internacionalni logorski komitet?
Radilo se o dva glavna zadatka. Trebalo je, prije svega, politički organizirati ljude, povezati ih i'pripremiti za otpor.
Također se sastojao u sabotaži ratne proizvodnje, potpomaganju Ijudi itd.
Vidjelo se da su politički demoralizirani Ijudi ujedno brzo i propadali. Pod vrlo teškim uvjetima života u logoru (zna se, naime, da je zbog velike gladi bilo i pojava kanibalizma u malom logoru), bilo je teško očuvati čvrsti moral, pa je zadatak političke organizacije bio održati borbeni moral.
Drugi zadatak je bio pripremanje vojne organizacije koja bi bila sposobna da u pravom trenutku oslobodi logor.
Pored toga, trebalo je voditi brigu o prehrani Ijudi i njihovom zdravstvenom stanju. U logoru se katkad moglo ukrasti i nešto hrane, koja bi se tada dijelila onim ljudima koji nisu mogli dobivati pakete iz svojih zemalja. I među Jugoslavenima je bilo onih koji su povremeno dobivali pakete. Najviše paketa dobivali su Cesi, jer je granica udaljena oko 200 kilometara od Buchenwalda. Znali bi ostavljati svu hranu koju su dobivali preko dana, a nama je to puno značilo. Time bi, zapravo, udvostručili količinu hrane i spasili mnoge živote.
Kako je vrijeme odmicalo količina hrane koja se dnevno dobivala bivala je sve manjom. U početku se jedan kruh dijelio na pola, dok su ga na kraju dijelila desetorica.
Buchenvvald je, kao centralni logor, imao bolnicu. I tu smo kao organizacija mogli nešto učiniti. Ugrožene drugove slali smo u tzv. revier (bolnicu). Tamo bi se za njih brinuli liječnici-zatočenici. Jednog našeg druga, poznatog predratnog komunistu, sada historičara Partije, Sergeja Dimitrijevića iz Beograda, koji je došao u logor bolestan od tuberkuloze, s temperaturom od 40 stupnjeva, uspjeli smo odmah smjestiti u bolnicu i on je i preživio.
Neke naše drugove uspijevali smo spasiti nabavljajući im nešto više odjeće, po neki pulover, majicu i slično. Onako izmučenima i promrzlima to je često značilo spas.
Jedan od zadataka organizacije bio je i obavještavanje drugova što se događa na frontovima i koji su značajni politički događaji u svijetu. Bili smo, gotovo svake večeri, u mogućnosti da drugovima saopćavamo informacije s frontova, kao i glavne odluke našeg logorskog rukovodstva. Tako su naši ljudi bili informirani i politički povezani. Na taj način su mogli lakše izdržati neizvjesnost i teške uvjete života.
Među Jugoslavenima bilo je mnogo mladih ljudi. Većina ih je bila stara oko 20 godina, a i cijela jedna grupa 13-to godišnjaka. Uspjeli smo s jednom grupom tih mladih ljudi održavati tečaj marksizma, što je, vjerojatno, u logorima bio jedan iznimni pokušaj. Ne vjerujem, naime, da je to ikome drugome uspjelo.
Internacionalni logorski komitet imao je i zadatak organizirati borbu protiv SS-ovaca. I to organizacijom sabotaže na radnim komandama, posebno u tvornicama oružja. Sabotaža proizvodnje vršila se sistematski, jer je bio čitav niz različitih tvornica. Jedne su služile samo za neke sitne zanatske radove, dok su se u drugima proizvodili i dijelovi za rakete V-1 i V-2. Bilo je i tvornica pušaka. Grupe za sabotažu nisu bile sastavljene samo od jedne nacije, već se radilo timski.
Zanimljivo je i to da ljudi koji su govorili različitim jezicima nisu imali problema oko sporazumijevanja. Naš drug, danas pokojni Đorđe Nikolić, rukovodio je tako dijelom organizacije sabotaže u tvornicama koje su proizvodile ratnu opremu.
Nikolić je organiziranjem sabotaže uspio poremetiti sheme za izrađivanje dijelova za V-1 i V-2 (rakete) sheme za povezivanje špula, jer je radio na kontrolnom aparatu.
Sabotaža je otkrivena i vjerojatno bi bilo teških posljedica da nije izvedena nekoliko dana prije bombardiranja Buchenvvalda, pri čemu je i tvornica razorena, a s njom i svi dokazi.
Pored te sabotaže, drugi zadatak je bio organizacija otpora i to borbenih formacija, koje su imale čisto vojni karakter i onih koje su trebale rukovati s oružjem. Mi smo uspjeli nabaviti nekoliko mitraljeza, velik broj bombi, preko 90 pušaka i mnogo različitog, tupog i oštrog oružja za borbu iz bliza. Uspijevalo nam je to tako što smo poslije velikih bombardiranja imali zadatak da iz porušenih tvornica dopremimo mrtvace. Ispod leševa naših drugova stavljali bi puške i na taj način ih švercali do logora. Ispod baraka bi se iskopale rupe i oružje se tamo sakrivalo.
Imali smo i druge borbene formacije, koje međutim, nisu mogle odmah računati na oružje. Njihov zadatak je bio da sudjeluju kod raščišćavanja ruševina poslije bombardiranja, pri sprečavanju širenja vatre u slučajevima požara itd.
U vojnim jedinicama je bilo obuhvaćeno oko 3000 ljudi, dok su ove druge borbene formacije bile brojnije.
Uspjeli smo održati i male vježbe s takvim jedinicama. Te vježbe smo vršili nedjeljom kada se nije radilo. Ljudi iz određenih formacija trebali su se naći na nekim mjestima da se vidi da li ta mobilizacija funkcionira. Pokazalo se da to zaista odlično funkcionira, što su kasniji događaji i potvrdili.
Za političku organizaciju valja naročito istaknuti duh internacionalizma, zahvaljujući, u prvom redu, komunistima i velikom broju španskih boraca koji su se tu našli i koji su, dakle, već sudjelovali u borbi. Neki drugovi su imali specijalni zadatak da budu »veza« između nekoliko nacija.
Tako sam ja imao zadatak da budem »veza« između Francuza i Nijemaca. U logoru su postojala dva bloka: slavensko-germanski (predstavnici svih slavenskih naroda, Nijemci i Austrijanci) i latinski i zapadno-ev- ropski, gdje su bili Francuzi, Španjolci, poslije Talijani, Belgijanci, Nizozemci itd.
Moj zadatak je bio da budem »spona« između Nijemaca i Francuza, kao jednih od najbrojnijih nacija u logoru. Bilo je to važno i zbog toga jer Nijemci, koji su već dugo vrijeme bili zatočeni u logoru nisu prošli kroz strategiju narodnog fronta. Nisu bili dovoljno upoznati sa

situacijom u Evropi, pogotovo o onom što se je događalo nakon 1933. i VII kongresa Kominteme, kada je donesena odluka o formiranju antifašističkih frontova.
Zadatak nas Jugoslavena bio je da neke nesporazume uklonimo i objasnimo strategiju borbe.
I na kraju, treba spomenuti veliki ugled koji su Jugoslaveni uživali u logoru. Među drugovima se znalo o borbi naših naroda, o Titu. Sve nam je to još više povećavalo ugled.
A s druge strane, uzme li se broj Jugoslavena koji su bili zatočeni u Buchenvvaldu u odnosu na druge, mnogo brojnije nacije, naši drugovi su u najvećem postotku sudjelovali u radu ilegalne organizacije, u planiranju vojnog otpora i kasnije pri samom oslobađanju logora.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License