Streljanja Na Bubnju Februara 1942 Godine

VII

STRELjANjA NA BUBNjU FEBRUARA 1942. GODINE I DEPORTOVANjE JEVREJSKIH ŽENA I DECE

Proboj Logora na Crvenom krstu bio je samo jedan od niza povoda za već planirana masovna streljanja na Bubnju radi rasterećenja prepunog logora, da bi se doveli novi zatvorenici. Zatvori Specijalne policije u to vreme bili su puni i trebalo je zatvorenike izručiti Nemcima. Kada se početkom 1942. godine težište pritiska neprijateljskih formacija i pslicije prenosi iz zapadne na jugoistočnu Srbiju, trebalo je, zbog uspešnog dslovanja nekoliko partizanskih odreda, stvaranja velike slobodne teritorije i brojnih partijskih, skojevskih i drugih masovnih organizacija NOPa, i u Nišu učiniti nešto „zastrašujuće", kao što je to činjeno u drugim gradovima centralne i zapadne Srbije.

Do sada nismo našli arhivska dokumenta na osnovu kojih bi se tačno utvrdilo koliko je žrtava stajalo to nemačko „zastrašivanje" streljanjem na Bubnju 16., 17. i 19. februara 1942. godine. To potpuno nije utvrdila ni Komisija za utvrđivanje ratnih zločina.

Međutim, zna se da je u logoru bilo samo Jevreja preko 750, od kog broja s.mo za 590 utvrdili imena. Zna se i to da ih je najviše bilo u potkrovlju logora. Prema izjavama svih malobrojnih logoraša koji su preživeli to veliko streljanje, logor je uoči proboja bio prepun, a prema paJrealnijoj proceni u njemu je tada bilo preko 1350 logoraša (u prizemlju oko 500, na spratu oko 350 i u potkrovlju oko 500 muških Jevreja, kojih je bilo i u drugim sobama). Ako se, polazeći od ovog broja, odbije 220 jevrejskih žena i dece, koji su posle februarskih streljanja transportovani na Sajmište, zatim 99 koji su se kroz žice nrobili u slobodu i oko 25 preživelih, onda izlazi da je od 12. do 19. februara streljano ukupno oko 1000 logoraša, od kojih samo 17. i 19. februara oko 950. Tačno se zna da su 16. februara 1942. godine streljana na Bubnju 584 osuđenika iz Kaznenog zavoda, što znači da je u vreme proboja i 16., 17. i 19. februara streljano, iz logora i Kaznenog zavoda, ukupno oko 1590 zatvorenika.

Analizom jednog dela arhivskih dokumenata, takođe se dolazi do približne cifre od oko 1500 žrtava u tom masovnom februarskom streljanju, dok je drugi deo arhivskih dokumenata očigledno nepotpun ili je u njima namerno naveden manji broj zbog prikrivanja istine. General Asen Nikolov, komandant I bugarskog okupacionog korpusa, ratni zločinac koga su saveznici ekstradirali, izjavio je na saslušanju ovo:

„Odmah neposredno iza moga dolaska 27. I 1942. godine nemačka komanda, odnosno general Bader izdao mi je naređenje da u znak represalije izvršim streljanje 1070 talaca u Nišu, a iz kragujevačkog logora 158 ljudi. Ovo naređenje ja sam pismeno odbio da izvršim. Od tada Nemci nam ovakva i slična naređenja nisu upućivali".432 Po ovome znači da je još pre proboja logora planirano streljanje „1070 talaca" iz logora, koji su kasnije i streljani na Bubnju, a u nastupu srdžbe zbog proboja streljana su i 584 osuđenika iz Kaznenog zavoda, o čemu govori drugi dokumenat.

Vojni zapovednik Srbije izdao je naređenje 3. februara 1942. godins. znači takođe pre proboja, da se strelja 3484 taoca u raznim mestima za odmazdu. Ovo naređenje je izvršeno i najveći broj su Nemci streljali februara u Nišu.433

U izveštaju Komande Jugoistoka od 16. februara do 31. marta 1942. godine, u kome se govori o akcijama, prepadima i borbama oko Niša i Prokuplja, hvale se uspešne intervencije bugarskih trupa, kvislinških „srpskih" policijskih jedinica i pećančevih četnika, „koje vode ogorčene borbe" protiv ustaničkih grupa, kaže se da su ukupni gubici u Srbiji u izveštajnom periodu bili sledeći:

„Nemaca: 37 mrtvih. 67 ranjenih i 45 nestalih
Bugara: - 19 ranjenih -
Srpska policija 15 mrtvih, 13 ranjenih -
Gubici kod ustanika:
1.983 streljano za vreme borbi a
1.552 streljano u cilju odmazde".434

S obzirom na ogorčene borbe koje su partizani u to vreme vodili protiv neprijatelja u jugoistočnoj Srbiji, nema sumnje da se i jedna i druga cifra gubitaka ustanika odnosi prevashodno najviše na ovo područje (Bojnik, Kosančić, Babičko i dr.), odnosno na odmazde u februaru i 10. marta 1942. godine.

Feldkomandant Feldkomandanture 809 u Nišu, Frajhert Karl fon Botmer, koga su saveznici ekstradirali jugoslovenskim vlastima kao ratnog zločinca, na saslušanju u Nišu 25. januara 1947. godine, izbegavajući da kaže pravu istinu o mnogi.m streljanjima pre i posle proboja, ipak je priznao sledeće:

„Od novembra 1941. godine, iz Beograda, od zapovednika Srbije, stižu nam naređenja da se merama odmazde streljanjima otpočne što pre na terenu. Meni je poznat sa.mo slučaj masovnog streljanja u Nišu i to u februaru mesecu 1942. godine, kada je streljano oko 700 zatvorenika iz niškog logora. Ja sam potpisao objavu, kojom je objavljeno ovo masovno streljanje, ali ne mogu tačno da se seti.m koliki je broj streljanih bio. Bilo je ubijeno oko 10 Nemaca i odmazda za njihovo ubistvo bilo je ovo masovno streljanje".435 Na drugom mestu svoje izjave on se ispravlja i kaže da je prilikom obilaska logora posle proboja saznao od šefa Gestapoa Brandta (pogrelšo, bio je Hamer pa) da je tada ubijen jedan nemački stražar a nekoliko ranjeno. Bot.mer priznaje da je streljano 700 zatvorenika „iz niškog logora", ali kaže i to da ss „ne ssća" tačnog broja streljanih, što znači da je moglo biti i više. Međutim, on ne po.minje streljanje osuđenika iz Kaznenog zavoda, „zatvora srpske policije".

Okružni načelnik niškog okruga, ljotićevac Čedomir Mladenović, izvestio je 22. februara 1942. godine Gradsko poglavarstvo u Nišu o sledeće.m: „Dostavljam Vam 400 plakata saopštenja od 19. o.m. o streljanju 400 komunista, s tim da se ove plakate odmah pzlepe na pogodnim mestima i da što duže mogu ostati".486 Ukoliko je načelnik mislio samo na saradnike NOP-a, onda je podatak približno tačan, ali on ništa ne kaže o streljanju jevreja i osuđenika.

Što se tiče streljanja 584 osuđenika iz Kaznenog zavoda, u kome se po kvislinškom listu „Novo vreme" nalazilo „na izdržavanju kazne 800 osuđenika raznih vrsta",437 od kojih su mnogi u tom Zavodu bili još od pre rata, postoje zapisiici o saslušanju službenika Kaznenog zavoda, očevidaca tog masovnog streljanja, među kojpma i upravnika Kaznenog zavoda Milana Obradovića, koji je na tu dužnost došao 4. avgusta 1941. godine. On kaže:

„U Zavodu, osi.m redovne službe, bila je i jedna grupa nemačkih vojnika, 12-14, koja nas je kontrolisala. Nemci su kao okupatori svakog časa dslazili i njuškali po Zavodu. Uoči 16. februara 1942. godine, oko 9 časova naveče, došli su u Zavod jedan gestapovac u uniformi, jedan u civilnom odelu, verovatno tumač, i jedna žena. Odmah su pozvali i naredili da probudim činovnpke koji su stanovali u Zavodu. Kada sam to uradio, naređeno je da se odmah popišu svi osuđenici… Popis je završen oko 3 časa posle ponoći… Službenicima je naređeno da u 7 budu u Zavodu. Sutradan izjutra, došli su feldžandarmi, gestapovci i dva kamiona i čini mi se jedan automobil. Službenici su zatvoreni u jednu sobu, a onda prozivani i odvođeni osuđenici u grupama po 24. To je trajalo do 15, 16 časova posle podne. Oko 15 časova, po podne, jedan Bugarin je rekao čuvaru Stefanoviću, zv. „Mačka", da osuđenike odvode na Bubanj i streljaju. Ovo je saznanje prenerazilo službenike koji su se uplašili i za sebe. Oko 5 časova po podne, kada je odvedeno preko 500, pušteni smo i konstatovali da je odvedeno 584 osuđenika, što smo ustanovili prebrojavanjem ostalih osuđenika".438 Sličnu izjavu dao je i Mihajlo Radović, činovnik Kaznenog zavoda pred Komisnjom za utvrđivanje zločina okupatora.439

Neke sobe bile su potpuno ispražnjene. Prema sećanju Ljubomira Mančića, bivšeg službenika tog Zavoda, tri osuđenika su pokubšala da pobegnu, ali su dvojica na licu mesta ubijena.

Po sećanju Mojsila Ziramova, koji je u Zavodu bio kao komunista, osuđenik po Zakonu o zaštiti države još pre rata, zatvoreni komunisti tom prilikom nisu streljani, jer gestapovci za njih nisu znali, a Uprava kaznenog zavoda nije ni smela da kaže da se među osuđenicima nalaze i komunisti. Njihova imena su ispuštena prilikom pravljenja novog spiska latinicom, jer Nemci nisu prihvatili spisak napravljen ćirilicom.448

Posle proboja logora novi upravnik je tražio da se bolje osigura Kazneni zavod. Zato je dovedena jedna jedinica SDS radi pomoći zavodskoj straži. Iz straha od napada partizana na Kazneni zavod, preostali osuđsni komunisti (Ivan Klapiš, Petar Filipovski, Mirko Vešović i Avram Hajduška) vezani su konopcima po dvojica i vozom sprovedeni u Beograd, gde su predati Vujkoviću na Banjici.

Komisija za utvrđivanje zločina okupatora je konstatovala da je 17. februara 1942. godine streljano više Jevreja i Srba, koji su iz kamiona izlazili po 12, te da je sa bolje obučenih skidano odelo. Među streljanim Jevrejima bilo je i 12 dečaka od 12-14 godina, kao i jedan stari bolesni Jevrejin koji je na mesto za streljanje donešen u ćebetu. Tog dana streljani su samo Jevreji muškog pola, Srbi i četiri žene koje su tih dana dovedene iz nekog drugog logora. Kad su završili streljanje, Nemci su odveli deset Roma u baraku i naredili im da pretresu sve stvari žrtava, a zatim da sa leševa skinu satove i prstenje.441

U dosadašnjem tretiranju februarskog streljanja obično su u istoriografiji korišćeni samo podaci iz izveštaja Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju od 19. februara 1942. godine. Međutim, očigledno je da se do podnošenja tog izveštaja nije imala, niti se mogla imati prava slika o obimu streljanja logoraša u nemačkom logoru, jer se do podataka iz ovog logora mnogo teže dolazilo, pa su u broj 850 uklopljeni, uglavnom, podaci o streljanim osuđenicima iz Kaznenog zavoda, do kojih se mnogo lakše dolazilo preko sužbenika Zavoda, koji su, zaprepašćeni masovnim streljanjem, o tome pričali u gradu. Izveštaj PKu glasi:

„Ovde je pre dva dana izvršeno masovno streljanje. Streljano je 850 ljudi. Preko 600 su izvedeni iz Kaznenog zavoda, zatim skupli sve Jevrreje muškarce, nešto Cigana i jedan deo preostalih ljudi iz koncentracionog logora. To je odmazda okupatora za akcije koje su se u okolini izvodile i osveta zbog bekstva zatvorenika iz logora i pogibije nekoliko nemačkih vojnika. U gradu je vsliki strah i mnogi beže".442 Iz ovoga proizilazi da je tih dana iz logora streljano samo oko 250 Jevreja i Srba, što nije tačno, jer je izveštaj PKu od 19. februara registrovao samo jedno streljalje „pre dva dana". Iz njega se vidi da Partijsko povereništvo KPJ u Nišu nije znalo da je samo na ogromnom tavanskom prostoru u logoru bilo preko 500 Jevreja. Komisija za utvrđivanje zločina okupatora utvrdila je da je streljanje bilo i 19. februara: "19. februara streljani su opet nekoliko stotina zatvorenika logora na Crvenom krstu, Jevreja i Srba. Među Srbima, bilo je najviše seljaka".443

Na osnovu svih ovih podataka može se zaključiti da je tih februarskih dana 1942. godine streljano na Bubnju i ubijeno na logorskim žicama prilikom proboja ukupno preko 1590 zatvorenika iz Logora na Crvenom krstu i Kaznenog zavoda Posle transportovanja oko 220 jevrejskih žena i dece u Beograd, na Sajmište, ostalo je u logoru samo 25 logoraša, među kojima desetak Jevreja - posluge.

Ova masovna streljanja izazvala su strah građana. Ljotićevac Petar Vuković podneo je centrali „Zbora" u Beogradu, izveštaj u kome kaže: „Ovaj događaj je mnogo uplašio grad. U narodu se šire vesti o dolasku nekih kažnjenih trupa koje nikoga ne štede. Mi ne suzbijamo te vesti, ali ih i ne potvrđujemo".444

Poučeni iskustvom od 12. februara, gestapovci su, dobivši saglasnost nemačkog zapovednika Srbije za masovno streljanje, postali mnogo oprezniji prilikom prozivke i izvođenja logoraša. Pored ostalog, prozori na sobama bili su pokriveni daskama da se ne bi videle scene izvođenja logoraša i ukrcavanja u kamione. Međutim, kroz male ogrebotine na matirano.m prozorskom staklu i šupljine između dasaka mogle su da se vide neke jezive scene nacističkog varvarstva. No, i bez toga se u svaku sobu uvukla atmosfera straha i nenzvesnosti, jer su posle proboja svi očekivali odmazdu streljanjem. Zato je svakodnevni dolazak Nemaca i nedićevih oficira u logor praćen sa strahom. Ljudi su onda bili na nogama.

U takvoj psihičkoj napetosti došao je i 17. februar. Tog jutra vrata se nisu otvorila da kuvar Milorad Nikolić pođe na posao u kuhinju. Svi logoraši bili su u sobama. Rano izjutra u logorski krug je ušlo sedam kamiona, praćenih kamionetima i štapskim automobilima iz kojih su virile cevi automata. Zloslutna tišina i napetost ispunili su sobe. U dvodištu je raspoređena logorska straža i feldžandarmerija u punoj ratnoj spremi. Kamioni pskriveni ciradom privoženi su u rikverc do vraga soba u prizemlju. Dželati su išli od sobe do sobe, prozivali sa dugačkog spiska, hladnokrvno govorili da „stvari nisu potrebne". Preživeli svedoci iz sobe broj 11 kažu da se jedan kamion najpre zaustavio ispred njihove sobe. Prozvano je i izvedeno 35 logoraša, a onda su izvodili Jevreje, pa se još četiri puta vratili u sobu broj 11 dok od preko 150 logoraša nije ostalo samo desetak. Logoraši u zatvorenim sobama su po batu cokula pratili pribiližavanje egzekutora i izvođenje žrtava. Jevrejima su govorili da ih vode na rad u Nemačku, te da zato ponesu stvari, a kad su ih izveli u dvorište, naredili su im da stvari ostave u praznu sobu broj 12, koja je tog dana napunjena koferima i raznim drugim stvarima.

Prozvane logoraše Nemci su gurali niz stepnište i po dvorištu, požurivali ih i tovarili u kamione. Brujanje motora kamiona prigušivalo je vapaje, proteste. prkosne i hrabre uzvike slobodi, pobedi i pogrde fašistima.445 Takve scene su se odigravale tog 17. februara u toku celog dana, od 7 do 15 časova. Ponovile su se i nakon dva dana. U sobama je ostajalo sve manje logoraša, sve dok nisu skoro potpuno ispražnjene. Operacijom prozivanja, transporta i streljanja logoraša na Bubnju lično je rukovodio šef gestapoa Hamer.446 Streljane u potiljak ili rafalom, sahranjivali su Ro.mi, pošto bi prethodno polili leševe krečom. Kada se Bubanj brdo predveče, posle „završenog posla", smirilo od pucnjave nemačkog oružja i užasnih zadnjih prodornih krikova žrtava, onda su ti svedoci ljudske tragedije i fašističkog zverstva odlazili svojim kućama sa pokidanim nervima i preporukom gestapovaca da im Gradsko poglavarstvo isplati „radni dan".

Posle ovih masovnih streljanja, prikupljeno je 15 preostalih logoraša muškaraca iz ostalih soba i sa Žorgom, sobnim starešinom sobe broj 11, prebačeno u sobu broj 5. Ostalo je i desetak Jevreja - posluge, kao i jevrejke sa malom decom koje su ubrzo transportovane na Sajmište.

Među streljanim tih dana nalazili su se mnogi partijskopolitički radnici, članovi KPJ i SKOJa, aktivisti NOPa. Iz ženske sobe izvedena je i Jelka Radulović, istaknuti partijski radnik iz Aleksinca, član Partijskog povereništva KPJ za aleksinački i moravski srez, koja je formirala nekoliko partijskih ćelija, uhapšena pod drugim imenom kao radnica Fabrike duvana. Kad su je prozvali uspravila se, a zatim prkosno podigla glavu i pošla, svesna zašto daje život. Posle Jelke prozvana je Desanka Milovanović, partizanka iz Svetozareva, borac Beličke čete Pomoravskog NOP odreda. Među streljanim 17. februara bili su i: Stojan Hadži Tonić, radnici Fabrike duvana, skojevci Svetislav Kokovnć i Krsta Stevanović, zatim zarobljeni partizani Svrljiškog-Nišavskog odreda Vojislav Pavlović, radnik Železničke radionice i član KPJ iz Zaječara i Sekula Stanimirović, učenik Železničke zanatlijske škole i član SKOJa iz V. Draguše, onda Božidar Stanimirović, radnik Železničke radionice, otac narodnog heroja Mije Stanimirovića, Trajko Đorđević Kukar, istaknuti aktivista iz Leskovca, Milorad Stevanović Zuba, član KPJ, radnik Železničke radionice i drugi.447

U dane 17. i 19. februara potpuno je ispražnjen tavan logora. Streljano je oko 530 Jevreja muškaraca sa dečacima iznad 12 godina, koji su sa očevima bili na tavanu ili u sobama. Među streljanima nalazili su se mnogi građani Niša, privrednici, lekari, studenti, radnici, zanatlije i trgovci, kao što su bili: napredni novinar i pravnik Danilo Bukiš, JakovŽak Eškenazi, koji je divno pevao, zatim Izrael Hazan, student medecine, Moša Šoamović, profesor crtanja i mnogi drugi. Dr Borivoje Beraha, poznati lekar iz Niša, ubijen je u samom logoru priliko.m divljačkog uterivanja logoraša u kamion. U pomenuti broj streljanih na Bubnju (sa nekim izuzecima posluge, kasnije streljani) uračunati su svi muškarci Jevreji, nastanjeni od ranije u Nišu, zatim oni koji su se uoči rata doselili u Niš, a takođe i Jevreji izbeglice - strani državljani448

Jevrejke, koje su bile u četrnaestici, mogle su da vide jezive scene. Preživeli svedok Blanka Milanović, Jevrejka, kaže:

„Znam da je bilo tek svanulo, čule smo korake cokula Jevreja kako silaze niz stepenice. Kada je svanulo, videle smo kako tovare po 25-30 Jevreja u kamione. Majka, kada je videla sina, vikala je na jevrejskom: „Alberte sine", sestra koja je videla brata, vikala je „brate moj", supruga je dozivala muža. Masovno su odvodili Jevreje. Ja sam se tada strašno razbolela, dobila sam groznicu… visoku temperaturu, jer sam svojim očima gledala kako se masovno odvode na streljanje naši ljudi… Odvodili su ih čitavog dana, bilo je strašno videti i izdržati da srce ne prepukne… Tih dana odveli su i jednu mladu Jevrejku, a pored nje je sedeo čovek sa lopatom… Izveli su na streljanje mladog bolesnog sina, omotanog u ćebe. Otac ga je zagrlio, molio za život sina, nudio svoj život. Nemci su odveli obojicu iza logora i tamo ih streljali".

Porodice tih Jevreja iz Niša, žene i deca, došle su u logor 19. januara 1942. godine po nemačkom naređenju koje je glasilo „odmah". Vreme je bilo jako loše, mećava, padao je sneg. Žene su se plašile reprssalija. Mnoge su se fijakerom prevezle sa decom i nešto veša i ćebadi. Neke su sa zavežljajima i sitnom decom dolazile pešice. Gledajući kako te žene sa malom decom dolaze po nevremenu u logor, logoraš dr Vučetić je govorio da se od ovih scena fašističkog nasilja može napraviti potresan roman i film.449 Posle uobičajene torture i čekanja u dvorištu po hladnom vremenu, raspoređene su po sobama. Logorski život bio je težak i za odrasle, a za decu od 1-10 godina on je bio neizmerno mučenje i patnja. Usled pretrpanosti, nemogućnosti pranja i održavanja higijene, u prostorijama se osećao zadah od ustajalog vazduha i isparenja. No, i u takvim prilikama moral Jevreja na tavanu, gde su se leti gušili, zimi smrzavali, kao i onih po sobama, bio je na visini. „Jači su pomagali slabije, delili međusobno hranu, činili jedni drugima razne sitne usluge i stojički podnosili nevolju", kaže svedok.450

Posle odvođenja na Bubanj svih Jevreja, muškaraca, oko 220 njihovih žena i dece transportovano je 24. februara 1942. godine na Sajmište i tamo ubijeno.451 Osećajući sa zebnjom da se te noći nešto vanredno i tragično zbiva sa jevrejskim ženama i decom, uznemireni malobrojni preostali logoraši, kad su pušteni u „šetnju", primetili su da u njihovim sobama nema više života. No, kada su u hodniku videli jedna prazna dečija kolica, jasno im je bilo sve. Uzbuđen tom slikom dr Dragić je glasno u sobi govorio o ratnoj drami koju ta nejač doživljava. Izveli su ih noću da narod ne bi gledao nrizore nacističke bede. Postrojene u dvorištu po tri sa malom decom, koja su plakala od hladnoće i uznemirenja, strahovale su da ne prođu kao muškarci. Pešice su ih sproveli na stanicu Crveni krst, i ukrcali po 50 u teretne vagone, a onda zatvorili. U vagonima se nije ložilo i majke su svojim telima grejale decu. Na putu do železničke stanice sprovodnici su bajonetom ubili jednogodišnje dete ćerke dr Bore Beraha. Jevrejka Blanka Milanović, koja je bila u tom transportu i puštena sa Sajmišta kao udata za Srbina, o ovom događaju kaže dalje:

„Situacija je bila strašna naročito za novorođenčad koja su bila gladna i prozebla. Majke su smirivale plač dece kako su znale i umele… Bila je to jeziva priča koja se ne da zamisliti i izbrisati iz sećanja svakog preživelog zatvorenika ovih velikih stradanja… Transport je na stanici Crveni krst čekao do 11 časova. Onda su došli Nemci, dali nam po jedan hleb i posle toga voz je krenuo… Stigli smo na stanicu Zemun, gde su nas čekali Jevreji, zatvorenici, i pešice odveli na Sajmište. Tamo je situacija bila sto puta gora nego u logoru na Crvenom krstu. Umiralo se od užasno loših uslova svakog dana, a ono što je ostalo, ugušeno je jednog dana u specijalnom automobilu „Sauer" koji je za to poslat iz Berlina. Nedužne žrtve pokopane su na Jajincu kod Beograda".452

Na osnovu podataka do kojih smo u istraživanjima došli može se reći da je od prvih dana pripreme ustanka, pa do kraja februara 1942. godine kroz Logor na Crvenom krstu, okupatorski zatvor u Tvrđavi i kvislinške zatvore u Nišu prošlo preko 5000 zatvorenika, najviše iz jugoistočne i istočne Srbije, od kojih je na Deliskom Visu, Bubnju, u logoru i na drugim mestima streljano oko 1700, među kojima preko 400 članova KPJ i SKOJa, partizana i drugih aktivnih saradnika NOP-a.

Masovna streljanja su se odrazila u privremenoj oseki aktivnosti NOPa, ali su sa druge strane razgarala veliku mržnju prema okupatoru i njegovim pomagačima. Pred KPJ su stojali zadaci da tu mržnju naroda sistematskim političkim i propagandnim radom kanališe u aktivnu i organizovanu borbu protiv neprijatelja za jačanje NOP a i partizanskih odreda.

432. АVII, DK, K 3, F-3, dok 2 (1-5)
433. Dr Venceslav Glišić, n.d., s. 116 (cit. AVII, NA, 41 C-5/975
434. IaN, MF, AVII, Minhen 3-1-190-194 (prepis u IaN)
435. NRGFSP, Zapisnik o saslušanju feldkomandanta Frajhera Karla von Botmera.
436. NmN, fotokop. dok. Okružnog načelstva u Nišu br. 4745 od 22. II 1942.
437. Grupa autora, Niš u vihoru…, s. 301
438. IaN, Kozara,K-1, br. 49, K-2 br 88; MF. I/522 i II/88
439. dr Venceslav Glišić, n.d., s. 155; Zb. NOR. I/3-340
440. IaB, 1336/MG-XVIII-206.
441. IaN, MF. I/510-529
442. Zb. NOR, I/3-30
443. IaN, MF. 1/510-520.
444. NRGFSP, dok. ljot. org. ZBOR.
445. NmN, izj. Jordana Petrovića, Dragutina Jocića i Ane Čomić, knj. XVII i XXI.
446. IaN, Mf. 1/522.
447. Streljani su (po tretmanu policije kao članovi KPJ) još; Miodrag Stojanović Miki, student i činovnik pošte, Bogoljub Lazarević, student, Milan R. Mladenović, student, Adem Mulaosmanović, pomoćnik imama u Nišu, svi iz Niša (i živeći u Nišu), zatim kuriri partijskih rukovodstava Milisav Milisavljević Zeleni, abadžijski radnik, Hranislav Cakić, trgovački pomoćnik, svi iz Prokuplja, Zatim radnici u Nišu: Ratomir Petković, Petar Arsenijević, Borivoje Đorđević, Radomir Milojković, Boško Cvetković, Mirko Savić i partizan Ranko Cvetković.
448. Podaci o streljanim muškim Jevrejima nalaze se u prilogu br. 1.
450. NmN, izj. Blanke Milanović, nkl.
451. Podaci o deportovanim u prilogu br. 6.
452. NmN, izj. Blanke Milanović, nkl.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License