Strasna Dora

STRAŠNA »DORA«
— sjećanje Zlatka Veljačića -
Odvojeni stroj za transport proveo je cijelu noć na Appellplatzu u Dachauu i tek drugi dan ujutro bili smo transportirani u Buchenvvald. Bilo je to krajem listopada
1943. Već pri dolasku shvatili smo kakav je to logor, jer su kod samog izlaska iz vagona SS-ovci, koji su nas primali, vikali uz batine:
— Los, los, das ist Buchenvvald, das ist nicht Da- chau! (Brže, brže, to je Buchenvvald, to nije Dachaul)
Nakon iskrcavanja iz vagona odvedeni smo u logorsku kupaonicu i tu čekali goli dok, konačno nisu pustili vodu. Iza kupanja dobili smo, po običaju, novo rublje, duge prugaste uniforme s novim brojevima. Ovdje je moj broj bio 36 502. Poslije toga smo oavedeni u karantenu, gdje smo proveli punih mjesec dana.
Nakon karantene prebačeni smo u glavni logor i smješteni po blokovima. Nas smo stotinjak smješteni u bolje blokove, a zvali su se »bolji« jer su bili zidani od cigle i na kat, za razliku od ostalih blokova koji su bili drveni.
U ovim blokovima bili su smješteni uglavnom njemački i češki politički zatvorenici. Oni su znali dobivati pakete, tako da su nam davali njihovo logorsko sljedovanje kruha i hrane, a koje smo, opet, mi Jugoslaveni međusobno dijelili, jer smo zahvaljujući organizaciji u blokovima uveli kolektivni način života. U ovom logoru, za razliku od Dachaua, hrana je bila mnogo lošija, kruh se dijelio na šest ljudi, umjesto na četvero, a uz to se dobivao tek komadić margarina i marmelade. Pored relativno dobrih komanda (holc-komanda, praonica, kuhinja), postojale su teške vanjske komande kojih je bilo veći broj. Ove vanjske komande bile su naročito teške jer se u njima moralo raditi bez obzira na vremenske prilike, a k tome su kapoi i predradnici tih komanda bili uglavnom njemački kriminalci, koji su bili osobito grubi prema političkim logorašima.
Među najtežim su komandama bile Steindruck (kamenolom) i vrtna komanda. Pored svih grubosti i napornog fizičkog rada, ove dvije komande bile su posebne i po tome jer je u kamenolomu radilo nekoliko komanda, a kako je svaka imala svog kapoa i po nekoliko predrad- nika često je prilikom izlaza iz logora u kamenolom, komandant logora znao reći:
- Na posao vas ide toliko i toliko, a vratiti se mora 20 — 30 logoraša manje!
Jasno, trebalo je batinama dotući toliki broj, što se uvijek i činilo.
Za razliku od drugih vanjskih komanda u kamenolomu je rijetko tko mogao izdržati više od dva do tri mjeseca, jer bi se od iscrpljenosti ili batina svakodnevno umiralo.
Vrtna se komanda zapravo zvala kaznena komanda jer su tamo po kazni radili svi oni koji bi se, da ne odu raditi u svoju komandu, skrivali u bloku, ili opet, za kakav drugi prekršaj. Za prekršaj bi logoraš najprije dobio batine, a onda je po kazni osam do deset dana, morao raditi pod teškim uvjetima, i rijetkost je da je netko to mogao izdržati.
Drugi dan po dolasku iz karantene u glavni logor, raspoređeni smo u razne komande. Ja sam dodijeljen, s još jedanaestoricom Jugoslavena i nekoliko Sovjeta, u Holzkomandu, gdje smo radili na proizvodnji drvenog ugljena. Uvjeti rada su bili loši, jer se radilo vani i po kiši. Prema zadatku, odnosno direktivi, koju nam je dala naša ilegalna organizacija, morali smo sabotirati, radili smo što manje, pa su nas nakon šest mjeseci, kao slabe radnike izbacili iz te komande i dodijelili u kamenolom. Srećom, tamo smo ostali samo jedan dan.
Naime, odmah nakon našeg prebacivanja u ovu komandu obaviješteni su drugovi u organizaciji, koji su pokušali da nas izvuku s tog posla. Uspjelo je! Već drugi dan smo prebačeni u tvornicu Gustloff VVerke, u proizvodnju pištolja i pušaka. Na radu u ovoj tvornici bilo je ipak podnošljivije jer se radilo pod krovom. Radio sam sjedeći za jednim strojem i zavarivao zatvarače za puške. Na ovom radnom mjestu ranije je radio jedan Armenac, koji mi je rekao:
- Nemoj zavarivati više od 300 zatvarača dnevno.
Norma je bila 500 zatvarača. Tako sam, nakon par
mjeseci rada u ovoj tvornici, bio pozvan od direktora hale na raport:
- Zašto ne izvršavaš normu — pitao me, jer je znao da sam dobio nekoliko maraka, koje su se mogle trošiti u kantini.
- Nemam dovoljno materijala — glasio je moj odgovor.
On se samo nasmijao. Neispunjavanje norme smatralo se sabotažom zbog koje se znalo ići i na vješanje. Ne mogu shvatiti kako sam ostao nekažnjen i još k tome bio vraćen na posao.
Na svom radnom mjestu ne samo da nisam ispunjavao normu, kao ni mnogi Jugoslaveni, već sam i slabo zavarivao zatvarače, te su ovi ispadali prilikom isproba- vanja. To je primijetio jedan od nadglednika, kontrolirajući zatvarače na pušci, došao k meni, vikao i prijetio da će me poslati u kazneni logor Doru ili prijaviti direktoru hale. Ovaj je nadglednik bio posebno omražen među nama logorašima, jer nas je stalno kontrolirao i prijavljivao. Za nesavjestan rad u tvornici ili na bilo kojem drugom. poslu išlo se na vješanje ili transport u Doru, za koju smo znali da je jedno od najtežih vanjskih radnih komanda Buchenvvalda. Znajući da je Dora strašan logor, bilo nam je užasno i pomisliti da bi mogli biti tamo transportirani.
Moje zdravstveno stanje bivalo je sve lošije. Bilo je zato i posebnih razloga. Još u vrijeme kada sam bio zatvoren u Crikvenici toliko su me znali tući da sam jednog dana skočio kroz prozor. Povrijedio sam kičmu. Liječnik u revieru utvrdio je da se radi o procesu TBC-a u kičmi. Zadržan sam u revieru gdje su uvjeti bili znatno bolji.
Dobivalo se bar dva topla obroka dnevno, a i nije trebalo ići na prozivke na Appellplatz.
Kako su u logor redovito pristizali novi transporti, u jednom su takvom stigli i moji mještani, njih osam, o čemu me je obavijestio jedan od drugova, dok sam ležao u revieru. Bili su to Karlo Radil, Miko Dračić, Dani Kovač, Albin Benić, Klemento, Brozinčević i Brusić. Tek kada sam čuo da su došli moji drugovi poželio sam da izađem iz bolnice. Nakon neprestanog moljakanja liječnik me pustio, ali mi je naglasio da je stanje kičme loše, te da jedino ukoliko ostanem u bolnici mogu dočekati kraj rata. Vratio sam se na svoje radno mjesto, gdje sam teško izdržavao dvanaest satno radno vrijeme. I prebrojavanja na Appellplatzu bila su za mene naporna, jer su obično na večer trajala dugo, pa katkad i po nekoliko sati.
Po prispijeću mojih mještana, naša ilegalna organizacija tražila je od mene da kažem kakvi su to drugovi. Željeli smo, ukoliko bi to bilo moguće, da ostanu kod nas u Buchenwaldu, ali nismo uvijek uspijevali u tome. To je bio slučaj i ovaj puta. Koliko god su drugovi iz organizacije pokušali da ovi moji prijatelji i suborci ostanu u logoru, ipak su morali otići transportom dalje i — stradali su.
Uzbune su bile česte, jer su preko tog područja letjeli američki bombarderi. Negdje polovinom kolovoza
1944, između 12 i 13 sati, javljena je uzbuna, tako da smo svi morali napustiti radna mjesta, što ranije nije bio običaj. Povukli su nas stotinjak metara u šumu. kraj tvornica koje su čuvali SS-ovci jakom stražom. Ovog su puta američki bombarderi bombardirali tvornička postrojenja i do temelja ih porušili. Kako bi sve opustošili bacili su kišu fosfornih bomba, koje su padale i po drugovima iz logora, pa su mnogi i stradali. Ovim smo bombardiranjem ostali bez radnih mjesta, jer su tvornice bile uništene, pa smo neko vrijeme radili na raščišćavanju ruševina. Nakon toga, uslijedili su transporti, pa sam i ja, s desetak Jugoslavena, bio određen za transport za Doru. I tako sam nakon 12 mjeseci provedenih u Buchen- waldu, krajem listopada 1944. transportiran u logor Dora.
lako je Dora udaljena od Buchenvvalda svega 70 kilometara, transport u vagonima za stoku, trajao je užasno dugo. Na ovom putu nisu nam davali hranu, a u Dori su nas odmah dočekali s batinama.
Za vrijeme dok smo još čekali postrojeni izvan logora, mislim da je bila nedjelja, jer se taj dan u tvornici ne radi, a rade samo vanjske komande, prolazilo je nekoliko tisuća logoraša koji su izgledali, za razliku od logoraša iz Dachaua pa i Buchenvvalda, kao živi kosturi. Uz njih su išli kapoi i nadglednici, koji su vrlo dobro izgledali, a na prsima su uz uobičajeni broj imali, za mene do tada nepoznat, veliki zeleni trokut, a na njemu crno slovo S. Poslije sam doznao, a i osjetio da su to njemački kriminalci osuđeni na doživotnu robiju, kojima su SS-ovci dali punu vlast nad ostalim logorašima, što su svi obilato koristili.
Tukli su nas, zlostavljali, a bilo je i dosta slučajeva da su batinama mnoge drugove i ubijali.
Lagerschutzi, kapoi, predradnici, S-kriminalci, u ovom su logoru dobro izgledali, bili dobro obućeni i obuveni. Hrana im se donosila izvan logora, iz kuhinja u kojima su se hranili njemački vojnici i SS-ovci.
Nakon nekoliko sati provedenih u stroju izvan logora, odvedeni smo, kao što je to običaj, najprije na kupanje, a zatim smo dobili drugo rublje, koje je ličilo na sve, prije nego li na rublje, lako je dolazila zima, svaki je dobio samo po jednu tanku majicu, netko dugo, netko kratko donje rublje, košulju i duga prugasta odijela. Brojevi su nam ostali isti. Čarape nismo dobili, tako da smo noge umotavali krpama ili papirom, a umjesto drvenih cipela nosili smo drvene nanule.
Kada smo se okupali i primili novu odjeću, zajedno smo odvedeni u jedan blok gdje smo zadržani nekoliko dana, a za sve to vrijeme nismo se smjeli micati iz bloka. Ispred bloka smo izlazili samo kada se vršilo prebrojavanje, a to je obično bilo u pet sati ujutro i u osam navečer. Bili smo odvojeni od ostalih logoraša i dodijeljeni po raznim blokovima, tako da sam, od desetak Jugoslavena s kojima sam došao u Doru, određen u blok gdje su uglavnom bili Poljaci, Sovjeti i nekoliko Francuza. Jugoslavena u tom bloku tada nije bilo. Kapo bloka bio je Poljak, i nosio je crveni znak.
Kapoi su se posebno iživljavali tako da nas noću, kada smo već spavali, dižu iz kreveta, te nas onako gole drže ispred bloka, tobože da bi nas prebrojili da li smo svi na okupu. A već minutu kasnije, morali smo biti na svojim ležajevima, što je bilo gotovo nemoguće jer se stvarala gužva. Usput bi nas i tukli.
Za sve to vrijeme po logorima, pratila me je sreća, pa me i ovom prilikom nije napustila. Naime, u Buchenvvaldu sam bio određivan uvijek na dobre komande i imao nešto lakši posao, pa i ovdje u Dori zapao me je lakši posao. Zajedno sa mnom, iz Buchenvvalda je došao i jedan Nijemac, smješten u isti blok, a postao je kapo u tvornici raketa V-1 u 42 hali, a kako je mogao birati logoraše koji će raditi u njegovoj hali uzeo je i mene i dao mi laganiji posao, jer je znao da sam ranije stradao i da sam još uvijek bolestan. Bila je sreća, jer da sam dospio u neku drugu, težu komandu sumnjam da bi izdržao duže od nekoliko tjedana.
Transporti su pristizali i dalje s novim logorašima, pa se u tvornici uveo rad u dvije smjene. Dedna smjena je radila od 6 ujutro do 6 navečer, a druga od 6 navečer do 6 ujutro. Broj logoraša se toliko povećao, makar ih je dnevno umirao velik broj, da smo spavali po trojica na jednom ležaju. Premda nam je bilo tijesno, imalo je to i svoju dobru stranu. Kako je svaki imao po jednu deku, na taj način nam je bilo koliko-toliko toplije.
Hrana je bila više nego loša, jer smo za topli obrok jednog dana dobivali ljuske od krumpira, drugog stočnu repu, koja je znala biti vrlo gorka. Kruh se dijelio na osam logoraša, a događalo se da se jedan krun dijelio na d^set dijelova. Ovdje se margarin i džem nisu dobivali. Cesto smo umjesto toplog obroka dobivali samo tri krumpira, više hladna nego topla, jer je u ovom logoru organizacija za podjelu hrane bila, za razliku od Da- chaua i Buchenwalda, te još nekih logora, loša, pa se to ponavljalo punih šest mjeseci koje sam proveo u ovom logoru.
Svaki dan se događalo da je dolazilo do međusobnih žestokih svađa pa i fizičkog obračunavanja među logorašima, jer su jedan drugome grabili porcije iz ruku. Bilo je strašno gledati kako jedan drugom pokušavaju oteti kante-posude za hranu, tako da su često morali posredovati S-kriminalci, pa i sam kapo bloka svojom gumenom palicom, ali su izgladnjeli logoraši radije dobivali i batine nego da ispuste kantu.
Da bi pokazao strahotu gladi u ovom logoru, ispričat ću jedan detalj koji se dogodio jedne nedjelje poslije podne kada nismo radili. Kraj našeg su bloka ležala na zemlji dvojica logoraša i tukli se za jednu kost, koja je tko zna koliko vremena bila zakopana u zemlji. Držali su je svaki za svoj kraj i nisu je puštali dok je jači nije uspio oteti i počeo glodati kao najslađu poslasticu.
Jedan sam mjesec radio u dnevnoj smjeni, a drugi u noćnoj na radnom mjestu u tvornici V-1 i V-2. Pored glavnog kapoa, S-kriminalca, imali smo i glavnog inženjera u civilu, koji mi je jednom prilikom prišao i zapitao me zašto sam pokušao počiniti samoubojstvo i da li sam komunist. Odgovorio sam da su me previše tukli, pa da sam poludio od batina. Potapšao me po ramenu i rekao:
— Du bist Mansch (Ti si čovjek), a zatim primijetio da sam na ovom mjestu previše izložen SS-ovcima, kojih je bilo u ovim našim halama mnogo, te mi je dao posao s jednim Čehom, gdje su rijetko dolazili SS-ovci. Nije mi jasno iz kojih je pobuda prema meni postupio na ovaj način. O mom slučaju, i bolesti, vjerojatno ga je upozorio moj kapo. Nešto više" od mjesec dana radio sam na tom mjestu, a tada je ono ukinuto, pa sam se ponovo vratio na staro radno mjesto.
Budući da se u samom logoru uvijek nešto gradilo, često smo svi iz tvornice znali, po završetku rada, otići na logorsku željezničku stanicu i svaki je morao na rukama donijeti po jedan kamen, te ga nositi u logor na gradilište. Ovo ne bi bilo tako teško da nas uz to nisu i tukli, a osobito one koji su uzimali manje kamene. Ovakvima bi, pored batina, natrpali ogroman kamen takve težine da bi ga i zdraviji i snažniji čovjek teško mogao nositi.
Osim za sabotažu strogo se kažnjavalo i za krađu. Jednog dana nestala je kutija za cigarete jednom inži-
cuza. Jugoslavena u tom bloku tada nije bilo. Kapo bloka bio je Poljak, i nosio je crveni znak.
Kapoi su se posebno iživljavali tako da nas noću, kada smo već spavali, dižu iz kreveta, te nas onako gole drže ispred bloka, tobože da bi nas prebrojili da li smo svi na okupu. A već minutu kasnije, morali smo biti na svojim ležajevima, što je bilo gotovo nemoguće jer se stvarala gužva. Usput bi nas i tukli.
Za sve to vrijeme po logorima, pratila me je sreća, pa me i ovom prilikom nije napustila. Naime, u Buchenvvaldu sam bio određivan uvijek na dobre komande i imao nešto lakši posao, pa i ovdje u Dori zapao me je lakši posao. Zajedno sa mnom, iz Buchenwalda je došao i jedan Nijemac, smješten u isti blok, a postao je kapo u tvornici raketa V-1 u 42 hali, a kako je mogao birati logoraše koji će raditi u njegovoj hali uzeo je i mene i dao mi laganiji posao, jer je znao da sam ranije stradao i da sam još uvijek bolestan. Bila je sreća, jer da sam dospio u neku drugu, težu komandu sumnjam da bi izdržao duže od nekoliko tjedana.
Transporti su pristizali i dalje s novim logorašima, pa se u tvornici uveo rad u dvije smjene. Dedna smjena je radila od 6 ujutro do 6 navečer, a druga od 6 navečer do 6 ujutro. Broj logoraša se toliko povećao, makar ih je dnevno umirao velik broj, da smo spavali po trojica na jednom ležaju. Premda nam je bilo tijesno, imalo je to i svoju dobru stranu. Kako je svaki imao po jednu deku, na taj način nam je bilo koliko-toliko toplije.
Hrana je bila više nego loša, jer smo za topli obrok jednog dana dobivali ljuske od krumpira, drugog stočnu repu, koja je znala biti vrlo gorka. Kruh se dijelio na osam logoraša, a događalo se da se jedan krun dijelio na d^set dijelova. Ovdje se margarin i džem nisu dobivali. Cesto smo umjesto toplog obroka dobivali samo tri krumpira, više hladna nego topla, jer je u ovom logoru organizacija za podjelu hrane bila, za razliku od Da- chaua i Buchenvvalda, te još nekih logora, loša, pa se to ponavljalo punih šest mjeseci koje sam proveo u ovom logoru.
Svaki dan se događalo da je dolazilo do međusobnih žestokih svađa pa i fizičkog obračunavanja među
logorašima, jer su jedan drugome grabili porcije iz ruku. Bilo je strašno gledati kako jedan drugom pokušavaju oteti kante-posude za hranu, tako da su često morali posredovati S-kriminalci, pa i sam kapo bloka svojom gumenom palicom, ali su izgladnjeli logoraši radije dobivali i batine nego da ispuste kantu.
Da bi pokazao strahotu gladi u ovom logoru, ispričat ću jedan detalj koji se dogodio jedne nedjelje poslije podne kada nismo radili. Kraj našeg su bloka ležala na zemlji dvojica logoraša i tukli se za jednu kost, koja je tko zna koliko vremena bila zakopana u zemlji. Držali su je svaki za svoj kraj i nisu je puštali dok je jači nije uspio oteti i počeo glodati kao najslađu poslasticu.
Dedan sam mjesec radio u dnevnoi smjeni, a drugi u noćnoj na radnom mjestu u tvornici V-1 i V-2. Pored glavnog kapoa, S-kriminalca, imali smo i glavnog inženjera u civilu, koji mi je jednom prilikom prišao i zapitao me zašto sam pokušao počiniti samoubojstvo i da li sam komunist. Odgovorio sam da su me previše tukli, pa da sam poludio od batina. Potapšao me po ramenu i rekao:
— Du bist Mansch (Ti si čovjek), a zatim primijetio da sam na ovom mjestu previše izložen SS-ovcima, kojih je bilo u ovim našim halama mnogo, te mi je dao posao s jednim Čehom, gdje su rijetko dolazili SS-ovci. Nije mi jasno iz kojih je pobuda prema meni postupio na ovaj način. O mom slučaju, i bolesti, vjerojatno ga je upozorio moj kapo. Nešto više" od mjesec dana radio sam na tom mjestu, a tada je ono ukinuto, pa sam se ponovo vratio na staro radno mjesto.
Budući da se u samom logoru uvijek nešto gradilo, često smo svi iz tvornice znali, po završetku rada, otići na logorsku željezničku stanicu i svaki je morao na rukama donijeti po jedan kamen, te ga nositi u logor na gradilište. Ovo ne bi bilo tako teško da nas uz to nisu i tukli, a osobito one koji su uzimali manje kamene. Ovakvima bi, pored batina, natrpali ogroman kamen takve težine da bi ga i zdraviji i snažniji čovjek teško mogao nositi.
Osim za sabotažu strogo se kažnjavalo i za krađu. Jednog dana nestala je kutija za cigarete jednom inži- njeru u civilu, kojih je bilo više u ovoj tvornici. On je zamolio logoraše da mu je vrate, jer da mu je to uspomena. Kada je nije dobio natrag, krađu je prijavio glavnom kapou u tvornici. Ovaj je u prisustvu inžinjera jednog po jednog pretražio i usput toliko tukao da ga je sam inžinjer zamolio da to nije potrebno. Ovaj se nije osvrtao na njegove riječi već je i dalje tukao kao i ranije. U ovoj sam hali bio jedini Jugoslaven, između Sovjeta i nekoliko mađarskih Židova. Teško je, za sve nas, prošla ova krađa.
Morali smo se kupati svakih petnaest dana, a kako smo u Dori bili zimi bilo je strašno, jer smo se poslije kupanja brisali vlastitim rubljem, koje smo onako mokro opet oblačili na sebe. I svako smo se jutro prali do pojasa, također brišući se rubljem, koje smo kasnije opet nosili.
Redovito je, dva puta tjedno u bloku vršena takozvana higijenska kontrola, da se utvrdi ima li tko uši, a ukoliko je nekom kosa neznatno porasla odmah je bio ošišan. Kako se to obavljalo poslije radnog vremena, a 4 znalo je trajati i po nekoliko sati, za spavanje nam je ostajalo malo vremena. Nije ni čudo da se događalo da neki zadrijemaiu na poslu, za strojem što je uvijek za posljedicu imalo i po 25 udaraca.
I izvan radnog vremena da bi nas još više mučili, uvijek su nešto izmišljali. Svaki smo tjedan, kad bismo vec legli morali ustati i ispred svojih ležajeva čekati na pregled da se vidi ima li tko od nas na sebi duplu košulju, sto je naravno bilo kažnjivo. Na taj se način sprečavala međusobna krađa, pa ipak je znalo ponekad nekom nestati dio rublja. Onaj kod koga bi se pronašao bio je strogo kažnjen.
Na Appellplatzu su se gotovo svakog jutra i večeri događale drame. SS-ovac bi, na primjer, ako je vidio nešto smeća ispredjogoraša — prisilio ga da ga počisti na najružniji način. Često se događalo da su na Appellplatzu, dok smo onako postrojeni i zbijeni stajali, bacali kamenje u zrak koje bi onda padalo po nama, tako da smo mnogi s krvavim glavama išli na posao.
Događalo se, osobito na vanjskim komandama da su tjerali vučjake na logoraše.
Negdje krajem prohladne veljače, radio sam u dnevnoj smjeni i pri završetku posla, navečer, kada smo izlazili iz tvornice, na ulazu su stajali SS-ovci i odvajali priličan broj logoraša. Ove su odveli na logorsku željezničku stanicu, koja je bila smještena između tvornice i logora. Naime, pristigao je transport evakuiranih logoraša iz Češke, njih oko 3000, koji su na putu, u otvorenim stočnim vagonima, proveli pet dana i pet noći, bez gotovo imalo hrane. Većina ih je na putu poumirala. Među preživjelima je bio i jedan Jugoslaven, koji je kasnije smješten u moj blok, i tako mi je sve ispričao. Bilo je strašno gledati gomile leševa, koji su preneseni iz vagona prema krematoriju, gdje su bili spaljeni.
Kako je u logoru svakodnevno umirao velik broj logoraša, krematorij, unatoč danonoćnog spaljivanja, nije dospio spaliti prispjele leševe, pa su ih zato otpremali za Buchenwald.
Svo vrijeme provedeno u logoru, gledao sam kako pristižu česti transporti iz svih mogućih konc-logora, ali iz Dore se nije odlazilo u druge logore. Tko je tu stigao završio je u krematoriju ili bi nekako životario.
Jednog dana, u transportu došao je iz Dachaua moj znanac, španski borac Simo. Nije me prepoznao, jer sam bio vrlo slab i mršav. Začudio se kako sam dospio ovamo i podsjetio me da sam trebao ostati u Dachauu, kako me on na to i nagovarao. U to vrijeme bilo nas je već i preko stotinu Jugoslavena u Dori, međutim, neke naročite organizacije među nama nije bilo, jer za to nije bilo ni uvjeta. Nas tridesetak okupljalo se samo nedjeljom da se međusobno porazgovaramo i utješimo, jer drugačije i nismo mogli pomoći jedan drugom.
Sjećam se slučaja koji se dogodio jednog nedjeljnog jutra. U pet sati našli smo se na Appellplatzu i po završetku prebrojavanja, javljeno je preko zvučnika da svi Sovjeti ostanu na Appellplatzu, a ostali da se raziđu. Ubrzo smo doznali zašto su zadržani samo Sovjeti. Izgleda da je nekoliko njih provalilo u magazin, gdje su neki i uhvaćeni, pa su za kaznu svi Sovjeti ostavljeni na Appellplatzu, gdje su morali biti postrojeni u stavu mirno, bez drvenih nanula, bosi, od šest ujutro pa skoro do večeri. Oko njih su šetali SS-ovcj i kontrolirali da se
netko ne bi pomakao. Kako je bilo naporno stajati u stavu mirno tako dugo vrijeme, a pogotovo bos na zimi, to je malo tko ostao bez batina, a mnogi su padali i u nesvijest. Po izdržanoj kazni većina ih se nije mogla micati, jer su bili ukočeni od dugog stajanja i hladnoće. Oni koji su uhvaćeni u krađi hrane, poslije ove izdržane kazne, obješeni su na Appellplatzu.
Nakon pet mjeseci provedenih u Dori, sve sam teže izdržavao 12 satno radno vrijeme, a sve više osjećao bolove u kičmi. To je primijetio moj kapo te me je odveo u revier s namjerom da me tamo ostavi. No, na sreću, na ulazu u revier primijetio me je jedan naš liječ- nik-logoraš koji je tu radio, zaustavio me i upitao:
— Kuda ideš?
— Teško sam bolestan, osjećam bolove u kičmi. Ne mogu više raditi i poslali su me u revier.
Jednostavno me je potjerao.
— Bježi iz reviera što dalje, strpi se još malo.
Kasnije sam shvatio zašto me otjerao. Naime, osjećao se kraj rata pa su se logori pripremali za evakuaciju. U toj pripremi, svi oni koji su se našli u revieru bili su lik-
' vidirani, jer bi oni bili smetnja za evakuaciju.
Za sve vrijeme koje sam bio u ovom logoru, bili smo prilično dobro obaviješteni o situacijama na frontu, a informacije smo dobivali od civilnih majstora koji su s nama radili u tvornici, lako se front približavao prema njemačkoj granici, naime, Sovjeti su već bili u Češkoj, mi smo normalno radili kao da je front daleko, pa su i likvidiranja bila svakim danom jednaka kao i ranije. Kako se front približavao prema njemačkoj granici, 1. travnja ujutro nismo išli na Appellplatz, već su preko zvučnika pozvani samo Sovjeti i mađarski Židovi da dođu na Appellplatz, da bi ubrzo bili transportirani u nepoznatom pravcu. Kako nisu dobili sljedovanje, pretpostavlja se da su odvedeni na likvidaciju. Isti dan, poslije podne, na isti su način pozvani svi oni logoraši koji su radili u vanjskim komandama, zatim su im dali po jedan kruh i nakon nekoliko sati ih izveli iz logora. Ova grupa nije likvidirana, jer su se neki poslije rata vratili kućama.
Budući da smo još ostali samo mi koji smo radili u tvornici raketa V-1 i V-2, uglavnom Poljaci, Francuzi,
Česi i 80 Jugoslavena, očekivali smo što će biti s nama. Nismo dugo čekali. Već 2. travnja ujutro pozvani smo na Appellplatz gdje su nam dijelili sljedovanje. Prilikom ovog dijeljenja nastala je velika gužva i otimanje da se što prije dođe do sljedovanja. Ova gužva nastala je zato što su SS-ovci i S-kriminalci, kapoi i lagerschutzi bili zauzeti paljenjem arhive i iznošenjem stvari iz logora. Ono malo što ih je ostalo, nije bilo u stanju uvesti red, iako su to pokušavali i batinama. Nakon podjele logorašima, preostalu hranu kamionima su odvozili kako do nje ne bi došla sovjetska armija.
Toga dana, poslije podne SS-ovci su sproveli oko 8000 logoraša do logorske željezničke stanice. Ovdje su nas podijelili i strpali u vagone za stoku, tako da smo gotovo sjedili jedan na drugome. Na vratima vagona stajali su SS-ovci, a bilo je među njima i S-kriminalaca. U vagonu u kojem sam bio smješten, bilo je i desetak Jugoslavena. Spanski borac Simo i ja u jednom uglu, a u drugom uglu ostala osmorica, uglavnom Slovenci. Pod takvim okolnosima, bez hrane i vode, dugo smo putovali. Mnogi logoraši umirali su u vagonu. Putem smo se zaustavljali na otvorenoj pruzi i izvlačili mrtve iz vagona. Ova zaustavljanja koristili smo da bi jeli travu, jer smo samo na taj način mogli ublažiti glad. Pored onih koji su umirali od iscrpljenosti i gladi, mnogi su bili ugušeni, jer je gužva i guranje dokrajčilo i tako slabe i izmučene ljude.
Drugog svibnja poslije podne oslobodila nas je američka tenkovska armija nedaleko samog Baltika. I tako je naša mukotrpna evakuacija od 2. travnja do 2. svibnja završena. Na tom je putu ostalo na tisuće naših drugova.
Od svih Jugoslavena koji su krenuli transportom iz Dore, a zatim iz Ravensbriicka, na Baltiku je oslobođeno nas nekoliko (koliko se sjećam samo sedmorica). Nakon nekoliko dana odmora i oporavka nabavili smo konje i kola i krenuli u pravcu domovine. Poslije desetak dana putovanja, naišli smo na jednu grupu od nekoliko stotina Jugoslavena koji su se nalazili na nekom napuštenom imanju, gdje su se sastajali nailazeći iz raznih krajeva. Ovdje smo zajedno ostali nekoliko dana, a zatim krenuli

prema poljskoj granici, gdje se jedino moglo proći željeznicom u pravcu Jugoslavije.
Na poljskoj granici, Sovjeti su nam dali kompoziciju, a za pratnju višeg oficira, nekoliko vojnika i liječnika. Putem smo se sami snabdijevali hranom, obilazeći po kućama, dok je vlak stajao na stanici. Tako smo prošli kroz Poljsku, Čehoslovačku i Mađarsku i stigli do Jugoslavije.
Treba reći da smo u Pragu, stigavsi na stanicu, dobili pomoć od Crvenog križa. I kroz cijelu Čehoslovačku narod nas je snabdijevao hranom, da smo imali zalihe za čitav put do Jugoslavije. U zemlju smo stigli preko Segedina, u Kikindu, gdje su nas preuzele nase vojne vlasti i nakon nekoliko dana, pošto su nas dobro nahranili, dali su nam objave s kojima smo se besplatno od- vezli svojim kućama.
Nakon 32 mjeseca provedena u zatvorima, od toga najvećim dijelom u logorima, u kolovozu 1945. vratio sam se kući.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License