Rezim U Toku Dana

Režim u toku dana.

Svi dani u logoru nisu bili jednaki po intenzitetu zbivanja, što je zavisilo od raspoloženja Nemaca i od razvoja situacije na froitovima. Nekad ih je spopadao bes zbog napada partizana ili pogibije srodnika na frontu i od bombardovanja, koji su iskaljivali na logorašima, podvrgavajući ih najgroznijim mukama. Pa ipak, od početka do kraja postojanja ovog logora, ustalio se jedan obavezan režim u toku svakog dana. Prvo i osnovno pravilo bilo je da se svaki posao van logorske sobe morao obavljati trčeći. Trčalo se na umivanje, do klozeta, do bašte, kuhinje na postrojavanje. Svako zastajkivanje u krugu kažnjavano je tučom. Bila je to predostrožnost od epentualnog iznenađenja. Trčanje je posebno teško padalo starijim ljudima i onim mnogobrojnnm koji su na saslušanjima bili prebijeni, zbog čega su sksro svakodnevno tučeni. Logorski lekar je za neke od njih uspevao da izdejstvuje da ne izlaze iz sobe. Takvi su nosili bele trake oko ruke.

Izjutra rano, već oko četiri časa, paljeno je svetlo u kuhinji i trpezariji, a ključar je puštao iz soba Jevreje i taoce koji su bili određeni da tamo rade. Posle izvesnog vremena su dolazili zanatlije iz grada, koji su obavljali određene poslove, ali nisu smeli da razgovaraju sa zatvorenicima. Zatim je počinjala jutarnja „šetnja". Ustajanje je zavisilo od godišnjeg doba. Leti je već od pet časova počinjalo izvođenje logoraša, soba po soba, na obavljanje fizioloških potreba, umivanje, iznošenje i pranje kible. Sve je to rađeno u trku, uz viku stražara i lavež vučjaka. Pošto logoraši nisu i.mali časovnike jer su im bili oduzeti, često su ustajali i spremali se mnogo ranije i čekali otvaranje vrata, a zatim zvižduk pištaljke da bi jurnuli u dvorište u „šetnju". Prilikom izlaska iz soba logoraše je sačekivao stražar, a jedan je bio na sredokraći ili završetku stepeništa, koji je požurivao i tukao one koji zaostaju. Zbog toga su zatvorenici žurili niz stepenice, nekad u toj žurbi i padali, a onda je stražar „uspostazljao red" motkom, pendrekom, pesnicom ili šutom. Zatvorenici iz soba u prizemlju lakše su nzlazili, iako su prolazili ispod lanca koji je vezivao malo razmaknuta dvokrilnaj vrata, ali je i tamo, u žurbi da što pre izađu, lolazilo do gužve i batina,330 što je Nemce zasmejavalo. Kada je počinjala „šetnja", u logorski krug je izlazilo više stražara sa automatima, a tu su bili „fireri" pasa sa svojim vučjacima. 5a samo deset minuta jutarnje „šetnje" logoraši su morali da obave mnoge radnje: da odu do klozeta, isprazne i operu kible, popuše cigaretu, da se umiju i dođu u stroj na apelplacu radi predaje raporta o brojnom stanju. S obzirom na veliki broj logoraša u sobama, sve to mnogi nisu uspevali da urade za tako kratko vre.me. Sve je rađeno u trku i na odstojanju, nisu smeli da se susreću ni da razgovaraju, a ako bi to krišom učinili u klozetu ili na umivanju, stražari su ih tukli. Dok bi došli na red u klozetu ili za umivanje, morali su da trče u krug na malom „šetalištu" iza logorske zgrade, koje je posle proboja pre.mešteno ispred nje, uz požurivanje „1o8, 1oz!" i tuču onih koji su zaostajali ili nisu držali odstojanje. Logoraši su se interesovali koji su stražari na dužnosti, pa su se tako i ravnali, jer su neki bili i tolerantniji, naročito kad nisu bili prisutni gestapovci ili komandant logora.

Zatvorenike iz samica su posebno izvodili u „šetnju", obično jedanput, a ređe dva puta, rano izjutra i kasno uveče, uz stroga upozorenja da ne gledaju ni levo ni desno, već da glavu drže pognuto. Pošto bi ispraznili kible i uzeli vodu, vraćali su se trčeći u samice.
Za vreme večernje „šetnje" ponavljale su se iste radnje, s tim što se moralo dobro da obrati pažnja na zvižduk pištaljke koja je označavala vreme za postrojavanje na zbornom mestu ispred logorske zgrade radi predaje raporta sobnih starešina komandiru straže (gefrajteru),351 koji je i lično proveravao brojno stanje prebrojavanjem. Sobni starešina je raport predavao vojnički, prateći na odstojanju gefrajtera, da bi na kraju preneo njegovo naređenje „u sobu!". Ovo prebrojavanje i postrojavanje zvalo se „apel", a zborno mesto „apelplac". Apel je vršen redovno svake večeri, posle „šetnje", a nekad je brojno stanje kontrolisano po sobama i izjutra. Logoraši su povremeno postrojavani i preko dana, kad je to tražio šef Gestapoa, koji je obično dolazio u logor oko 9 i oko 17 časova, ili kad je dolazio neki viši nemački oficir. Svaka soba je na apelplacu imala szoje mesto za postrojavanje. Nekada su se na odstojanju postrojavali logoraši iz više soba, a ispred stroja je bio sobni starešina. U takvim prilikama moglo se jasno videti drastično smanjenje broja logoraša posle nekog streljanja ili odvođenja na prinudni rad u Nemačkoj ili naglo povećanje prilikom masovnog dovođenja novih zatvorenika. Zarobljeni partizani i Jevreji su posebno postrojavani.

Dolazak na apel, postrojavanje i povratak u sobe bio je poseban vid tiranije. U stroju od tri besprekorno poravnana reda moralo se za vreme apela stajati apsolutno mirno, sa rukama opruženim i priljubljenim uz telo, bez pokreta glave sa fiksiranim pogledom napred. Makar i mali prekršaj kažnjavan je prisilnim ravnanjem motkom, pesnicom, čizmom. Teško je bilo udovoljiti svim ćudi.ma gefrajtera jer je u stroju bilo i starijih, bolesnih i pretučenih ljudi, koji nisu mogli ni da stoje u stroju, i mlađih koji nisu znali šta je stroj i ravnanje, što je dovodilo do tuče. S druge strane, u stroju je nekad trebalo po najvećoj hladnoći izdržati po čitav čas da bi se neko dočekao, a da taj često nije ni došao. Ne tako retko logoraši su se vraćali sa apela sa modricama po telu i razbijenih glava. U žurbi su im ostajali u dvorištu delovi pribora za higijenu, ženama marame, papuče i slično.

350. NmN, izj. Dragice Stojković Gvozdenović, knj, XXII, Miroslave Popović i drugih, knj. XII.
351. Logoraši su komandira straže nazivali „gefrajter", bez obzira na njegov čin.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License