Razrada Akcionih Planova A I B

RAZRADA AKCIONIH PLANOVA A i B
Nakon sloma fašizma kod Staljingrada (zimi 1942. godine), vojno rukovodstvo je uzelo u zadatak da izradi konkretni plan za oružanu akciju protiv neprijatelja i na taj način su stvoreni planovi A-ofenzivni i B-defenzivni.
Zadaća sektora u ofenzivnom planu A
Crveni sektor trebao je jurišati, u prvom redu, na kasarne (4) i na 16 manjih nastamba SS-ovaca, zatim na psetamik, radionicu oružja, SS-ambulantu, vile vođa SS-a, uključujući i vilu Koch, konjušnice i SS mjesta od 38 — 58 u stražarskom lancu, koji se nalazio kao sigurnosni pojas izvan logora.
Najteža točka u ovom sektoru bile su 4 velike kasarne, a u svakoj kasarni je bilo, u to vrijeme, oko 500 do 700 SS-ovaca. Trebalo je doznati za spavaonice oficira i drugog rukovodećeg Kadra, označiti ih i po mogućnosti izvršiti likvidaciju SS-ovaca. Povoljna je okolnost bila ta što su višekatne zgrade imale, osim dva ulaza, i tunel za ventilaciju, što bi olakšavalo operaciju, jer je bila manja vjerojatnost da napad bude prije vremena otkriven. Taj tunel je završavao u praonici rublja. U ostalih 16 nastamba, kao i u kasarnama, činovi viši od zapovjednika čete (Untersturmfiihrera) imali su posebne sobe. U manjim je zgradama bio u podu jedne prostorije ugrađen alarmni uređaj koji je bio spojen sa sobama zapovjednika i s ostalim zgradama, te je to trebalo imati na umu i svakako ga isključiti. Trebalo je također brzo zaposjednuti zgradu 14 i iskopčati telefon i telex. U zgradi 2 i 3 boravili su SS-ovci, koji su pripadali stražar- skim mjestima, te su zbog takve službe uglavnom uvijek bili budni, te su i oni mogli poremetiti akciju.
Veliku pažnju moralo se posvetiti psetarniku.
Zapovjednik psetarnika imao je u svojoj nadležnosti, osim najbolje dresiranih policijskih pasa, i jednu malu posadu od 20 do 25 SS-ovaca, i na njih je trebalo također računati.
S ostalim objektima nije bilo većih poteškoća. Zaposjedanje SS-ambulante nije bilo teško, jer je u službi bio samo jedan stražar. U konjušnicama nije bilo ni jednog tako da je zaleđe kasarna bilo slobodno. Prilaz radionici oružja bio je slobodan, jer su SS-ovci tamo radili na strojevima i bez oružja, a tu su bili zaposleni i logoraši koji bi u određeno vrijeme mogli priskočiti.
Stražarski lanac od 38 do 58 bio je u šumi ispred ceste koja je vodila u kuće SS-a i prema kamenolomu iz SS-ambulante, sve do stražarskog tornja broj 7. Dakle, bio je tako postavljen, da nije bilo teško neopaženo ući u šumu i napasti s leđa.
Visoki SS zapovjednici bili su uglavnom vođe oklopnih jedinica negdje na frontu, pa su im kuće, smještene oko logora, bile poluprazne.
Za borbene zadatke na Crvenom sektoru određeno je 77 grupa dobro naoružanih drugova.
Zeleni sektor imao je zadatak napasti komandan- turu, buchenvvaldsku stanicu, tri barake sa SS-pojača- njem, politički odjel SS-a, kuću komandanta, SS-garaže, glavnu stražu i stražarski lanac od 1 do 17, od stražarskog tornja 19 do željezničke pruge za Weimar, radi sprečavanja eventualne odstupnice.
Najteža točka u ovom sektoru su bile tri barake s pojačanjem. Da njih nije bilo, š pola bi snage napali ko- mandanturu, glavnu stražu, SS-garaže, radi uništenja vozila i zapljene goriva, te stražarski lanac i željezničku stanicu. Usput bi ostali drugovi pokušali napasti i uništiti stražarske tornjeve i tako zauzeti dominantan položaj. Nakon toga je trebalo napasti barake sa stražom, koja je čuvala logoraše koji su radili u noćnoj smjeni Gustloff- -Werke. U svakoj je baraci bilo oko 20 SS-ovaca. U akciji bi pomogli i sami logoraši smjene.
Stražarski lanac vukao se iza građevinskih baraka, a počimao je kod stražarskog tornja broj 19.
Na Zelenom sektoru za operacije je bilo predviđeno 25 udarnih grupa.
Plavi sektor je bio određen za područje građevinskog odjela, garaže trupa i istočni dio kuća vodstva logora, kao i kuću Riedel, te stražarski lanac od 18 do 37.
Ovo je područje bilo najveće, pa su straže bile na velikoj udaljenosti i ne osobito jake. Planom je bilo predviđeno brzo okupiranje tog područja, pa bi se Plavi eventualno priključili napadu na kasarne u Crvenom sektoru. Stražarski je lanac prolazio od željezničke linije pravac VVeimar do Gustloff-VVerke, a trebao je biti napadnut cestom za VVeimar, do bunkera i vile Koch.
U Plavom sektoru bilo je određeno 39 grupa.
Žuti je sektor obuhvaćao zatvorenički logor. Najteži zadatak bilo je uništenje 23 stražarska tornja, koji su bili izvan logorskog kruga, tj. izvan bodljikave žice pod naponom, a uz to i dobro snabdijeveni oružjem. Stoga je trebalo prekinuti dovod struje i žicu prerezati izoliranim kliještima ili prebaciti na žicu željezni lanac, da dođe do kratkog spoja.
Pri tom su trebali pomoći i svi logoraši tako da istovremeno otvore vrata broj II, za što je bila pripremljena jedna greda duljine 6 metara.
Tornjevi 1 — 17 djelomično su bili postavljeni kroz rijetku šumu i kod napada nije postojala velika mogućnost za zaklon. Taj zadatak trebali su izvršiti uvježbani bombaši (uglavnom ruski ratni zarobljenici) ručnim granatama i zapaljivim bocama.
Inače, preuzimanje vlasti u samom logoru ne bi trebalo predstavljati veći napor, jer je ionako unutrašnjost logora bila pod kontrolom logoraša.
Zadatak Žutog sektora bio je i organiziranje saniteta, opskrbe i prehrane, jer su se u logoru nalazile ambulante, bolničari i liječnici, skladište s hranom, a neko vrijeme i logorska kuhinja s osobljem.
Za Žuti sektor bilo je predviđeno 30 borbenih grupa.
Nakon uspjeha u tim operacijama svi sektori bi dobili naređenje za temeljito čišćenje cijelog područja, a u drugoj etapi bi se pokušali probiti prema nadolazećim savezničkim snagama. Cjelokupna dubina zamišljene operacije iznosila je 75 kilometara, a širina 15 do 20 kilometara. Naravno, u probijanju bi sudjelovali gotovo svi logoraši. Za to bi poslužile karte i kompasi, po kojima bi se u tim operacijama ravnalo.

Političko rukovodstvo, na čelu s ILK-om, i vojno rukovodstvo, rukovodilo bi u prvoj liniji oružane borbe na osnovi plana A.
Zadaća sektora u defenzivnom planu B
Budući da je postojala mogućnost da SS-ovci sami pokušaju uništiti logor, morao se izraditi i defenzivni plan. Provocirali bi SS-ovce, otkazivali poslušnost, ne bi izlazili na rad i zadržavali bi se na otvorenom u manjim skupinama, napravili bi barikade u logoru i same zgrade i barake utvrdili. Zatim bi postavili straže da patroliraju danju i noću, nastavili emitirati pozive za pomoć, te ra- cionirali već ionako oskudnu opskrbu, kako bi mogli što duže izdržati blokadu.
Postojala je i mogućnost zračnog napada fašističke avijacije, tim više što je u blizini bio pomoćni aerodrom Nohra. Međutim, nadali smo se da Nijemci nemaju dovoljno aviona ni za front, što se na kraju i pokazalo točnim. Isto je tako moglo doći i do oružanog napada SS- ovaca na logor svim oružjima, pa tako i bacačima pla-

  • mena, za koje se znalo da ih posjeduju.

Zbog svega toga, sektori su dobili u zadatak i slijedeće:
Crveni sektor vrši kontrolu, i eventualni napad, od glavnih vrata do stražarskog tornia 10;
Zeleni sektor, od tornja 11 ao tornja 13;
Plavi sektor, od tornja 14 do tornja 18;
Žuti sektor, od tornja 19 do uključivo tornja 1.
U svakom borbenom sektoru bila su određena točna mjesta za sve borbene grupe. Glavni je udarac trebao biti na Crvenom sektoru, gdje bi se u slučaju povlačenja SS-ovaca i nadiranja savezničke vojske osvojila glavna vrata sa zgradama iznad njih, da bi se ona otvorila i time prekinuo strujni krug u bodljikavoj žici.
I na ostalim sektorima tehnička služba bila bi opskrbljena potrebnim alatom. Računalo se i na borbu i hvatanje SS-ovaca po buchenvvaldskoj šumi, te sprovo- đenje SS-trupa i slično.
Početkom travnja 1945. godine u logoru smo bili krajnje oprezni. Savezničke trupe su već bile u blizini
Buchenvvalda, što se doznalo slušajući vijesti s radio aparata i trebalo se u tom trenutku što bolje organizirati i razraditi takav plan borbe po kojem bi najviše naših drugova ostalo u životu.
Tih je dana gotovo neprestano zasjedao Internacionalni logorski komitet i razmatrao sve moguće alternative i došao je do zaključka da se odbaci »ofenzivni plan«, jer je još uvijek oko logora bilo oko 3000 dobro naoružanih SS-ovaca, a američke snage još nisu bile tako blizu.
Komandant logora Pister pozvao je 3. travnja njemačke internirce u takozvanu kino-dvoranu logora, te pokušao izvršiti provokaciju na taj način što je od njih tražio da se stave pod zaštitu SS-a, jer da će ih ostali logoraši likvidirati prilikom oslobađanja. Njemački drugovi su to bez diskusije odbili.
4. travanj. Internacionalni logorski komitet naređuje logorašima da otvoreno otkažu poslušnost SS-u, tj. da taj dan ne odu raditi. Upravo tada, počeli su masovno pristizati internirci iz drugih radnih komanda kojima je bila centrala u Buchenvvaldu, od kuda su ih Nijemci povukli, odnosno evakuirali. Strašno ih je bilo vidjeti, a pošto je mjesta bilo sve manje stavili su ih pod šatore, u takozvani Zelt logor. Nijemci stalno prijete i govore preko razglasne stanice, naređuju da izađu ovi ili oni na zborno mjesto, ali se nitko ne odaziva.
Internacionalni logorski komitet razmatra situaciju i izdaje naređenje da vojne grupe dežuraju na smjenu, da budu budne i spremne u svojim blokovima, te da čekaju na eventualnu raspodjelu oružja.
5. travanj. Dobro naoružani SS-ovci upadaju u logor, nasilno istjeruju logoraše iz baraka, pronalaze Židove koji se nisu uspjeli sakriti i njih oko 1500 evakuiraju silom.
6. travnja. Nijemci prave pritisak i traže 46 zatočenika za koje pretpostavljaju da su organizatori ustanka. Jasno da se nitko nije javio, a tada SS-ovci zahtijevaju da kapoi blokova naprave liste interniraca sposobnih za marš.
7. travanj. Preko razglasa izdato je naređenje da će se pucati na svakog u logoru tko se nađe izvan baraka poslije 20 sati.
8. travanj. Najavljena je opća evakuacija. Topovi savezničkih armija čuju se sve jače, avioni lete sve češće. Internacionalni logorski komitet donio je hitnu odluku o pasivnom otporu kako bi se dobilo na vremenu. Preko razglasa je javljeno da logoraši moraju biti u 12 sati na zbornom mjestu. Budući da nitko nije došao, sam komandant logora s naoružanom pratnjom, ulazi u logor i traži objašnjenje za neposluh. Odgovoreno mu je da taj dan još nije podijeljena hrana. On tada daje naređenje za podjelu ručka što je potrajalo nekoliko sati i već se spuštala noć, a zborno mjesto je opet bilo prazno. Zatim SS-ovci ponovo upadaju u logor, istjeruju batinama i kundacima logoraše iz baraka velikog logora, a kada ni to ne pomaže, onda odlaze u mali logor. Tamo je ležalo oko 10 000 uglavnom nemoćnih i bolesnih logoraša koje SS-ovci istjeruju iz baraka i evakuiraju. Sada je

  • već bilo jasno da je ta evakuacija prividna i da treba, u stvari poslužiti Nijemcima za likvidaciju razdvojenih grupa logoraša. Dakle, bilo je jasno da ovih 10 000 ljudi ide u sigurnu smrt, ali tu se ništa nije moglo učiniti, niti pomoći.

Nalazeći se u takvoj situaciji logoraši su počeli emitirati preko vlastitog radio-odašiljača na valnoj dužini od 35 metara poruku savezničkoj vojsci na engleskom, ruskom i njemačkom jeziku:
- Saveznicima!
Armiji generala Patona! Ovdje koncentracioni logor Buchenvvald.
SOS
Molimo za pomoć!
Namjeravaju nas evakuirati.
SS nas hoće uništiti.
Radio odašiljač čuvale su naoružane grupe sovjetskih ratnih zarobljenika. Emitiralo se iz takozvane kino- dvorane u logoru. Logoraš po imenu Demazin koji je slao poruku na engleskom jeziku, uhvatio je od Amerikanaca slijedeći odgovor:

— KL Buchenvvald!
Izdržati.
V
Zurimo vam u pomoć.
Štab Treće armije.
Tekst poruke sastavili su Nijemci W. Bartel i H. Kuhn, drugovi iz logorskog komiteta.
Amerikanci su već kod Erfurta, udaljenog samo 17 kilometara od Buchenvvalda, a logor neprestano nadlijeću američki avioni.
Tako je dobiven još jedan, ali presudan dan, za preostalih 21 000 interniraca.
11. travanj. Oblaci na nebu. Ni otkuda zvuka, kao zatišje pred buru. Odjednom se čuje pucnjava iz blizine, a odnekud zavijaju sirene. Naređenje preko razglasa, ali sada o evakuaciji SS-ovaca. Udarne grupe već su naoružane. U 12 sati dato je naređenje da se zauzmu položaji. U 15 sati se napokon krenulo u napad.
Dedna francuska jedinica i dvije jugoslavenske udarne grupe, koje su predvodili Nikolić i Đokić s borcima Duragom, Milanovićem, Kuzmanićem, Stojanovićem, Mazurakom i Kokotovićem, oslobađaju glavni ulaz logora.
Na drugim mjestima grupe, koje su predvodili Bo- kan, Popović, Kovačević, Figar i drugi, sijeku žičanu ogradu, izlaze van logora i kreću u pravcu SS-kasarni. Započinje borba i potjera po buchenvvaldskoj šumi za preostalim SS-ovcima. Uz neznatne žrtve zarobljeno ih je oko 250.
Na glavnom ulazu u logor, na najvišoj kuli, bila je izvješena bijela zastava.
To isto poslije podne stigao je u oslobođeni logor jedan američki džip s oficirom, jednim civilom slovenskog porijekla i šoferom, oko kojih su se začas okupili logoraši. Čestitali su oslobođenje, podijelili nešto čokolade i cigareta, najavili napad na Weimar, posljednje nacističko uporište u tom dijelu Njemačke, a logorašima prepustili da zaštite i organiziraju logor.
Budući da je zaplijenjeno mnogo oružja i municije odmah su formirane nove jedinice, raspoređene po šumi oko logora i duž puta prema VVeimaru radi sigurnosti logora do dolaska Amerikanaca.
Oslobođenje Buchenvvalda doživjelo je ukupno 21 000 logoraša: 3000 Francuza, 2000 Poljaka, 5000 Sovjeta, 2000 Nijemaca, 607 Jugoslavena, 200 Talijana, 200 Španjolaca i 8000 antifašista ostalih nacija.
Konačno 12. travnja masa od 21 000 bivših logoraša izlazi na zborno mjesto, ali sada na traženje Internacionalnog logorskog komiteta, uz zvuke logorske muzike internirci se u besprijekornom redu grupiraju po nacijama, na čelu s nacionalnim zastavama (koje su preko noći izradili) i članovima Ilegalnog logorskog komiteta, gdje se vrši prozivka. Bio je to spontan, ali pravi vojnički nastup, kakav u logoru Buchenvvald nikad do tada nije viđen. Dva dana kasnije, 14. travnja, sporazumom između Ilegalnog logorskog komiteta i predstavnika američke armije, upravu logora Buchenvvald preuzimaju Amerikanci i logoraši predaju oružje.
15. travnja 1945. komandant Treće armije general Paton, posjetio je logor Buchenvvald. Amerikance je impresionirala organizacija, disciplina, a osobito visoki moral i svijest tih iznurenih i na smrt osuđenih ljudi. Nisu mogli shvatiti iz čega je proizašlo takvo bratsvo i internacionalno jedinstvo u logoru, tim više što su po njemačkim gradovima i selima nailazili na utučenost, pasivnost i dezorganizaciju.
Dana 19. travnja 1945. svi su ponovno izašli na zborna mjesta i odali počast palim drugovima, te položili zakletvu koju je sastavio Ilegalni logorski komitet. Nakon pročitane poruke i zakletve koja je gromoglasno poput jeke, odzvanjala Buchenvvaldom, 21 000 interniraca je uzdignutih pesnica uskliknulo:
— Zaklinjemo se da nećemo obustaviti borbu dok i posljednji krivac ne bude kažnjen od suda svih nacija.
— Mi se kunemo!
Te posljednje riječi zakletve razlegle su se s vrha Etersberga kroz ravnice Turingije, označavajući završetak jedne krvave ljudske tragedije koju je punih osam godina u koncentracionom logoru Buchenvvald režirao nacizam.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License