Prezivio Sam 11 Operacija

PREŽIVIO SAM 11 OPERACDA
- sjećanje Julijusa Linenberga -
Čim smo stigli u logor Buchenvvald žene su odveli u ženski logor, a nas poredali ispred prostorija za dezinfekciju gdje smo čekali do 4 sata poslije podne, iako smo došli u logor ujutro. Konačno je na nas došao red: ulazimo u jednu veliku sobu gdje se brzo svlačimo do gola, a nakon toga stajemo jedan po jedan ispred SS-ofi- cira koji nam gleda u usta i stražnjicu da slučajno tko nije sakrivao kakav zlatni predmet. Nakon zapisivanja ostavljamo svoja odijela, te onako goli odlazimo u druge prostorije gdje smo za nekoliko minuta ošišani od glave do pete. Tako se rješavamo i bezbrojnih ušiju koje su bile na nama. Nakon toga moramo glave zamočiti u de- zinfekcijsku vodu, što dosta peče. Onda nam stavljaju drugo dezinfekcijsko sredstvo po cijelome tijelu i čovjeku od toga dolazi mučnina. Goli odlazimo u drugu zgradu. Pred kancelarijom dobivamo najprije ispisan broj, a u ogromnom magazinu dijele nam košulje i gaće. Dobivamo i hlače i logorsku bluzu.
Starješina bloka 55, u koji smo došli, neki Nijemac iz Poljske drži nam kratak govor, rekavši da će s nama svakodnevno učiti logorske propise, da moramo biti poslušni, pa da nam se ništa neće dogoditi. Govor nam je prevodio jedan naš drug. Tad nas je starješina poslao na određena mjesta u boksove. Ogroman blok pun je ljudi i mi smo se po boksovima stisnuli koliko smo mogli i onako umorni zaspali svoju prvu noć u logoru.
Nakon vremena provedenog u karanteni raspoređuju nas u logor. Istovremeno upoznajemo i logorski režim.
Ustaje se u pola pet ujutro. Riba se, čisti. Vrata su na obje strane otvorena i hladno je. Nakon topa dobivamo takozvanu kavu, crnu mlačnu vodu bez šećera, i jedan kruh za tri osobe, te komadić margarina. Upozoravaju nas da je to hrana za cijeli dan. Malo smo vježbali i tako je prošlo pet do šest dana u logoru, a zatim selimo u veliki logor, u blok broj 17.
Blok je mnogo ljepši, ima krila A i B, stolove za jelo, spavaonice, na podu su zahodi i umivaonik. U malom smo logoru morali ići na zahod koji je bio dug oko 70 metara, a na jednu gredu je moglo sjesti oko 200 osoba. Voda za umivanje također je bila daleko. Dodijeljen sam u blok B. Starješina je Čeh, a po zanimanju je bio brijač. Starješina ima i dva pomoćnika, također Čeha.
U ovom logoru ostajemo 21 dan, sve dok nas ne rasporede po raznim blokovima i na određena radna mjesta. Kod stolova ne smijemo govoriti niti micati klupama, osobito kad zamjenik starješine spava. Više puta prenosimo logorsku poštu i pregledane pakete, koje su u logoru dobivali u bloku broj 1 Česi, Nijemci, Francuzi, Nizozemci, dok je kod nas to velika rijetkost, jer ne možemo pisati u Jugoslaviju. Sovjeti također ne dobivaju ništa.
Ujutro idemo na politički odsjek gdje dobivamo oznake. Dobili smo crveni trokut i broj što znači politički zatvorenik, a Židovi dobivaju još i žuti trokut kao znak raspoznavanja. Te oznake moramo sašiti na kaput i hlače, a na kaput još i križ (Židovi), a na hlače crvenu crtu.
Kada smo polazili u politički odsjek upozoravaju nas da moramo ići pet po pet, tako da koji ne dobije bičem preko glave, lako me strašno muče drvene cipele i bole noge, naprežem svu snagu kod ulaska u odsjek. Došli smo u jednu veliku baraku i čekamo, jer se pojedinačno ulazi u pisarnicu. Katkad mimo nas prošeće koji SS-ovac koji nas mrko odmjeri od glave do pete, a mi ostajemo mirni. Red je na meni da uđem u pisarnicu. Kod stroja pišu Ijudi u bijelim kaputima, mislim da su SS-

ovci i ne usuđujem se kazati da nisam Židov, za kojeg su me zabunom, vjerojatno po prezimenu, još po dolasku u logor smatrali. Postavljaju pitanja: ime, prezime, datum rođenja, odakle sam, podatke o ženi i djeci, o roditeljima te broj i gotovo. Zbog čega sam ovdje to ne pitaju, jer oni to znaju. Čekamo da svi budu gotovi i vraćamo se natrag.
Sada smo postali pravi stanovnici pakla Buchen- vvalda i može nas spasiti jedino sretan svršetak rata. U sedam sati tjeraju nas u spavaonice. U osam sati je uzbuna. Sirene javljaju dolazak američkih aviona, lako se svi plašimo, moramo ostati u barakama, jer koga uhvate bez legitimacije, koju imaju samo pripadnici saniteta, vatrogasci i logorska zaštita ostaje bez glave.
Prolaze nam tako dani u gladi. Jedemo sirovu repu, neki čuvaju za objed malo kruha. Katkada se dogodi krađa kruha, a gotovo uvijek kradljivac bude otkriven i osuđen. Nakon dvadeset dana raspoređuju nas na rad. Određen sam za »Bau 1«, za najteže poslove. Drugi dan raspoređeni smo po blokovima. S još petoricom Zidova raspoređen sam u blok 22. Znam da je tamo najgore, jer zatočenici bloka 22 nemaju nikakvih prava. Drugi iz ostalih blokova idu svaki tjedan jednom u logorsko kino, mogu jednom tjedno kupiti duhana, a uživaju povlastice u kuhinji, praonici, bolnici itd.
Kod Židova sve to otpada, oni moraju samo slušati.
Osjećajući se ovdje potpuno usamljen jedva sam čekao nedjelju. Ukrao sam pola sata da odem među drugove. Nisam mogao ništa drugo nego tužiti se da je u mom bloku neizdrživo i zamoliti sve prijatelje u logoru da me nekako izvuku iz bloka 22. Svi su rekli da je to sada nemoguće. Moglo se je eventualno pomoći nekako pri samom dolasku u logor. Ne obavivši ništa, vratio sam se u blok 22. Za večeru nismo dobili ništa, jer smo taj dan već imali juhu.
Ujutro se na rad dižemo u pola četiri, dok drugi i ustaju kasnije. Poslije ustajanja, najprije umivanje i pra
nje pod strogim nadzorom. Kako bih se obukao penjem se na krevet, koji se sastoji od jedne prečke s tri slama- rice, a na kojima spavamo šestorica. Prostor za provući

se, vrlo je uzak i moram moliti da se makne onaj kraj mene koji već posprema svoj krevet. Dobivam odgovor:
— Čekaj malo!
Konačno mi uspijeva napraviti krevet, gdje na jednoj slamarici spavamo dvojica, ali sada moram prilikom izlaska paziti da ne dodirnem ostale dvije slamarice, koje su već uredno namještene. Kada sam izašao van popravim malo drugi krevet koji sam pokvario izlazeći.
Kava je već dugo na stolu, otkada je upaljeno svjetlo. Ne mogu do stola da popijem to malo crne vode, koja je i onako već hladna, a vani je tako zima. Međutim, nitko da se pomakne da sjednem na tom skučenom prostoru, a stojeći ne smijem piti jer je to zabranjeno. Uzmem kruh određen za cijeli dan i malo margarina. Žurim oprati šalicu od kave jer to mora svaki sam učiniti. Opet velika gužva, svađe.
Sada dolazi najgore: ići na nužnik, kojih ima osam za oko 400 ljudi. Nužnici su, naravno, otvoreni. Zove nas starješina bloka, mladić od 29 godina, koji je ovdje kao politički zatvorenik od svoje 18-te godine. Upućivao nas je kako se moramo vladati. Oko pet sati skupljamo se pred blokom, a oko pet i petnaest u redovima krećemo na Appellplatz. Jutarnji apel ne traje tako dugo kao večernji da bi što prije počeli s radom. U šest sati izdaje se naredba: Na rad! Nastaje metež, svi žure da dođu do svoje grupe. Isprva ne znam s kojom grupom trebam poći, ali kako se počelo daniti vidim dosta žutih trokuta, pridružujem se njima i polazimo na Bau 1.
U pola sedam svi stojimo u redovima. Vođe rada i kapoi prebrojavaju nas, da provjere ima li nas po pet u redu, a zatim javljaju: Bau 1 — 1850 ljudi, Bau 2… itd. Ima oko pedesetak radnih komanda. Komande redom polaze na rad, dok logorska komanda ostaje na radu u unutrašnjosti logora. Iza glavnih vrata svira limena glazba sastavljena uglavnom od Čeha. Sve dok nije organizirana glazba, pri odlasku na rad, morali su pjevati sami logoraši. Bili su to uglavnom iznemogli starci, takozvani gladni brojevi, te poluinvalidi, koji su pod vedrim nebom pilili drva. Ne bi morali žuriti, kad ih na to ne bi tjerala zima.
Dolazi red na nas da krenemo. Moramo se držati ispod ruke dok prolazimo u »paradnom maršu« kroz vrata na kojima s bičevima u ruci stoji petnaestak SS- ovaca, koji nas ponovno broje. Idemo uzbrdo, dolazimo do drugih vrata gdje su također SS-ovci, ali nas ovi ne broje. Glazba je prestala svirati. Idemo dalje i nakon nekoliko minuta stižemo u tvornicu. U jednoj dvorani već stoji nadstojnik koji viče na vođe rada i određuje im dnevne poslove za razne male komande. Opet pisanje brojeva, iako su već zapisani kada smo ulazili u dvoranu. Sedam je sati. Mi novi još čekamo. Dolazi nadglednik i pita:
- Koliko novih?
Dedan pisar, po narodnosti Čeh, raportira:
- 91
Nakon toga raspoređuju nas prema zanatima na rad. Moj je zadatak »jedan dan nošenja«. Nosim razno smeće, drva, „crijepove. Nije odviše teško, ali je vani jako hladno. Čim malo stanem, čupam iz džepova kruh koji ubrzo nestaje. U 12 sati ostavljamo posao. U raznim dvoranama, već prema tome gdje koja komanda radi, dijeli se kava. Trebam ići u dvoranu 7 gdje smo bili jutros. Dolazim tamo za nekoliko minuta. Nemam u što uzeti kavu, a oni koji su već popili, peru svoje posuđe. Dobro bi bilo uzeti nešto toplo, makar i ovu obojenu vodu, ali više nema vremena. Za pet minuta moramo opet biti na radu. Žurimo, jer teško onome koji makar i minutu zakasni. Gladan sam, ali nemam što pojesti i tako dočekujem šest sati navečer. Svrstavamo se u stroj, prebrojavaju nas i u pola sedam konačno krećemo, nakon što se nadglednik uvjerio da Sovjeti nemaju kod sebe drva, za koja u logoru od starješina blokova dobivaju po litru juhe. Ali drugovi su ga nadmudrili. Oni potajno nacjepaju daske u tvornici, opletu ih i svežu ispod kaputa kao pojas za plivanje, te ih tako prokrijumčare u logor.
Na ulazu u logor opet nas dočekuje glazba.
Dok onako umorni i mokri prolazimo kroz glavna vrata ponovno nas čekaju SS-ovci s bičevima. Kapo nam zapovijeda:
- Lijeva, desna.

Ako koji od nas slučajno izgubi korak, udaraju ga bičem preko glave ili leđa. Kad prođemo glavna vrata odmah se razilazimo po blokovima, pred kojima nas čekaju oni koji su se vratili s rada. Opet u stroj, da bi u sedam sati krenuli na Appellplatz. Ponovno prebrojavanje, sada mnogo strože i točnije nego ujutro, jer sada za to ima više vremena.
Svaki blok se postroji na određenom mjestu. SS- nadglednici blokova razilaze se da bi nas prebrojili. Svaki od njih ima dva do četiri bloka. Do našeg bloka dolazi starješina i viče:
— Mirno! Skini kape! — a zatim raportira koliko ljudi ima u bloku, koliko u bolnici, koliko u noćnoj smjeni na radu.
Ukoliko koji zatočenik umre u bloku njega se mora mrtvog donijeti na prebrojavanje. Po primljenom raportu i dalje stojimo deset po deset u redu, u stavu mirno, dok nam snijeg pada po ošišanim glavama. Tada se izdaje naredba:
— Na mjestu voljno! - ali sa svoga mjesta nitko ne smije maknuti. Deset velikih reflektora, koje mi nazivamo »njemačko sunce«, rasvjetljava cijeli Appellplatz
t na kojem već jedan sat stoji 40 000 gladnih, mokrih i umornih brojeva…
- Mirno! — viče »raportfiihrer« preko mikrofona koji se čuje po cijelom Appellplatzu i svim blokovima, bolnici i drugdje, jer svaka prostorija ima zvučnik. Svi se umiruju. Zatočenik broj taj i taj trcećim korakom mora doći na »Tor« (pred vrata). Vidimo kako iz zadnjih blokova, upotrijebivši svu snagu, trči jedan zatvorenik koji je na radu nešto skrivio i treba primiti 25 udaraca.
Pada komanda:
- Svi kapoi i predradnici na »Tor«! - Velika grupa odlazi da primi za sutra naređenja.
Već je pola devet, ljudi su uznemireni, a među redove zatočenika, s korbačem u ruci, dolazi upravnik logora. .Sada svi stoje u stavu mirno i nitko da se pomakne. Čim ode opet uzimamo stav »na mjestu voljno«. Veliki žamor je u francuskim blokovima, lako ih najviše gine, uvijek se bune, jer im je nepodnošljivo. Isto je i sa Sovjetima, ali se oni uspijevaju suzdržati. U devet sati,

napokon se vraćamo u blok, brišemo noge od snijega, peremo cipele u, za tu svrhu ograđene, dvije jame i poslije pregleda ulazimo u blok. Opet žurim da zauzmem mjesto na klupi kod stola. Vadimo zdjelu i žlicu iz pregrade u kojoj je pribor za dvojicu. Nakon što smo predali zdjelice na vrh stola, juha se dijeli od ruke do ruke. Pojeo sam gotovo litru juhe, pa ipak, i dalje osjećam glad, te gledam u praznu šalicu, ali već moram prati uprljani pribor.
Nešto prije deset sati idemo na spavanje. Odijelo mora biti složeno u paket, opasano remenorrrs brojem pričvršćenim na vidljivom mjestu, a zatim postavljeno na klupu. Spavati se smije samo u košulji. Dolazi kontrola provjeriti nije li tko legao u čarapama. Padaju još neke zapovijedi, a tada, onako umoran, zaspim u jami između dvije slamarice, na mjestu koje mi je određeno.
U pola četiri se pali svjetlo, skačemo iz kreveta, i sve se ponavlja kao i jučer.
Odlazim na rad. Danas nosim cigle. Istovarujemo ih stojeći jedan za drugim u lancu i nosimo ih po blatu i vodi oko sto metara dalje. Tako cijeli dan. Navečer se mokri i prozebli vraćamo na prebrojavanje. Danas na sreću, apel nije tako dugo trajao.
Treći dan dolazi naredba da se isprazni takozvani »drveni trg«, na kojem ima oko 500 do 600 jelovih stabala i nešto rezanog drva, te da se tamo smjeste cigle, a drva nekih 200 metara dalje. Budući da sam bio dosta visok i jak, izabran sam u grupu koja će raditi na »drvenom trgu«. Kapo upozorava da se posao mora završiti do večeri. Kako sam najviši, bio sam prvi kod dizanja stabala, pa sam na ramenima osjećao strahovit teret. Blato je veliko, ali sve se nekako izdrži. Najgore je na zaokretu. Drvene cipele ostaju mi u blatu, jer drvo ne smijem ispustiti pa u čarapama gazim snježnu bljuzga- vicu. Odmah se moramo vraćati po drugo drvo. Lopatom sam iskopao iz blata moje »drvenjake«, malo ih oprao u snijegu i odmah morao krenuti dalje. Kod drugog drveta jedan je drug pao u nesvijest, odnose ga, a što je dalje bilo s njim, ne znam. Stalno se tješim i bodrim, jer znam da moram izdržati.

Poslije podne, kapo, vidjevši da nećemo moći izvršiti predviđeni posao, zove u pomoć samo jake čete. Jedan logoraš pada, i ostaje na mjestu mrtav. Izdržali smo ogroman napor, trg je ispražnjen, ali su pale dvije žrtve.
Konačno smo na apelu. Začudo glad ne osjećam, sigurno od iscrpljenosti. Slijedi kupanje, koje s hladnim tuširanjem, svlačenjem i oblačenjem traje svega desetak minuta. Uhvatio sam jaku prehladu. Kad sam se ujutro u nužniku htio umiti, dobio sam po leđima kantu ledene vode, koja me je do kraja pokosila.
Navečer, poslije rada, imam vrućicu, ali kako nije više od 39 stupnjeva ne primaju me u ambulantu. Sutra je nedjelja pa ću valjda ranije u krevet.
Ustajanje je kao i drugim danima, samo što se radi do jedan sat. Slijedi prebrojavanje, koje danas traje jako dugo. Hrana je nešto bolja. Dobili smo kruha i oko 5 dekagrama salame. Poslije ručka isprašivamo pokrivače i dobivamo pakete s našim stvarima koje su kod njih pohranjene. Tko ima svoje cipele danas ih može koristiti, ali ih u sedam navečer mora vratiti.
Uz mene su jedan trgovac drvom, koji je izgubio oko 40 kilograma i sada je kost i koža, te jedan drug iz tvornice koji sada krpa i šiva čarape i odijelo, kao i svi drugi kojima je to potrebno.
Taj je drug umro nakon pet tjedana. Ima još poznatih: jedan koji je imao staklarnu na lličkom trgu u Zagrebu, jedan je bio direktor u Ljubljani (kasnije je poginuo u transportu), neki crnoburzijanac, jedan krojač porijeklom Španjolac, rođen u Jugoslaviji itd. Izlazim danas iz svog bloka među ostale drugove. Pronalazim samo nekolicinu poznatih, jer je većina otišla transportom u Koln.
Nešto sam ranije legao da budem odmoran za sutra jer moram ustati u tri sata budući da sam određen da nosim kavu. Šalju me u stalnu komandu na rad — bacanje maltera. Predradnik je »zeleni«, dakle, kriminalac. Punom paroparom gradi se dvorana 13. Željezna konstrukcija ukradena je u Le Havru, a bila je predviđena za gradnju nove željezničke stanice. Nadglednik budno motri ne bi li koga uhvatio u neradu, a ako takvih ima, udara ih nogama.
Po savjetu trgovca drvom izborio sam već nakon pet dana rad u drugoj komandi. Radim s jednim sovjetskim oficirom i dva Ukrajinca. Predradnik je Nijemac sa crvenom trakom, rijetko je ovdje, kako svaka dva do tri sata radimo na drugom mjestu može se uhvatiti koji trenutak i za odmor. Dižemo skele za židare, posao je te- žak i opasan, ali nakon dva tjedna pomalo znam samostalno raditi.
Imam oko pet dekagrama kruha i to dijelim s jednim Sovjetom za objed.
Ponovno prenosim vreće cementa, teške 50 kilograma, a po koji put nosim i dvije zamjenjujući jednog druga iz mog bloka.
Od brijanja dobio sam infekćiju po licu. Već dva dana na rad idem u čarapama usred veljače, jer mi se jedna cokula pokidala, a zamjenu još nisam dobio. Konačno sam dobio novu cokulu obojenu u crno, pa sad imam jednu crnu, a drugu bijelu. Ova nova tijesna je pa vodim borbu s kostima dok noga ne dobije oblik cokule. Navečer odlazim u revier i baš kad mi je bolničar htio previti krvave prste javljena je uzbuna. Svi moramo biti u svojim blokovima. Izašao sam iz reviera, ali u onoj tami nisam mogao pronaći put a i noga me jako boljela. Za vrijeme uzbune nitko ne smije biti vani, a koga ulove smjesta ga strijeljaju ili ga razderu psi. Prepuštam se sudbini. U taj me čas netko uhvati za ruku upitavši:
— Kuda tovarišč? Bio je to jedan Sovjet koji me odvukao do svog bloka, a zatim me uputio gdje je moj blok. Tako sam u zadnji čas spašen.
Barake se tresu od blizog bombardiranja. U mom bloku već svi leže. Zovem trgovca drvom da bi znao gdje mi je krevet. Legao sam s velikim bolovima.
Sjećam se jednog apela u travnju. Snijeg pada kao usred zime. Već dva sata stojimo jer jedan logoraš nedostaje, mrtav, pod jednom daskom.
Oko pola dvanaest jedemo juhu, starješina bloka nešto govori, a uskoro, oko pola četiri ujutro, treba ustati. Radim samostalno, a kao pomoć dodijelili su mi
šest mladih Sovjeta. Nisam više mogao izdržati. Sakrio sam se uz zid i prospavao oko dva sata. Srećom, nitko me nije ulovio. Da su me pronašli, postupak bi bio kratak: bio bih optužen za sabotažu i obješen.
Drugovi su saznali da sam politički zatvorenik. Treći dan dodijeljen sam opet na drugi posao. Nosim kante neke kuhane smjese čija mi je svrha nepoznata. Barem se mogu kod velikog kotla malo ugrijati. Radimo kod dvojice privatnih njemačkih majstora, od kojih je jedan veliki pristalica Hitlera, a drugi, naš čovjek koji nam je rekao da se Nijemci povlače iz Sovjetskog Saveza. To je moralna injekcija pa se danas lakše radi.
Kako su mi lice i nos crveni od infekcije starješina bloka dozvolio mi je da sutra ujutro odem u revier. Upisali su me, pa me vode u mali logor, u bolnicu, u sobu broj 7. Dobio sam gornji krevet, pored jednog iscrpljenog Nizozemca. Dolazi brijač, koji nosi češki znak i pita me na našem jeziku iz kojeg sam mjesta. Odgovorim da sam iz Zagreba. On je iz Slavonije, ali već petnaest godina živi u Pragu i ima češko državljanstvo. Ponudio me kruhom kojeg ovdje dosta ostaje oa onih koji ne mogu t jesti.
Donio mi je pola kruha koji je načinjen od 23 posto brašna, a ostalo je krumpir, drvo, voda i još neki sastojci. Ali u to vrijeme nisam pojeo jela koje bi mi više prijalo. Kasnije je donio i juhu. Pojeo sam oko šest do sedam litara juhe i puno kruha. Svako jutro je vizita. Bolest polako prolazi, otpuštaju me iz bolnice s poštedom od šest dana i moram se vratiti na rad.
Tako sam tri dana radio laganije poslove, uglavnom nosio hranu iz kuhinje, ali me iznenada zaboljela noga. Kad sam ujutro ustao, noga mi je bila užasno natečena, te se nisam mogao obuti i jedva sam se dovukao na apel. 3edan me je doveo do žice reviera, ali nisam znao da u bloku moram tražiti crvenu cedulju, pa me nisu pustili unutra. Primljen sam tek slijedećeg dana.
Tek sada nastaju prave muke. Noga mi je odeb- Ijala, sva požutjela, a temperatura se popela na oko 40 stupnjeva. Smješten sam u salu broj 4 gdje su sami Po ljaci, a kalifaktor je Čeh, koji me tješio da to nije ništa i da će mi samo odrezati nogu! Ujutro dolaze u vizitu tri

Nijemca, jedan simpatični mali Sovjet i jedan francuski stariji liječnik. Glavnu riječ vodi Nijemac koga ne zanima noga, već samo pita:
— Židov?
Da odgovaram:
— Ne!
Užasno mi je u želucu, na zahod uopće ne idem, a temperatura mi je stalno oko 40 stupnjeva. Nesvjesno sam zagadio krevet i kalifaktor me vuče za uha.
Navečer me na kolicima odvode na operacioni stol. Određena je amputacija noge, što je ovdje uobičajeno i kod mnogo manjih upala i otrovanja. Pomirio sam se sa sudbinom. U polusvijesti sam, ne mogu govoriti, od temperature koja nikako ne spada, imam groznicu na usnama. Promatram gestikuliranje malog Sovjeta i ostalih. Konačno, Sovjet dovozi stolčić, upitavši me otkuda sam.
Kako sam mumljajući nerazgovjetno pokušao odgovoriti, ponovno me je priupitao:
— Tovarišč?
Da potvrdim glavom. Drug uzima instrumente i počinje s rezanjem. Vičem, a bolničar me udara šakom u rebra. Sovjet gleda s prijekorom. Stiskao sam zube, a liječnik je već dosta izrezao tog žutog mesa. Odvezli su me u krevet.
Drugog jutra, pri viziti, njemački je liječnik samo odmahnuo rukom, kao da tom gestom želi reći da neću dočekati idućeg jutra. Stvarno, bila je to kritična noć. Opet temperatura od 40 stupnjeva, a puls preko 100.
Ujutro je temperatura nešto niža, ali nema drugih znakova poboljšanja. Svi se u viziti čude kako sam još živ. Opet me voze na operacioni stol i savjetuju liječniku da mi skrati muke i odreže nogu. Međutim, Sovjet to ne želi uraditi. Bez narkoze čini nekoliko rezova nožem. Imam strašne bolove ali pokušavam ne vikati grčevito se držeći za stol.
— Podrži tovarišč - tješi me liječnikov pomoćnik, također Sovjet, po imenu Nikolaj
— Da nema Lonjke otišla bi ti i noga i ti u krematorij!
Ova je operacija završila za oko pola sata. Došla je naredba da Francuzi iz sobe broj 5 sele u našu, a mi u
njihovu sobu. Veselim se mogućnosti da dobijem bolji ležaj, ali nemam sreće. Dobio sam loš krevet u kutu kod vrata. Kada su me vozili na treću operaciju kroz sobu broj 4, Francuzi mi viču:
- Živjeli jugoslavenski partizani!
Dva Sovjeta koji me voze smiju se, a ja ih pozdravljam rukom. Nakon operacije liječnik i njegov pomoćnik pomažu mi da legnem u krevet. Razmišljam o Francuzima i njihovom optimizmu, leđnom zgodom kada smo se sakrili i promatrali bombardere kako lete Francuzi su mi oduševljeno rekli:
- Vjeruješ li sada da će rat biti gotov za mjesec dana?
To ponavljaju za svakog leta aviona.
Odgovaram im.
- Trajat će još jednu godinu.
Na to oni složno stanu vikati na mene da sam pesimist. Na žalost, ipak sam ja imao pravo.
Svakakve misli prolaze mi kroz glavu. Uzimam pisma od moje kćerkice i bivše supruge koja mi je ostala dobar prijatelj. U prvom mi pišu da kćerkica dobro uči i mnogo misli na mene, neka budem jak i sve izdr- * žim. U drugom se pitaju da li sam još na životu. Ne znam po koliko puta sam čitao ta pisma, ali svaki put mi nanovo daju snagu da sve ovo izdržim.
Noga se jako gnoji, pa su ispod mene stavili gumu da gnoj ne bi curio po krevetu. Operiran sam već četiri puta. Posve sam izgubio apetit. Dobivam od kuće paket od pet kilograma u kojem se nalazi 200 finih cigareta koje u logoru znače cijeli imetak. Za deset cigareta mogu dobiti cipele. Sada mi se moji mogu češće javljati, što je za mene velika moralna podrška, jer znam da su bar oni živi i da imam za koga živjeti. Izdržao sam već i petu operaciju. Imam strašne bolove, ali zapomagati ne smijem. Jesti ne mogu, a na nužnik se ne usudim pa se suzdržavam i po nekoliko dana. No ipak jednom moram otići. Na štakama, slab, ne mogu sam preko praga, pa moram tražiti pomoć. Ipak pao sam preko praga. Krv je briznula na sve strane. Pomažu mi bolničari, zaustavljaju krvarenje i nose me na krevet.
Sutra moram izdržati još jednu veliku operaciju, već šestu po redu. Moj Lonjka opet me operira, a prisutno je pet do šest pomoćnika. Htio mi je ovaj put dati narkozu, ali sam odbio u strahu da se više neću probuditi. Napokon je i to gotovo. U duboke rane natrpali $u mi zavoj i voze me u krevet. Drugi dan voze me, iznimno, na previjanje. Za tri dana opet. Noga se jako gnoji. Moj doktor operira drugog, a pomoćnik se ne usudi čistiti tako duboke rane. Dolazi drugi liječnik, također iz SSSR-a i do kraja mi probada nogu u listu, uzima gazu i čisti rane.
U bolnici sam već 45 dana. Ponovno sam na opera- cionom stolu. Mog Lonjke nema, on za drugim stolom, zajedno s Francuzom, vrši operaciju želuca. Dedan iz vizite, za koga sam mislio da je liječnik, premazuje mi nogu. Tražim da mi daju narkozu, jer više ne mogu podnositi bol, on to odbija jer to ne smatra teškom operacijom. Nakon sedme operacije noga mi se skvrčila i nakon što su mi je silom izravnali, dobio sam od mog Rusa dasku da mi uz nju učvrste nogu.
Pomalo dobivam apetit. Iz prvog paketa nestale su mi cigarete i sve ostalo, osim dvadeset dekagrama suhe slanine i nešto suhog mesa. Čekam da me u nedjelju poslije podne posjeti jedan naš drug i za njega čuvam komadić slanine. Ali njega nema.
Danas je svatko dobio po osam neoguljenih krumpira. Bolesnici koji su dobri s kalifaktorom mogu ih ispeći na ušteđenom margarinu, to je ovdje u logoru najveća poslastica.
Ponovno nedjelja. Odlučio sam pojesti slaninu koju dugo čuvam. Da, mi bar nisu nestale cigarete, dobio bih i drugih jela od Čeha koji mogu od kuće češće dobivati pakete.
Ponovno sam na operacionom stolu. Po savjetu francuskog liječnika, Lonjka mi zareže na koljenu dva reza od oko desetak centimetara. Oko mene se skupilo pet liječnika i bolničara Sovjeta i kažu da će mi na jednoj strani noge obaviti bezbolnu operaciju. Za pola sata operacija je gotova i stvarno nisam ništa osjetio osim nekoliko uboda. Tako je prošla i osma operacija. Nema mjesta na nozi, od prstiju do koljena, gdje nije razre
zano, ali ipak je sačuvana, samo se još uvijek gnoji. Želudac mi se popravio, a temperatura je stalno između 37 i 38 stupnjeva. Sada kad mogu jesti, hrane nema.
U dobar čas stigla su mi dva paketa.
U paketu sam našao sto cigareta i deset maraka. Dobro da sam to dobio u bolnici jer sam tako imao 14 dana što jesti, a u bloku se svaki paket mora potrošiti za 24 sata. Nešto cigareta sam dao bolničaru i Nikolaju, a druge sam spremio.
Sa mnom je u bolnici i jedan drug iz mog bloka koji mi je u kritičnim časovima pomagao doći na apel, pa sam sretan što s njim mogu podijeliti svoj paket.
Baš u trenutku kad sam svim silama pokušavao ustati, začuje se glas bolničara Poljaka:
— Svi unutra, bombardiraju!
Bombardiraju samo tvornice, ali svi smo legli na krevet. Najviše se boji naš kalifaktor, koji ne zna gdje da nađe mjesto za sebe. Ponovno uzvik:
— Bombardiraju i logor!
Tako je i bilo. Cilj je bio tvornica DAW, koja je bila u neposrednoj blizini logora. Od njega je dijeli samo cesta široka oko 20 metara.
Malo je oštećena kuhinja i praonica rublja, ali na sam logor nije pala niti jedna bomba. Nakon dvadesetak minuta bombarderi odlaze. Za nekoliko minuta uništene su sve tvornice, iako su bile izgrađene na nekoliko kvadratnih kilometara.
Američki lovci još uvijek lete i bacaju letke koje se ne usuđujemo uzeti. Ipak smo ih nekako pročitali. Velikim slovima, na njemačkom, pisalo je: ZAVRŠITE RAT. Na njima su bile i fotografije njemačkih domova, razorenih savezničkim bombardiranjima.
Dolazi komisija koja otpušta iz bolnice svakog tko može imalo hodati jer ima mnogo mrtvih i još više ranjenih. Pitali su bolničara za mene, ali je on odgovorio da se ne mogu maknuti iz kreveta. Tako su me ostavili na miru. Ranjenici leže posvuda. Koliko iznakaženih ljudi! Dauk. Najviše pomoći pružaju i najviše posla imaju Sovjeti i »crveni« Nijemci. Režu se ruke, noge, trbusi. Ima mnogo mrtvih logoraša, ali SS-ovaca još i više. Mnogo je naših poginulo i od metaka SS-ovaca, a komandant je zbog toga dao strijeljati i neke koji su poludjeli.
Slijedeći dan vajmarski radio i »Thuringer Zeitung« javili su da je bombardiran logor i da ima mnogo mrtvih. Rekli su da je među njima i vođa njemačke komunističke partije Thalmann, kojeg su SS-ovci likvidirali nešto ranije u Buchenvvaldu.
Navečer i ujutro opet uzbuna. Nastaje opća panika iako znamo da logor neće biti bombardiran. Pooštrava se komanda. Čiste se ruševine. Ostala je čitava jedino hala 13 u kojoj sam i ja radio.
Opet sam dobio dva paketa, iz jednog dosta nedostaje, a u drugom'sam našao sušenog mliječnog kruha u komadima, što mi je dobro došlo za razmjenu, i tako sam 14 dana imao što jesti.
Ležim ovdje skoro tri mjeseca. Paket je potrošen i opet je nastupila glad. Pečeni krumpir je, kao i uvijek kad nema ostale hrane, prava poslastica.
Izbacili su me iz kreveta. Morao sam na brzinu, bez ičije pomoći ustati. Dali su mi moje odijelo, koje nakon dezinfekcije izgleda još jadnije i, s još uvijek otvorenim ranama, morao sam pod hladni tuš. Tada, napoia gol, oko stotinjak metara morao sam prijeći do malog re- viera. Bolničar me stalno požuruje. Sav pomodrio od zime, konačno stižem pred ambulantu gdje moram čekati više od pola sata. Viču na mene zašto sam smočio papirnati zavoj, no ja se ne usuđujem reći da nije mojom krivnjom.
Odmotali su mi nogu i čude se zašto me šalju iz velikog reviera k njima. Jedan stari Nijemac kaže da je već deset godina ovdje, ali da ovakvu nogu još nije vidio. Nakon četiri sata mučenja opet sam u sobi broj 5. Bolničar je mladi Nizozemac, student medicine, kojeg smo zvali doktor. U sobi ima oko tridesetak zatvorenika, jedan bolničar i kalifaktor. Kalifaktor često postupa loše s nama pacijentima.
Drugom kalifaktoru dao sam nekoliko cigareta i zamolio ga da obavijesti brijača da mu je ovdje prijatelj koji bi želio da ga posjeti. Slijedeći dan stigao je brijač, ali me nije mogao prepoznati koliko sam smršavio. Rekao je da će zamoliti svog prijatelja Vaceka, koji previja
u ambulanti, da posveti više pažnje mom zdravlju. Nakon 20 dana premjestili su me u sobu broj 2, blizu ambulante, gdje je puno ugodnije, a samo nas je 13 u sobi. Slijedećeg dana u ambulanti me je primio kapo i rekao da ću s nogom imati problema još cijelu godinu. Nekoliko dana kasnije kapo mi je donio paket od kuće. U sobi ga je još jednom otvorio i izvadio cigarete koje je obećao vratiti kad me puste iz bolnice.
Sa mnom u sobi je i pisar Zdenek, inače slikar. Vrlo je simpatičan. Uz mene leži jedan Qeh iz Plzenja, zatim Francuz, vatreni komunista, pa mi vrijeme brzo prolazi. Na Božić je bombardiran VVeimar, gdje su i tvornice u kojima rade naši, a odmah do tvornica je mali logor i neke barake. Nijedna bomba nije pala na barake, ali je bilo mnogo žrtava jer je većina napustila barake u nadi da nađe sigurniji zaklon.
Kapo mi je rekao da se sutra vratim u blok 22, ili 61, i da ne moram stajati na apelu.
Blok 61 je pomoćni revier, jer dolazi sve više transporta iz krajeva gdje napreduju saveznici, pa ima sve više bolesnika. Teško mi je napustiti ovu sobu gdje mi je 1 bilo bolje nego drugdje, pa se interesiram ne bi li bilo bolje ići u invalidski blok. Brijač me je odgovorio i na taj način spasio mi život, jer je cijeli invalidski blok tjedan dana kasnije odveden u AuschwRz i likvidiran.
Noga mi je puno bolje i bez štapa idem s Vacekom u blok 61, u kojem ima već preko 1000 ljudi, u boksovima na četiri kata. Vide se samo glave tih jadnika. Izgleda strašno. Užasan smrad, nema zraka, a ljudi — brojevi leže kao sardine.
Nakon upisa i predaje odijela koje stalno seli sa mnom, Vacek odlazi. Dobio sam mjesto na prvom katu. Mnogo je bolje nego prizemno, ali problem je kako se popeti.
Jednom dnevno dobivamo juhu, kao i u ostalim blokovima, ali ovdje bez žlice.
Vrijeme pred Novu godinu. Dobili smo juhu. Mi je zovemo špinat, u stvari, to je lišće od šećerne repe i jako je gorko. Nasred stropa visi mali bor. Svjetlo se ne smije paliti. Uzbuna je, ali nas to ne smeta.
Za pokrivanje svaki ima po pola stare deke. Ujutro je čudna slika: u pet sati riba se blok, a iz boksova mrtve vuku za glavu bacajući ih na pod, gdje im tinta- nom olovkom po posljednji put pišu njihov broj. Svako jutro u tom bloku ima oko 20 do 50 mrtvih. Danas ih je oko dvadeset. Većinom umiru od griže želuca.
Slijedeći dan vizitu obavlja kapo iz malog reviera, koji je nadležan i za ovaj blok. Na sredinu se vuče veliki stol na kojem kapo, iako nije liječnik ali ima višegodišnju praksu, velikom vještinom obavlja operacije.
Gledam jednog Ciganina iz okolice Konigsberga kojem režu nogu, a pri tom nije niti pisnuo. Promatra ga i moj doktor Sovjet. Svi hvale njegovu izdržljivost.
Ovdje sam već 4 dana. Izgubio sam apetit. Dedan bolničar mi je previše stegnuo zavoj na nozi pa je počela jako oticati. Ne mogu čak ni sjediti, a zbog bolova u stomaku ne mogu jesti, pa svoju porciju dajem susjedima.
Već šesti dan ne silazim iz kreveta, temperatura se ponovno popela na oko 40 stupnjeva. Ne zanima me više ni to što ostali već četiri sata stoje na apelu zbog jednog Mađara, profesora koji se sakrio u naš blok.
Jedne nedjelje imao sam strahovite bolove u želucu. Prilazi mi brijač Ivan, kojeg sam primijetio u jednom trenu kada sam došao k svijesti. Molim ga da me pomoću Vaceka i kapoa izvuče odavde. Poslije podne mi dolazi reći da je kapo poručio da ću sutra opet u mali revier. Ujutro sam preseljen u sobu broj 2 u malom re- vieru. Kapo se začudio u kakvom stanju mi je noga. Kaže da je bilo teško preseliti me, ali svi su se zaista potrudili. Zdenek je napravio valjuške, ali ih nisam mogao jesti pa sam ih dao jednom gladnom drugu koji leži iznad mene.
Dvadesetak dana nisam mogao ništa jesti, iako mi je temperatura pala. Odveli su me u veliki revier radi pregleda želuca. Imam premalo kiseline i kapo je odredio 2 puta dnevno po 5 kapi neke kiseline. Vacek, ne razumi- jevši uputstva, u dobroj namjeri, dao mi je punu žlicu. Srećom odmah sam sve povratio! Šta ćemo, Vacek je u civilu mesar, pa se razumije samo u »kirurgiju«! Nije on specijalista za »unutrašnje bolesti«!
Nastoje me spasiti svim silama. Zdenek i Vacek silom lijevaju u mene kiselinu. Danas sam po deveti put operiran, ovaj puta s narkozom. Operirao me Vacek, a trag njegovog djela još se dugo poznavao. Opet sam dobio temperaturu, a noga jako otiče. U dubokoj rani nosim oko 15 centimetara dugačku cijev. Bolovi su vrlo jaki.
Kirurg je opet bio Vacek, jer mu je kapo prepustio da operira svog prijatelja.
Svaki čas su uzbune, a meni se stanje nakon par dana pogoršalo. Uz mene leži neki bogataš iz Praga, a kada su uzbune trese se kao šiba na vodi, pa nervoza pomalo prelazi i na mene.
Izvršena je jedanaesta operacija nakon koje sam se počeo oporavljati. Želudac me prestao boljeti, a noga je prilično dobro, premda je dvostruko deblja nego inače. Na previjanju mi Vacek kaže da bih bio dobar nogometaš^ To je samo nastavak prepirke, jer on tvrdi da samo Česi znaju igrati nogomet, a ja im moram nabrajati naše uspjehe!
Dobio sam zadnji paket, jer su nastale velike pro- / metne teškoće. Pakete dobivaju još jedino Česi preko Dresdena.
Jedne večeri oko osam sati počela je uzbuna. Više od dva sata trajala je tutnjava teških bombardera. Sutradan je pisalo u vajmarskim novinama da je to bilo do tada najteže bombardiranje. Dresden je jako stradao. Drugi dan je opet uzbuna. Bombe fijuču preko logora. Uz mene je jedan mladi Jugoslaven kojeg pomažem hranom i koji je strašno gladan, jer je do sada dobivao samo 250 grama kruha. Zemljak kaže da sve dok se bombe čuju nije opasno. Tako je i bilo. Amerikanci su bacali bombe na šume oko logora gdje se skrivaju SS- ovci sa svojim obiteljima. Naučeni smo svakodnevno na tu »glazbu«, jer oko Buchenwalda ima sedam pomoćnih aerodroma. Sve nas to tješi, a osobito kada smo saznali da Sovjeti napreduju, da je pala Budimpešta i da su Amerikanci prešli Siegfriedovu liniju, pa zatim Rajnu. Znamo da dan slobode nije daleko, samo da ostanemo živi.
Dobro sam se oporavio. Bolovi u nozi su sve slabiji. Svakodnevno stižu transporti iz ostalih logora. Priča se da Sovjete, vatrene rodoljube ostavljaju u vagonima i navečer strijeljaju. Logoraše drugih narodnosti iskrcavaju u Buchenvvaldu. Dani prolaze, a nestrpljenje je sve veće. Više ne dolaze vlakovi već transporti kažnjenika koji pješače i dvadesetak dana do Buchenvvalda. Sutra je subota, a Vacek mi javlja odluku kapoa da sutra moram u svoj blok. Tješi me da neću ostati dugo, jer se čuje da su Amerikanci blizu.
Nakon vizite vraćam se teška srca u blok, ali se veselim što mogu hodati, pa se nadam da ću izdržati.
U bloku ima dosta promjena. Starješina, koji me jednom posjetio u bolnici, lijepo me primio. Opet poteškoće sa spavanjem. Dedan, kojem sam u bolnici davao hranu, sada mi želi pomoći. Sada imam dosta stvari; šal, polucipele i još jedan par cipela koje sam kupio ovdje u logoru. Ujutro sam išao u revier pred komisiju, pa mi je šef reviera, SS-liječnik, dozvolio šest tjedana nositi štap.
U logoru vlada strahovita napetost. U najskorijoj budućnosti odlučit će se o našoj sudbini. Sloboda ili smrt. Danonoćno dolaze u logor transporti naših drugova iz raznih vanjskih komanda na zapadu. To više nisu Ijudi, već kosturi presvučeni pocrnjelom kožom, obučeni u prljave dronjke. Oslabili su i jedva se kreću od napornih marševa, gladi i nespavanja.
Mnogima su oči svijetle od gladi i iznurenosti, a nekima su potpuno zamagljene.
Oni padaju i ne dižu se više. Dezinfekcija se više ne vrši jer dolazi previše Ijudi, pa sada onako prljavi i puni ušiju upadaju u blokove. Donosi im se oskudna hrana,.
Šest velikih peći krematorija ne može progutati sve leševe iako se dan i noć radi punom parom. Zbog tog ostaci tih ljudskih bića leže naslagani kao drva u dvorištu krematorija, a cijele kolone, jednu za drugom, odvoze ih u grobove van logora.
Samo najjači ostaju živi. Pričaju nam da se približava saveznička vojska i da su ih zato evakuirali.
Tjerali su ih, tukli kundacima danju i noću, pješačili su bez odmora i hrane. Mnogima koji nisu mogli dalje
revolverski hici učinili su kraj njihovim patnjama. Slušamo i gledamo te jadnike i u nama postaje sve čvršća odluka — ne damo se evakuirati, bolje da se borimo i poginemo ovdje.
Napetost raste iz dana u dan. U neizvjesnosti smo. Dolaze oprečne vijesti. Neki govore da je pao Erfurt, 18 kilometara udaljen od nas. Sto je istina? Napinjemo uši u nadi da ćemo čuti odjek udaljene borbe, međutim, ništa.
Od 4. travnja ne puštaju nas na rad izvan logora. Samo komande u logoru, ograđene žicom, normalno rade. Fašista ima oko 3000, dobro su naoružani, ali osjećaju strah pred tom masom robijaša, koje su godinama maltretirali i koji bi im mogli otkazati poslušnost i osvetiti se.
Komandant logora iznenada traži da mu se izruči 46 najboljih drugova iz raznih zemalja, a svi ostali ostajemo u logoru. Ali mi više ne damo svoje drugove. Uzalud njuškaju po logoru, ne mogu ih pronaći. Slijedećeg dana dolazi nalog o evakuaciji cijelog logora, ali dotada pokorni logoraši odbijaju poslušnost. Pada komanda da svi Židovi ostanu u bloku 22. No nitko ne posluša, svi su se razbježali. I ja sam među onima koji bježe. Vukući bolesnu nogu, trčim koliko mogu. Doš uvijek imam na sebi značku »D«, koju nekoliko dana ranije nisam htio skinuti na nagovor nekih prijatelja. Kod malog reviera ograđenog žicom zovem brijača Ivana:
— Zamoli Vaceka i kapoa da noćas kod vas prespavam. Radi mi se o glavi.
Nakon nekoliko minuta, koje su mi izgledale kao vječnost, odgovorili su mi da je najavljena kontrola i da je nemoguće da ostanem u revieru.
Pozdravim se s Ivanom i zamolim ga da pozdravi Vaceka i kapoa, jer sam bio uvjeren da se nećemo više vidjeti. Sav zdvojan odem i do bloka u kojem je jedan moj drug bio zamjenik starješine, u nadi da ću tamo prespavati. Naletio sam na starješinu toga bloka koji me odbio, jer je po naređenju upravo morao isporučiti logoraše iz njegovog bloka. Nisam znao što da učinim. Vrijeme je prolazilo, dolazio je sat kada se bez posebne legitimacije ne smije biti izvan bloka. Uputio sam se do takozvanog »gospodskog bloka« i pozvao jednog svog druga koji nam je već više puta pomogao. Srećom, bio je u bloku i ništa ne pitajući uzeo me za ruku, baš u času kada je tulilo, što je značilo da nitko više ne smije biti izvan blokova. Ovdje je, u usporedbi s mojim blokom, bilo kao u pravom hotelu! Bilo je ljudi iz svih krajeva, dobro su se slagali i razgovarali o situaciji u logoru. Neki su već ovu noć očekivali Amerikance.
Noga je opet otekla, iako mi je već nekoliko dana bilo dobro.
Oko 10 sati navečer jedan mi drug saopći da moram otići jer se boje kontrole. Moj drug zamoli logorskog stražara, koji ima legitimaciju, da me odvede van. Ovaj odgovori:
— To znači tjerati čovjeka u smrt. Neka se svuče u nužniku, a onda neka zajedno s nama uđe u spavaonicu, a ti mu prokrijumčari odijelo.
Vjerovao sam da sam barem do jutra spašen. Dig- nuli su me na ležaj do Franca, od uzbuđenja nismo te noći ni oka stisnuli.
Ujutro je došla neočekivana zapovijed: trebamo se skupiti na jutarnji apel koji se već duže vrijeme ne vrši, kako bi se moglo dulje raditi. Na apel moraju svi! Opkoljavaju se dva bloka Židova. Sada ih u logoru ima oko 7000, stigli su iz raznih komanda, do sada su bili zatvoreni u karantenskim blokovima malog logora, gdje se vršilo posebno prebrojavanje. Logor je dupkom pun. Sadajma oko 54 000 ljudi.
Čim je počelo opkoljavanje, stali smo bježati. Ali sada je drugačije, jer svi ostali blokovi stoje u stavu mirno. SS-ovci su se razbježali za bjeguncima, a na cesti stoje logorski stražari. Vrtim se oko blokova i uspije mi proći našu stranu, ali već me stižu SS-ovci koji pred mojim očima ubijaju jednog bjegunca. Vidio sam da ne mogu pobjeći i počeo se polagano vraćati natrag. Čudno, ništa se nije dogodilo. Valjda su mislili da se, kao teški invalid, vraćam u svoj blok.
Oko tridesetorici uspjelo je da se sakriju.
Sve nas tjeraju prema razrušenim tvornicama DAW-a, koje samo cesta dijeli od logora. Tisuće nas stis nuto je u jednoj dvorani. Nemamo gdje stajati. Zamolio sam našeg čovjeka koji drži stražu pred nekom sobom

da me, pusti unutra. Sat kasnije dolazi jedan mladi SS-li- ječnik. Svi su se utišali, a on nam govori da budemo mirni jer će svaki pokušaj bijega biti kažnjen smrću. Kazao nam je da idemo u Terezzienstadt u Cehoslovačkoj, udaljen oko 400 kilometara. Kako vlakovi ne voze, a kamioni služe za potrebe vojske, ići će se pješke.
Ulazi jedan naš čovjek koji radi u odjelu za statistiku. Obratio sam mu se iako ga nisam osobno poznavao. Kazao sam mu da sam Jugoslaven, politički zatvorenik. Odgovorio mi je:
— Dobro, čekaj poslijepodne i pokušaj zadnji izaći.
Opet malo nade. Vani je postavljena jedna daska
uz koju se nalazi liječnik, a oko njega SS-oficiri. Stupajući iz dvorane, svaki mora ići po dasci. Doktor pokazuje rukom:
— Zdravi lijevo, a bolesni desno.
Dvorana se prazni, jer pregled ide vrlo brzo. Moga spasioca nema. S još nekima vučem se po dvorani, SS- ovci revolverom ubijaju nekoliko Ijudi koji zbog bolesti nisu mogli brzo izaći. Izlazim brzo van, jer ovako mogu preživjeti barem još nekoliko sati.
Izlazim pred komisiju, a jedan debeli SS-ovac * istrgne mi štap i naredi da trčim. Kada bih i htio — ne mogu! On mi na to začudo dobaci štap, a ja, da nisam pravo ni stao pred komisiju, dobivam naređenje na desno, dakle, među bolesne.
Razmišljam kako bi bilo grozno umrijeti baš sada, nakon toliko muka, nadohvat slobodi. U mislima se opraštam s najmilijima i odlazim u baraku. Ušao sam među zadnjima i stao kod izlaza. Sve je bilo puno. Mnogi jauču, a neki i umiru. Dolazi i kontrola, ali se ništa ne događa.
Sinula mi je ideja. Ugledao sam pored žice naslagane cigle i čim je komisija otišla primim se za trbuh i pretvaram se da imam proljev. Izašao sam van, a kako u blizini nije bilo nužnika, zamolio sam stražara da odem iza cigala. Dozvolio mi je. Sakrio sam se i uzeo jednu ciglu i svom snagom pritiskivao žicu da napravim otvor i da se prebacim na logorsku cestu. U krojačnici i po- stolarskoj radionici neki su vidjeli što radim, ali ih se nisam bojao jer su i sami bili logoraši. Nakon petnaestak

minuta opet se držim za trbuh i odem iza cigala. Stražar viče na mene. Sada sam već raširio žicu još malo i gotovo da bih se mogao prebaciti preko. U zgodnom trenutku, promatrajući pomno kretanje vojnika na straži, provučem se brzo kroz žicu i pređem cestu.
U logoru sam sreo neke poznate drugove. Uputili su me u kancelariju da se tamo javim i kažem da nisam Židov. U kancelariji pisar proizvoljno napiše moj broj i ime, u slučaju d? me uhvate pri bijegu, kako bi skinuo odgovornost sa sebe. Ništa nisam uredio u kancelariji. Uputim se zatim k velikom trgu. Logorske su ceste prazne, a SS-ovci se muče da izvuku pojedince na veliki trg. Mnogi im bježe, a oni se, začudo, ne usuđuju upotrijebiti vatreno oružje. Zato tjeraju one poput kostura iz karantene, znajući da im oni neće pružiti toliki otpor. Trg je pun mrtvih i iznemoglih, a SS-ovci i dalje tuku. Isto je slijedeći dan.
Ranije su logoraši pri odlasku na rad ispraznili logor za pola sata, a sada, u tri dana ispražnjaVanja, još uvijek nas ima oko 20 000. Na žalost, preostale su uspjeli otjerati ili ubiti. Otišli su »zeleni«, blok 36, svi Židovi i Sovjeti.
Sa zapada se čuju odjeci borbe, koji su svakim časom sve bliži. Naši drugovi, Franc i Slavo, upute me u blok 62, u mali logor. Nakon tri sata čekanja uspjelo mi je ući. Žapisali su me pod krivim imenom i brojem. Blok je posve pun jer nas ima oko 1300, dakle, dvostruko više nego što nas stane unutra. Umoran, stisnuo sam se u kut i zaspao. Prije pola noći probudim se i čujem strojnice. To ubijaju one iste bolesne među kojima sam i ja trebao biti.
Sutradan sam se uputio do svog prijašnjeg bloka, u nadi da ću spasiti neke stvari, ali nisam našao ništa. Vraćajući se u mali revier jedva hodam, jer su mi se rane na nozi ponovno otvorile. Kapo me pod drugim brojem i novim imenom odredi u sobu broj 8, nasuprot one gdje sam prije ležao. Ivan i ostali čude se kako sam još uvijek živ. Oko mene sve sami teški bolesnici, nas oko sedamdeset. Ujutro iznenada komanda:
— Diži se!
V
Sto je sada? Bacaju mi deku na leđa i odnose me na ručnim kolicima. Kiša pada, a ja mislim kamo nas

vode ovako gole. Idemo li na stratište?
Dovezli su me potpuno mokrog i prozeblog u jednu sobu gdje su nas smjestili na pod. Vizita je. Doktor je Čeh, koji dobro govori naš jezik pa me upućuje u veliki revier. Tamo su me doveli u sobu broj 12. Bolničar je Nijemac, već deset godina je zatočen, vrlo je pedantan i radin. Predajem odijelo kalifaktoru. Bolničar me pita zašto imam na bolesničkoj karti zapisan jedan broj, a na bluzi drugi. Izgovorim se da sam došao iz Erfurta i zamijenio odijelo s jednim drugom.
Treći dan čuje se tutnjava teških topova. Barake se tresu, a mi se jako veselimo. Napokon, 11. travnja ujutro začujemo prve mitraljeze i puške.
Kucnuo je naš čas. Ležim u baraci kod prozora odakle sve dobro vidim i zaboravljam na opasnost. Već treći dan lovci stalno kruže nad logorom i sprečavaju evakuaciju. Čim opaze SS-ovce spuštaju se strelovitom brzinom i mitraljiraju ih. Ustanem s kreveta i gledam kroz prozor gdje se, kojih 300 metara dalje, odvija velika bitka. Gledam teške bombardere kako sasvim nisko u polaganom letu bacaju bombe na njemačke tenkove, tjerajući ih iz šume. Nakon nekog vremena vidim pred bunkerom, stotinjak metara daleko od naše barake, prvi tenk, a zatim još nekoliko. Sa svih strana čuje se žestoka pucnjava. To SS-ovci pružaju otpor iako su još jutros dobili nalog da napuste logor. Nešto kasnije vidjeli smo da odlaze, a sad su ih bombarderi natjerali u škripac pa se jedan za drugim predaju. Naši drugovi s oružjem u ruci privode ih u oslobođeni logor.
Slobodni smo! Grlimo se, plačući. Amerikanci ulaze u logor. Odmah pokapaju mrtve koji okolo leže već dva dana.
Sve komande sada u rukama imaju naši. Starješina bloka drži govor.
Mnogi saveznički vojnici imaju foto-aparate kojima žele zabilježiti strašne prizore koje su vidjeli i koji mogu služiti kao dokument za kasnije optužbe.
Pošao sam razgledati krematorij. Bila je to zgrada odmah pored ceste, širokog i visokog dimnjaka, ispred čijih je vratiju bio veliki otvor kroz koji su u podrum bacali leševe. Na sredini dvorišta stoji 6 vješala s kukama.
Vješala su visoka oko dva i pol metra. U kutu je bilo mnogo posuda za pepeo izgorjelih.
Stubama sam došao u čudovišni podrum krematorija, otprilike veličine 10 na 10 metara. Tu su kuke za vje- šanje i stolice koje bi žrtvi izmakli ispod nogu kada joj je omča stavljena oko vrata.
Tu je i umivaonik, gdje su zdravima uzimali krv za svoje ranjenike i pokuse, da bi ih nakon toga vađenja krvi mrtve bacali u lift i odvozili u peći gdje su bili spaljivani.
U peći su bacani posebnim spravama. Taj posao radili su, kako smo kasnije saznali, zarobljenici pod komandom kapoa i nadzorom SS-ovaca. Tu su i kancelarije, gdje se zapisuju izgorjeli brojevi.
Treći dan nakon oslobođenja odmorivši se malo, otišao sam s drugovima u jedno selo nedaleko od logora.
Hodali smo dosta dugo šumom. U grupi su bili sami Jugoslaveni. S kolonom američkih automobila obišli smo jedan dvorac i neka sela uređena za djecu. Djeca su tražila čokoladu od američkih vojnika.
Danas smo mi Jugoslaveni bili na sprovodu jednom advokatu iz Ljubljane s kojim se dirljivim govorom oprostio jedan naš drug, prvak ljubljanske drame.
Nakon višesatnog hoda noga mi je opet jako otekla pa ponovno moram u krevet. Pitamo se kada ćemo kući. Dobili smo legitimacije. Radio Beograd javio je imena preživjelih u Buchenvvaldu. Naš logorski komitet počinje izdavati novine »Naš glas«. Prijevoz željeznicom do Wei- mara besplatan je pa sam odlučio razgledati grad. Sve je razrušeno. Čudim se kako su saveznički avioni precizno gađali, jer su logorske barake udaljene svega sto metara od tvornice koja je potpuno uništena, ostale čitave.
Uskoro sam se s grupom naših ljudi, poslije svih strahota preživjelih u logoru vratio u slobodnu domovinu.
Julijus Linenberg umro je krajem 1975. godine.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License