Pred Zidom Slavoljub Ivanovic Pura

SAVREMENA DOMAĆA PROZA
Urednik TIHOMIR NEŠIĆ
SLAVOLjUB IVANOVIĆ - PURA

PRED ZIDOM
ROMAN

Drugovima koji su pali u bobri zato da više ne bude sirotinje. Nijedna reč ne može da ih ocrni, nijedna nije potrebna da ih ulepša.
Autor

Vrata se s treskom otvaraju i neko mi u leđa gura cev.
Ispred mene staje gestapovac s fotografijom. Zajednička fotografija. Raka, ja, Ćule, Golub.
"Er ist" - kaže, a hladne plave oči kao da gledaju kroz mene. Osećam kako mi otiču krv i snaga. Tako izgleda to. Glupo, beskrajno glupo i sramno. Uhvaćen. Kao petlić na legalu. S poluizvučenom košuljom, s dvema cevima u rebrima, nemoćan, osramoćen dečak.
Zar ovako izgledaju komunisti kad ih hvataju.
Poniženje i stid me sažižu. "U majčinu" -cedim.
"Ruhe" - viče Nemac, a drugi, koga ne vidim, stavlja mi lisice na ruku. U sobu uleću tetka Perka i sestra. Unezvereno sestrino lice razvlači se u plač.
"Ne cmizdri" - šištim. Bar tu sramotu da ne podnosim.
3 Srpska komunieščka svinja.
"Kiće" - ponovo viče gestapovac. "Serbische kommunistische Swein." Nemoćan sam. Bedan. Ponižen. S dvema cevima u rebrima i lisicama na ruci, ruglo svoga pokreta! Šta da učinim sada, na
kraju, na ovako jadnom kraju? Ja, koji neću pucati u njih, ja koji više nikada neću braniti sirotinju, ja koji sam je ovako osramotio!
Ljubiše nema. On je bar pobegao? Njega i ne traže! Njega nema na fotografiji! Odakle fotografija? Odakle oni u Jug-Bogdanovoj 6? Zašto sada? Zašto nisu došli dan pre, ili sutra ujutru? Zašto nisam pošao u vinograd? Zašto sam tako nemoćan, nesposoban da smislim šta treba učiniti? Šta sada učiniti?
"Ponesi kaput" -viče moja sestra. "Dajte mu da uzme kaput."
"Ne treba mi" - kažem grubo. Sad mi više ništa ne treba. Sad mi samo treba da smislim kako da umrem, što manje glupo, što manje besciljno.
Sestra mi nabacuje kaput na ramena. Ne zna da su mi u džepovima leci.
Poslednje što od kuće vidim to su usplahirena, izbezumljena lica. Krećem u sramotnoj povorci: gestapovac koji je za mene vezan lisicama, dvojica s "pikavcima" uperenim u moja leća, i onaj s ledenim očima, verovatno šef. Zavlačim slobodnu ruku u džep. Moje poslednje bacanje letaka. Gorko. Nisam ni sanjao da u životu postoje tako gorke stvari. Jadna smrtpreda mnom. "Uhvaćen još jedan komunistički zlikovac. Gestapou ne može izmaći…" No, pa dobro. Za ono zlikovac daću im…

Leci, jedan za drugim, ostaju po knjaževačkoj kaldrmi. Pored gimnazije, ka centru, a onda okre-ćemo uzbrdo, ka crkvi i rudarskoj školi. Grad je nem, mračan.

Odjednom osetim strahovit udarac po potiljku. Mrak postaje još tamniji, pomešan s rumenilom krvi. Gestapovac s ledenim očima viče nešto iz basa i maše poslednjim letkom. Raspravljaju bi li se vratili da pokupe one druge, ukoliko ih je bilo. Ipak produžavamo dalje.
Ulazimo u rudarsku školu. I u njoj Nemci. Stavljaju mi i drugu ruku u lisice. Gestapovac s ledenim očima baca letak na sto. Pretresaju mi džepove. Gestapovac za koga sam bio zavezan razgleda debeli, vuneni, crveni konac. Ko zna kako mi se našao u džepu.
"Was ist das, Schulz?" - pita ga onaj s ledenim očima. Vidim to je šef. Šulc mi maše koncem ispred nosa.
"Amulett" - kaže podrugljivo.
"Šta je, plašite se te boje i kad je samo ko-
nac?"
"Was hat gesagt?" - pita šef.
"Svinjo" - viče Šulc i irevodi. Taj zna srp-ski, verovatno neki folksdojčer. Šef prilazi i udara me pesnicom negde iza uva. Viče. Razumem samo da sam komunistička svinja i da će me dovesti u red. Obuzima me bes:
"Prevedi toj svojoj gestapovskoj gaduri da sam mislio da su gestapovske pesnice tvrće" - viknem Šulcu; njegovo lice se izdužuje.
"Was, Was" urla šef i drži me levom rukom za košulju na grudima.
Šulc muca:
"Ich kann nicht… er hat gesagt… er hat gesagt…"
Šef me zgrabi rukom i odbacuje na zid. Kao da me je neko stavio pod presu. Brzo se dignem. Oko mene nekoliko vojnika Vermahta. Bulje.
Hvatam vazduh i pitam: "Šta je? Niste još videli komunistu?"
"O, majku ti balavu" - viče jedan i udara me nogom.
Folksdojčeri. Nekakva banaćanska kompanija. Sada će još i ti pišljivci da se rećaju na meni.
Kao da je neko probudio celu kompaniju: tuku uglavnom nogama, i to odostrag. A ja uglavnom stojim. Nisam znao da kompanija ima toliko vojnika. Ni da su one kratke čizme tako gadne. Gospoda mu boga, trebalo je da naučim nemački, kao Raka.
"Denkst du, Dummer," - govorim u predasima i gledam u šefa - "dass für einen kommunisten ist das genug?."
Šef pokazuje rukama da stanu. Skida kapu. Obrijana glava blješti pod sijalicama.
"So, so, wenn du mit Kommunisten schprichst" -pokazujem mu glavom na kapu.
On prilazi, potura mi pesnice pod bradu. Tako me dogura do zida i onda obema pesnicama drmne mojom glavom o zid. Glava kao da mi se raspolutila. U očima krvava magla. Bar umirem u svojoj boji. Ne vidim više obrijanu glavu.
Upinjem se da progovorim:"Für Kommunisten ist immer zu wenig, immer braucht man noch einem immer…"
Usta su mi puna krvi. Reči i krv cede se niz bradu. Ne vidim ništa. Mislim da sam na podu. Povremeno me presecaju oštri bolovi. Tako do jutra.
Ujutru vidim da sam u podrumu. Malo vlažne slame u uglu. Ruke su mi još uvek u lisicama. Pokušavam da pokrenem ruke i noge. Teško.
Ulazi jedan Nemac i ćutke izručuje na mene kofu vode. Malo se trgnem od hladnoće, ali mi posle prija. Uspravljam se na kolena, malo odah-nem, potom ustajem. Noge bole i krute se. Koračam, s naporom, ali koračam. Uskoro mogu da hodam pro-storijom. Nemac ćutke posmatra i onda izlazi.
Malo zatim izvode me. Napolju svetlo i prijatno. Sunca se ne tiče šta se dogaća u nekom pišlji-vom knjaževačkom, niškom, ili bilo kakvom drugom podrumu. I ne treba da ga se tiče. Ono je tu da greje sirotinju.
Pred rudarskom školom otvorena nemačka vojnička kola. Napred su Šulc i šofer, pozadi šef i još jedan gestapovac. Stavljaju me između sebe. Ne gledam ih. Ni oni mene. Sve je bez reči. Kao da se nikad nismo videli, kao da ništa nije bilo rečeno, kao da ničeg nije bilo. Automobil polazi.
Vozimo se u Zaječar. To će se zvati ubijen u rodnom kraju.

Šulc mi vezuje noge i sva četvorica izlaze iz kola i sedaju za jedan sto ispred kafane. Malo zatim Šulc mi donosi tanjir pun kajgane. Nezainteresovano gledam pored njega.
" Samo jedi" - kaže mi - " platićemo i to."
Ćutke mu pokazujem ruke. On zove šofera i uzima "pikavac" ušake dokmi šofer otvara lisice. Kajgana je topla. Od svežih jaja. Jedem lagano. Nadam se da će mi se dati prilika da zgrabim pikavac. Ali Šulc je na pristojnom odstojanju.
"Ohladiće ti se kajgana" - kažem mu.
"Samo ti jedi."
"Šef je od jutros vrlo ljubazan" - govorim preko zalogaja.
"Tvoja sreća što ne zna srpski."
"Zato si ti tu. Niste mogli pre rata svi biti u Srbiji."
"Dugačak jezik skraćuje život" - kaže Šulc poučno.
"Šta ti znaš o životu!"
Šulc gleda začuđeno: "Ti znaš? S petnaest godina?"
"S petnaest i po" - popravljam ga. On sleže ramenima: "Hoćeš malo vode?" " Ako i nju platite. Ako ne, moji će vam i to na račun."
On vrti glavom, ali mi ipak donosi vodu. Sta-vlja mi lisice i kraće vreme ostajem sam.

Bolovi su mi popustili. Raku su ipak uhvatili. Sudeći po fotografiji, i Ćuleta, i malog Goluba. A možda i Bila. Mora da je mali Golub pogrešio. Ali sad više ne vredi misliti o tome. Voleo bih da umremo zajedno. Bilo bime manje stid. Je li to u redu? "Svako jednom ostaje sam" - rekao je Raka. Sad, znači, nastupa to. Treba umeti umreti sam. Ali ja nisam sam. Sa mnom su i oni. Suviše je u meni, u nama, ljubavi, suviše sirotinjske ljubavi - umrećemo svi kako valja.
Gestapovci ulaze u kola. Miran sam. Niko neće moći da razbije ovaj mir. Smrt je za komuniste samo jedan deo posla, onaj poslednji, a može biti i najveći. Gledam pravo ispred sebe. Levo i desno ređaju se znana sela. A oni misle da me prestraše batinama i cevima šmajsera!
Ispred Grljana na putu oboreno deblo. Srce mi drhti od nade. Juče su ovde negde naši zausta-vili nemački kamion. Drhtim.
Pucajte. Samo rafal-dva. Biće dovoljno.
Gestapovci iskaču iz kola s oružjem ispred sebe i oprezno prilaze.
Ali niko ne puca, nema naših okolo. Borim se s teškom stenom na grudima.
I šef se prihvata debla. Žurno ga odmiču i vraćaju se u kola.
Preboleo sam svoju poslednju nadu da ću i ja umreti s puškom u ruci.
Smeškam se: "Herr Schulz" - kažem - " ako imate gdegod ruža za obraze, ne bi vam bio na odmet."
Šulc sedi pored šofera i ne.gleda me. Šef ne traži da mu se prevede.
Pred Zaječarom nas zaustavlja jedan visoki Nemac. Iz razgovora razumem samo da sam jedan Ub§1et, ptičica. Visoki Nemac me zagleda. Biće da je drugačije zamišljao ptičice.

Vrši se uredna primopredaja. To je uredan, pedantan svet. Ulazimo u dvorište zatvora. Jedan Nemac, u košulji, vodi me stepenicama na sprat.
"Biraj sobu" - kaže mi.
Opet folksdojčer. Široko lice, nimalo ne-prijateljsko. Hoću da uđem u jednu otvorenu ćeliju.
"Tu ćeš biti sam" - kaže mi. "Bolje hodi ovde" i otvara mi druga vrata, koja su , to je stari zatvor, masivna, škripi gvožđe. "Napolju su osta-li" - obaveštava me i zaključava vrata za mnom.
Prostorija ogromna, po podu slama, rešetka visoko, sa spoljne strane ukoso postavljena daska. Slama je, sva, u jednom uglu - ne može nas biti mnogo unutra. Šetam po ćeliji, razmrdavam noge, ruke, izvodim čučnjeve.

Vrata se otvaraju. Jedan čovek s brčićima viče: "Ručak." Polazim za njim. U dvorištu šetaju zatvorenici, sede po klupama, nigde nijednog Nemca. Odmeravam zid. Visokje dva putakoliko ja.
"Hej, ti" - viče jedan buljav, nosat čovek, s razdrljenom bluzom poljske straže - "šta zveraš U zid?"
"Šta se to tebe tiče?"
"Odmiči se od zida! Ovaj gleda kako da po-begne. Upropastiće nas."
Između mene i zida već su još dvojica.
"Miči se, gade" - polazim prema njima.
"Ovoga vratite u sobu" - govori neki mladić, a Nemac s kapije, sa sitnim plavim očima, drži pušku uperenu u mene.
"Svinje, položare" - pljujem, a oni me drže za ruke i vode gore.
"Majku mu, balavu" - čujem iza sebe nosatog -još nije ni sišao ljudski, a već zvera u zid.
"Oće načisto da nas zajebe. Adame, zaključaj ga dobro."
Uguravaju me u sobu.
Adam otvara špijunku: "Nemoj da praviš gu-žvu" - kaže mi. "Zašto hoćeš da bežiš? I ja sam zatvorenik" - nastavlja on.
"Vi ste obična bagra, svi" - kažem mu.
" Zašto da bežiš?" - ponovo kaže Adam."Ispitaće, pa će pustiti. Onako možeš glavu da iz-gubiš."
Odmičem se od vrata: "Majku mu božju, šta je s ovim ljudima?!".
Dvojica ulaze u sobu, stražar je na vratima, vezuje mi noge tako da mogu napraviti korak, vrlo kratak korak. "Vezaće ti i ruke" - kaže jedan - " da ne probaš nešto."
Silazim niz stepenice. Svi sede za stolom i jedu. Na izdvojenoj klupi kraj kazana lepa pegava Ciganka u cicanoj haljini s cvetovima. Kraj nje je nosati. Desnom rukom kusa čorbu od pasulja, a levu pokušava da joj podvuče pod haljinu; "Jao, Sojo.kad bi' ti ga malkice zavuk'o." Soja se smeje zadovoljno. "Daj ovome porciju" - kaže joj jedan od one dvojice. Soja se diže. Stavlja mi u ruku ulubljenu porciju i sipa.
"Što su ti vezane noge?" - pita. "Lepše mu stoji" - smeje se nosati. "Šta si ti?" - pita me ona. "Đak."
"Pa šta ćeš ovde?" "Tako" - kažem.
"Kurčev je on đak" - upade nosati. "Ti,nosonjo,jajaro" - izručimmucelu porciju u lice.
On se brzo uhvati za oči, zatetura natrag, a onda zaurla i poleti na mene.
Soja počinje da ciči. Jedan omaleni čovek staje ispred njega, stavlja mu ruke na grudi i pokušava da ga zadrži.
"Zašto diraš dečka?"
"Ama, mamicu mu, vid'o sam ja odma' da je on crveni."
"Puetite ga" - kažem što mirnije mogu - "da vidimo igta on to hoće. Iščupaću ti grkljan, u zatvoru si gad kao i napolju."
"Obavestiću stražu."
" A šta bi ti drugo i mogao, ništarijo."
"Kad bi' znala da si od oni', ne bi' ti dala ponovo" - kaže Soja i zavlači kutlaču u kazan.
"Nisam ti ni tražio" - kažem joj hladno i krećem prema stepeništu.

Do mraka šetam. Iz ugla u ugao. A onda se pale svetla. U zatvoru je i mrak nepoželjan. Potom gvožće opet škripi i ulaze trojica - visok, plav mladić, crn mladić i jedan s gurguravom kosom, nešto stariji od mene.
Visoki plavi mi kaže: "Ti si taj što je Josi sasuo pasulj u lice." Smeje se kao da odavno nije čuo tako dobar vic.
"Da" - kažem - "pa?"
"Pa ništa. Da nisi stvarno crveni?"
"I da jesam, šta bi onda bilo?" - pitam.
"Opet ništa. Streljali bi te. Dum-dum i zdravo. A ja sam DM (Draža Mihailović). Sutra idem kući. Rek'o mi islednik."
"Lepo. Što vas DM-ovce i zatvaraju uopšte."
"Izradi se čovek tako, šta ćeš."
"A možda će i mene da puste" - kaže i pita crni mladić.
"Ja sam samo špekulisao."
"Jebi ga, Vlah, ti si naš'o čime da špekulišeš. Odakle oni znaju za koga je bilo oružje."

Draža Mihailović, pripadnik njegovog pokreta.
"Za pare, boga mi, one nisam nikad ni vid'o, nit' bi' im dao, života mi."
"To kaži njima, zašto se meni pravdaš? Zašto nisi prodavao brašno, šećer? Hoće čovek oružje da prodaje! Sad vidi šta ćeš!"
Vlah žalosno, izgubljeno klima glavom.
"Ti nisi DM?" - pita mladić s grguravom kosom." A ja sam od četrdesetprve" - kažeponosno.
"A šta ćeš ti kod Nemaca u zatvoru?" -pitam.
"Zapili se, pa se napravila gužva."
Silazim redovno u dvorište u nadi da ću ipak prići zidu. Ali nosati i još dvojica uvek su slu-čajno tu. Vidim jednu crnku, lepu, s nežnim licem. Izgleda setno u svojoj crnoj haljini, s pogledom preko zida. Nadam se da bar ona pripada nama.
Ali objašnjavaju mi da je to Adamova žena. S glavatim poručnikom Srpske državne straže, koji je uzbuđeno gleda kroz rešetke, probala je da se otrese Adama, poturajući mu vezu s komunistima. Adamu je pošlo za rukom da se opravda: on je pošten, čvrsto vezan za svojinu, pa znači i za boga, i kralja, i DM, i novi poredak. Uz to, ume i da vrati udarac, to doduše nije udarac, to su takođe sitne, prljave prijave, tako da su sve troje tu. Mutan, jadan trougao, ograđen debelim zidovima sreskog zatvora, koji je video i bolje dane!

Kroz dvorišna vrata ulazi majka. Gledam je zaprepašćeno. Ulazi sama, niko je ne gura. Pola-zim prema njoj. Ona me ljubi i trudi se da izgleda kao da smo oboje tu tek onako, da sve to, u stvari, nije ništa, da ćemo za koji trenutak mirno išetati kroz vrata.
"Stražari su Banaćani" - kaže mi "i komandir straže Štefica je Banaćanin. Dobri neki ljudi. Pustili me da te vidim. Otac im je dao cigarete i još ponešto."
Šapuće: "Ne treba da brinem ništa, čika Jovica, naš rođak, odlično zna nemački, vrlo često služi kao prevodilac, pa zna i Franju, koji je u nemačkoj uniformi, radi u nekakvoj nemačkoj policiji, pa onda tata ide kod nekakvog Plivelića, to je nemački agent, za novac hoće sve, a novca će biti, oni će prodati sve, deda će prodati zemlju, ne treba da brinem ništa".
Jadna moja majka! Veruje li ona u sve ovo što priča? Koliko napora ulaže da se ne rasplače. Zahvalan sam joj za to. Majka bilo kog od nas ne bi smela da plače. Hoću da joj kažem da se manu bezizgledna posla. Nismo tražili da nam se gleda kroz prste, niti bi ko od nas to i učinio. Gledam je i osećam da sam stariji od nje. Mnogo stariji. Neka traže Franju, Plivelića - možda će im biti lakše kad me ubiju.
"Samo neću da kukate i moljakate" - kažem grublje nego što sam hteo. " A s Rakom i ostalima šta je?" - pitam.
"Ne znamo. Ali je Franja rekao da će te, ako ne budu mogli da te puste odavde, transportovati na Crveni Krst."
Zato me znači ovde niko ne dira. Zna se ko je za šta nadležan.
Mati razvezuje ogromnu bošču. Jedan sušeni svinjski but, kuvana jaja, kolači.
"Oh, majko" -kažem- "pa to nismo jeli ko zna otkad."
A hteo sam da kažem: Jedite, majko, vi, meni to više ne treba! Ali nisam rekao.
" A ovo ti je donela tetka-Savka."
Sir u maramici, beli luk i pogača iz crepulje. Tako je tetka-Savka pre tridesetak godina nosila za svojim mužem zastrug sira, pogače i be-log luka. A onda je on ostao na nekoj koti. Modra, naduvena lešina. Pao za slobodu, da može da rije zemlju i otima od nje hleb svagdašnji, i obraz seljački, koga se sete tek kad uz njega treba prisloniti kundak. Majka pruža ruku da me pomiluje.
"Nije mesto za milovanje" - kažem joj.
Ona poslušno spušta ruku.
Dolazi golobrad, rumen momak u nemačkoj uniformi:
"Sad morate d1 idete. Može da naiće neki gestapovac."
Mati se diže, podrhtavaju joj obrazi dok me ljubi:
"Ne brini, ništa ne brini."

Već nekoliko puta izmenjuju se dnevna i svetlost sijalica.
Nemac koji me je doveo da biram sobu, kaže mi: "Došao ti je deda."
Gruba šala, mislim, dok polazim za njim. Jedna tuča više ili manje - zar to nešto znači.

Na klupi zaista sedi deda. Sa šubarom, oslonjen na štap, pogrbio se, skupio. Sede obrve nakostrešene, oči zamagljene. Potrčim prema njemu, ljubim ga u obraze, škakljaju me beli brkovi, onda se sagnem, ljubim ga u ruku. To nisam nikada do sada činio. A eto sad, samo po sebi.
Deda gleda u mene. Glas mu drhti, govori glasno, na potom sve tiše, sve isto:
"Ej, bre, detište, kvo ni naprai."

Držim ga za ruku. Zabrekla, s debelim venama, seljačka ruka. Hoću da kažem: Pa, deda, za našu, seljačku pravdu zatvori su i pravljeni još od onda kad ste išli na Zaječar i vikali: "Braćo, sejmeni, ne pucajte, to smo nie, vaša braća", a nije trebalo da vičete, nego da pucate, sejmeni nisu i neće biti seljačka braća; još onda i još mnogo pre toga zat-vori su bili za seljačku, a sad su i za radničku pravdu; ali, ovoga puta nas neće nadjačati, iako izgledaju strašnije nego pre.

Ali dedi ne govorim ništa. Samo ga gladim po ruci. Znam šta sada misli. Nije dedi sada do seljačke pravde. Ugasla je u njemu davno nada da ima pravde. Posle prve prevare još su verovali, ali su se posle množile prevara za prevarom. Pravda doće kao neka gospodska, kaputlijska stvar. Sad deda tone u očajanje - ubiće njegovog unuka, zatrće se ime, neće imati ko slavsku sveću da zapali, ubi-će, ne zna se zašto, kao uvek što su ubijali seljaka, čak i kad više nije u gunju.

"Ej, bre, detište, kvo ni naprai?" - komešaju se reči po dedinim ustima i umiru uz zatvorski zid.
Nema reči, izgubile se, blede su, ali tu je drenovak; oslonio tugu o njega; izdržaće drenovak; ako čovek ne može, on će.
"Dobar je, deda, sada rod, a, videćeš, neće stići da ga odnesu" - kažem.
Starac gleda ispred sebe.
Glupo je to što sam rekao, nepotrebno, ali nemam ni ja prave reči: Samo ga dodirujem - moja ruka, pa njegova, pa drenovak.
Kad već mora da poće, idem s njim skoro do kapije, saginjem se, ljubim mu ruku, a on mi drugu drži na glavi.
Odlazi starac teškim težačkim hodom, poguren,nesrećan.
Negde kad je noć već uveliko spopala grad, kroz hodnik se začu zveket. Vrata se otvaraju bučnije nego inače i dva Nemca bacaju na pod čoveka u lancima.
"Niko ne sme da mu priđe" - kaže neko nevid-ljiv iza njih.
Čovekna podu u nesvesti ječi. Gunj mu je u krvi, i čakšire, čak i na opancima usirena krv. U sobi tajac. Nisam još video tako okrvavljenog čoveka. Ne vidim mu lice - nabacili su mu star, izmašćen slamni šešir preko jednog dela lica.
Neko svaka dva minuta otvara špijunku. Čim je zatvorio, priskačem čoveku.
" Miči se, j ebem ti sunce, preml atiće nas sve!" - reži mladić s grguravom kosom.
Vlah sedi uza zid i ne pokreće se. Samo mu široko otvorene oči odaju užas.
"Pomozi, brate" - mrmlja čovek.
"Kako da ti pomognem?"
Uvo mi je već izvežbano da razazna sve što se događa u hodniku. Neko se šunja. Odskačem. Oko pretražuje prostoriju. Ponovo priskačem čoveku.
"Met'i mi malo mas1 na rupu."
Mislim bunca. Dižem šešir da vidim ko je: Starac! Ruka mi se koči, osećam da ću da povraćam! Od sredine temena ka levoj obrvi i preko nje, glava mu rascepljena. Otvor pun usirene krvi. Čini mi se da mestimično vidim bele tačkice.
"Ne smem" - mucam - "ne smem da ti dodirnem ranu, ubiću te."
Ponovo šunjanje oko vrata, ponovo odskačem, ponovo stražar zija po prostoriji da vidi da li je strahjači od čoveka.
Kad se špijunka zatvori, čiča moli: "Stavi, rođeni, nećeš ubiti, i daj malo vo-dice."
Dajem mu vode. Tanak mlaz sliva se niz bradu, još tanji, kao da grgoće kroz usirenu krv u ustima. Zadebljao jezik pretura se po usnoj duplji, traži sebi mesto. Uzimam tetka-Savkinu maramu i izme-đu otvaranja špijunke brišem mu lice, vrat, grudi, ispirem usnu duplju, ne smem da pružim ruku ka rani na glavi. Ruka mi drhturi. Sve vreme moram da gledam u tu provaliju suludog krvožeđa. Držim mu vlažnu krpu na licu, i nežno mu šapućem: Eh. čiča, čiča, o, stara, seda glavo!
Stražar otvara vrata. Seda na stoličicu s druge strane, sa šmajserom preko kolena. Povre-meno zadremam oslonjen leđima o zid. I ja se sve vreme rvem s nečim i budim se pri padu u ogromnu provaliju, čije je stenje usirena krv, a na dnu je nešto beličasto.
Pred jutro zovu četnika i on se malo potom vraća. Prstom zove Vlaha i mene u ćošak:"Ja ću sad da se prikažem kao crveni", kaže i preti: "Niko da nije prišao dok razgovaram s čičom!"
Prilegne pored čiče i šapuće, što tiše može: "Nisi priznao ništa?"
"Nisam" - odgovara čiča.
"I nemoj,neka biju kol'ko 'oće, ati ćuti. Bolje da ubiju nego da priznaš."
"Bolje" - slaže se čiča. "A 'el si odavde?"
"IzLenovca."
"Iz Lenovca? Pa bio je sa mnom jedan iz Le-novca."
Nakašljavam se. Čiča zaćuti.
" A koja ti je familija?"
"Stevanović. Ja sam Ilija Stevanović."
"Stevanović. A da nisi ti u rodu s onim Stevanovićem iz Lenovca što je sa mnom u odredu."
Kašljem sasvim glasno. Čiča ponovo zaćuti.
"Znači u rodu ste" - nastavlja četnik.
"To mi je sin" - kaže čiča.
"Sin. O, brate. Pa kako je on sad? Ima dva meseca otkako ga nisam vid'o. Otkad me u'vatili."
"Pa kako, sinko, da te u'vate? Eh, bre, brate, ne pazite se ništa."
"Naišao na zasedu. Dražinovci. Uvatili, pa predali Nemcima."
" 'Oće oni to, 'oće. To su dušovadnici" - slaže se čiča.
" A tvoj sin, 'el dobro?"
Zacenjujem se od kašlja.
"Taj kašlje celu noć" - umiruje četnik čiču.
"Nisam ga ni ja skoro video, uzdiše starac: trebalo je da se onomad nađemo kod bresta…"
Više nema kašljanja. Ispunjen besom sikćem: "Boga mu krvavog, čiča, kaži još i gde je brest i kad treba da se nađeš s njim, pa da vas zajedno ubiju. Ćutao si iako su te skoro ubili batinama, a sad si se ovde raspričao kao babetina. Šta se koga tiče šta si radio i šta je trebalo da radiš!"
Čiča uplašeno gleda. Od njegovog izraza lica odjednom me stid što ga grdim - kažem:
"U zatvoru se ne priča ništa. Nikome."
Četnik pritrčava vratima. Lupa: "Bitte, kamen Sie feuer?"1. Gleda besno u mene. Čiča se hvata rukama za glavu, zveče lanci: "O, brate, o brate!"
Ujutru nas užurbano postrojavaju u hodniku. Jedan dojčlender nas poravnava. Pod konac. Novi poredak mora da se oseti i u tome.
Jedino čiča u lancima ostaje nasred sobe. Ne ječi više. Kao da je u njemu sva snaga mučenika, koja je izdržala pod kišom, suncem, batinama.
"Achtung, Achtung" - viče dojčlender.
U hodnik ulazi plav, rumen gestapovac. Sve se na njemu cakli. I mrtvačka glava. Stupa oštrim korakom:
"Wo ist der Schüler von Nisch?"
Istupam korak pred stroj. On žurno prilazi, staje ispred mene, levom rukom me znalački udara po obrazu, letim do kraja hodnika. Obraz počinje da raste, a oko da se smanjuje. Očistim rukom rame, glava mi se malo razbistri, pođem ka svom mestu, upinjem snagu da hodam pravo, da se slučajno ne zanesem. U ustima poznati, slani ukus.
On se ne pomera, skoro je u stavu mirno, posmatra učinak. Stajem na svoje mesto, ispred stroja, podižem malo glavu da bih mogao da ga gledam pravo u oči. Pune su mi grudi. Nema bresta. Nikada neće naći taj prokleti brest. Žao mi je što kraj nas ne može da stane čiča u lancima, s rascepljenom glavom, da ta gestapovska svinja po-gleda raspolućenu, balkansku, seljačku glavu, jaču od Rajha. Možda će onda posumnjati u to da je übermensch. Kakve je čiča iz Lenovca bez onoga ićeg dosegao visine.
Lanci iza stroja zveče, osećam da čiča ustaje. Licem mi prelazi osmeh. Možda iskrivljen, ru-žan, ali je osmeh. Gestapovac me gleda nekoliko sekundi, onda se vojnički okreće i odlazi.
"To je bio Vili" - kaže jedan Vlah.
Svi u sobe. Zatvorenici me zaobilaze. Nije to mala stvar kad jedan Herr Willy pokloni nekome svoju pažnju.
Čiča podiže ruku i lanac da mi opipa obraz! "Boli li, sinko?"
"Ih, čiča" - glas mi treperi od ponosa i ljubavi - "šta je to prema tvojoj glavi?!"

Zovu me u dvorište. Preda mnom je Nemac u žutomrkoj uniformi. Crvena traka s kukastim krstom oko ruke. Stojimo sami.
"Ja sam Franja" - kaže. "Sutra ujutru ideš transportom za Niš. Istragu će voditi niški Gestapo. Otežavajućih okolnosti nemaš. Kod tebe nije naćeno oružje, nisu nađeni leci. Vladaj se pristojno. Izveštaj o tebi šaljem ja."
"Kad dođeš tamo, okupaće te. Nemoj da se zbuniš i uplašiš" - dodaje odlazeći, a ja ćutke gledam za njim. Koliko je sve ovo stajalo poniženja i novaca one napolju?

Ujutro nas postrojavaju. Ne vidim čiču. Od poznatih lica tu je gospodin poručnik i još jedan stariji čovek. I gestapovci su nepoznati. Nema ni gospodina Šulca, ni gospodina Vilija, ni gospodina šefa.
Pored stroja šeta krupan crn gestapovac s kukastim nosom: "Niski đak, ide kuća" - kaže. Ne mogu da procenim da li mi se podsmeva.

Na zaječarskoj stanici trpaju nas u furgon. Na rešetkastim otvorima spolja još i žica. Sta-nica puna ljudi. Ispred, uza zid, vidim sestru. Oči
su joj natekle, lice iskrivljeno. Mahnem i nasmejem se, onda joj pokazujem oči i pripretim prstom. Ona se tek na to rasplače.
"Niški đak" - viče Emil i pruža mi sladoled.
Odrečno vrtim glavom. Boga mu, jesam li ja ovde beba. Još će svet pomisliti da me gestapovci glade.
Emil se okreće u pravcu sestre i još nekih žena: "Oni da" - kaže i drži sladoled u visini rešetke.
"Uzmi" - kaže onaj drugi čovek - "ožalo-stićeš njih".
Emil razmiče prstima žicu i gura sladolec. Gvožđe rešetke se vlaži, a sladoled kao da je prekrila rđa.
Okrećem se tako da sestra može da vidi kako ga ližem, a onda ga bacam na pod. Ni sam ne znam zašto. Osećam samo da mi više ništa ne treba, da nailazi nešto u čemu treba da budem čovek. Kao svi pre mene, kao čiča pre neki dan.
Ljudi sabijeni kao zverčice, nemi, potišteni, na čudan način uplašeni od novog, jer sve novo ovde uvek je gore od onoga što je već bilo.

Klopara voz. Možda će ga naši zaustaviti. Ali voz niko ne zaustavlja. Samo Emil na stani-cama šeta pored furgona, vidi me iza rešetaka i kaže s osmehom: "Niski đak, skoro kuća."
Da je u Vermahtu zakleo bih se da mi se ne podsmeva. Možda se i u životinjama, onim krvoločnim, ponekad pokrene nešto njima nesvejstveno. Ko bi to mogao znati? Ali "zar je to važno da znam? Emil je gestapovac - više ništa ne treba:
"Moja kuća je svuda" - kažem mu.
On u ruci drži fišek grožđa i nudi mi ga. Kad u životinji zaiskri nešto, makar i za tre-nutak, makar greškom, ne treba pljunuti, ali ja kažem:
"Hvala, uskoro ću ga dobiti u Nišu." "Slobodno jede, lepo."
Odrečno vrtim glavom. On sleže ramenima i odlazi.
Čujem poručnikov glas:
"Vidiš, načelniče, za dva meseca skoro sam poludeo, i to gledaj koliki sam, a on? Šta je to što ih drži?"

Vrata furgona se otvaraju. Silazimo, oštri povici. Već smo u stroju. Dvadesetak metara dalje vidim oca. Izgužvan, smanjio se, landara sako oko njega, diže ruke uvis, maše, hrabri me: "Ne boj se ništaJa sam tu!"
Možda više neće morati da ide za transportima, možda mu je ovo poslednji.

Uteruju nas u logorsko dvorište. Odvajaju me i pored nekih baraka dovode do zida; postavljaju me da stojim i gledam u zid.
Neka devojka, žena, prolazi kraj mene i šapa-tom pita: "Odakle si?"
"Odavde" - odgovaram.
"Ne okreći se" - brzo kaže. "Ja sam Mila."
Ponovo prolazi: "Odakle su te doveli?"
"Iz zaječarskog zatvora."
"Đak?"
"Da."
"Da nisi Rakin drug?"
"Jesam."
"Budi kao on."
Smejem se od sreće i ponosa. Ipak moram da se okrenem. Pogledam je: Mila je devojka širokog blagog lica.
Kažem: "Kao on ne mogu biti."
Ona me gleda ćutke, pa se nasmeši:
"Teško je biti kao on. Okreni se."
Posle je, ponovo, osećam iza sebe:
"Ali ostaćeš mu drug?"
"Naravno."
"I ne može se biti kao on" - kaže zamiš-ljeno.
"Jesu li ga mnogo tukli?" - pitam. "Oh!"
" Može li da hoda?" "Može da govori."
"Schneller, Schneller" - viče neko, i ona odlazi.
Čekam je. Ali nje više nema.
Stojim dva sata, tri. Onda me neko grubo hvata za rame: "geh- 'ma' los" . Polazim ka zgradi. "Schneller, los, los." Trčimo uz stepenice. Već smo u potkrovlju. Okrećemo levo. Nemac otvara vrata s kapcima i gura me unutra.

Mrak. Gore se vidi prsten od neba. To je, verovatno, kupatilo, mislim. Franja je rekao da se prvo ide u kupatilo. Pipam rukama po mraku. Kan-ta. Zaudara. Kibla. Udaram glavom o tavanicu. Mo-že se stajati samo uz vrata. Posle se tavanica spušta prema podu. Napipavam daske za spavanje. Pružam ruke prema prstenu neba. To je pleh. Liči na pevca na dimnjacima. Idiote, kako si uopšte mogao da pretpostaviš da je to kupatilo!
Stajem uz vrata. Neko će doći. Pozvaće me. Prebaciće me u ćeliju. Šta je ovo? Stojim uz vrata. Tišina. Ništa se ne pokreće. Stojim beskrajno dugo. Čekam nešto. Je li još uvek dan? Ne. Prsten neba je nestao.
Neko otvara vrata. Gura me ka stepenicama. Svetlost. Saplićem se. Vučjak. Kučka. Gura me njuškom. Do pojasa mi je. 1_h>8, 1o§. Potrčim niz stepenice. Kučka ne reži. Hvata me za nogu. U dvorištu smo. Kučka me gura. Nužnik. Stojim, a onda čučnem. Kao u ludom snu. Kučka me isteruje napolje. Gura i zadržava. Ponovo smo u potkrovlju. Na mojim vratima piše 7.

U samici opet stojim kraj vrata. Čučim kraj vrata. Onda ležem. Stenice grizu. Nemam vazduha. Gušim se bez vazduha, od mraka. Žmurim. Široko otvaram očne kapke. Pritiskam oči. Crveno i malo zelenkasto. Opet stojim. Opet ležim. Buljim u vrata. Buljim u mesto gde treba da se pojavi prsten neba. Ne vidim ga. Pa ga vidim na drugom mestu. Prilazim i propinjem se ka njemu. Da vidim nebo, da ga naslutim, da dišem. Brojim. Jedan, dva, tri… Od jedan do sto. Od jedan do dvesta. Od jedan do trista. Od jedan do hiljadu. Sporo. Sporije. Nešto se mora dogoditi.
Zašto stražar ne šeta da čujem korake? Zašto ne dođe neki Vili da me bije? Zašto neko ne puca na mene? Bole me uši od tišine. Mrak i tišina rastaču mi mozak. Zašto neko ne bombar-duje, da čujem avione, bombe, artiljeriju? Hoću da vičem. Držim se za grlo. Šta je to sa mnom? Zar sam postao kukavica?
Sam sam. Potpuno sam na svetu. Nema nikoga i ničega okolo. Svet je jedna poludela tišina.
Bo§ i kučkina njuška. Mrak i kibla. Lupam se rukama u glavu. Moram da se probudim. Nijedan svet ne može biti takav. Ja nisam mrtvac. Svet ne može biti sačinjen od tišine i mraka. Hoću svetlost da izgorim u njoj. Kome da se pomolim za svetlost, i zvuk? Usta su mi suva, grlo mi je suvo, peku me u grudima mrak i tišina.
Stajem uz vrata. Treba praviti čučnjeve. Je-dan, dva, tri… pedeset. Prsten neba je tu, začarani, omađijani prsten. Držim ruke na svetlu, pa ih sklanjam.
Vrata se ponovo otvaraju. Kučka me ne gura i ne grize. Naučio sam korak. Pseći korak. Ne isteruje me iz nužnika. Izlazim na vreme.
Ponovo mrak. Beskrajni mrak i beskonačnost. More tišine u nedogled.
Prva vežba. Ruka gore, pa ravno ispred, pa… Oslanjam se čelom o vrata. Možda sam lud. Kao onaj usranko od poručnika.
Šta sam? Truli poluintelektualac koji zna samo da priča, jedna vašljiva ništarija, nadobud-ni šiljokuran, pričljiva, lažljiva mlatišuma.
Ne! Stani. Polako. Samo polako. Moji drugo-vi su tu. Raka, Ćule, možda Bil. Moji drugovi pucaju okolo. Crvena armija stiže. Moja, radnička, seljačka, sirotinjska. Ja nisam sam. Ovo je samo parče mraka, grumen tišine. Okolo je svetlost.
Ubijali su ljude i pre mene mrakom i tiši-nom, dok ih nisu konačno ubili. Krvav im mrak i krvavu im tišinu! Nas ne može smekšati ništa. Zato su me i ostavili ovde. Da uplaše. A ja se odmah izbezumio! Stani. Polako. Hoće da izmore mrakom i tišinom. Posle batine, pa cevi. Do cevi treba da budem krpa. Ali ja nisam krpa! Nisam!
Ležem na daske. Stavljam ruke pod glavu. Treba čekati. Lagano. Kako valja. S druge strane su oni. Svinje, ubice, profesionalci. Čekaju. Ja s ove strane, oni s one. Kao zver i hajkači. Sada su oni hajkači, tihi, pritajeni, čekaju da izletim na ni-šan. Ništa od toga! Čekaćemo. Duže je čekanje u meni. Čekam ja svoju narodnu vlast. Neću je doče-kati, ali čekam. Polako. Bez nervoze.
Ne gledam prsten neba. Ne treba mi. Nebo je u meni!
Vrata se otvaraju. Znači noć je. U dvorištu ne gledam zvezde. Svejedno je da li je do kraja sve-tlost ili mrak.
Ulazim u svoju samicu. Prvo vežbe, pa daske. Duga je noć. Svejedno, dug je i dan.

Pred podne mi donose paket od kuće. Taške i kolači, vanilice. Probam jednu. Ne mogu da je jedem.
Druga, treća vrata od mene škripe. Očajanje se još uvek vrti oko moje samice, ali ga potiskujem, ne dam mu da se utabori. Koraci. Nekoga su doveli. Pokušavam da odredim mesto. Desetka. Za samicu i stražara čujem mnogo nogu.
"Wie geht’s ihnen unsere Dame, unsere hohe Dame?" - čujem zajedljiv glas.
"O, sehr gut, meine Herren" - odgovara ženski glas pun samopouzdanja i prezira.
Prilazim vratima. Glas je i prijatan i oštar, i miran i zajedljiv, čudan nekakav glas.
"Pa, drago nam je što ste dobro."
"Raspoloženje mi jedino kvari briga za vašu budućnost" - kaže žena.
" Vi brinete za našu budućnost?" - oseća se da je ton neznatno povišen.
"Da, upravo razmišljam o tome kako se jadno osećaju oni koji prave hiljadugodišnji Rajh, a potom se ispostavi da je bio truo već od početka, i da je posle neku godinu u potpunom raspadanju."
Srce počinje da mi uzbućeno lupa. Pritiskam uvo uz vrata.
"Bojim se da nećeš domisliti do kraja. Zar ćeš stići do jutra?"
"Vremena nema mnogo, ali to zadovoljstvo odavno osećam. Sad se već u vazduhu oseća trulež. Pomirišite. Ne osećate? Neprijatno. Za vas da. Ali nama ostalima godi."
"Smrdljiva ženturačo!" - glas je pun pritajenog besa i pretnji.
"Eto, taman pomislim da možda ponekad umete da razgovarate kao ljudi, a iz vas izbije germanski, nacistički prostakluk."
" Droljo!" - to je rečeno neprijatno piskavo -" Hoćeš da te pre jutra još jednom raščerečimo!"
"To bi, naravno, bilo teško očekivati od vas. Ali ja sam tu. Počinjemo?"
"Ti, smrdljiva, popišana kurvetino, zgaziću
te."
" Gad si ti, sitna vaš, krpelj, jesi li čuo nekad šta je to podrepna muva, to si ti, svi vi, plaćene ubice, muške prostitutke."
Srce mi odzvanja, odbijajući otkucaje od vrata.

"Smrdušo! Kurvo, kurvo, komunistička kur-vo, partizanska kurvo, izjebana droljo, zato si i bila s njima, a ujutru ćeš da vidiš kako mi to radimo!" - potkrovlje ječi potmulo i škripavo.
"Gade jedan, nemate vi tu rabotu za nas. Uštrojili smo vas u Rusiji i ovde. Da ne poganite svet."
Divljački lupam o vrata, obema rukama, no-
gama.
"Otvori!" -vičem- "mache die Türauf, otvori!" Vrata se otvaraju. Grabim obema šakama vani-lice, pružam Nemcu: "Daj to onoj drugarici." Nemac tupo gleda.
" Gebst das dort. Kažem: Glupačino, kolače, tamo, njoj!"
Nemac konačno shvata. Izmiče se i udara me svom snagom čizmom u šake. Vanilice pršte oko-lo. Mislim da mi je leva šaka slomljena.
Pritrčava drugi gestapovac, verovatno onaj koji je razgovarao s njom, oči iskolačene, po usnama tragovi pljuvačke, udara me iz zamaha pesnicom u lice, udarac me odbacuje u samicu, čini mi se da mi se glava drobi o tavanicu, vrata se s treskom zatva-raju, crvene magle i slano u ustima, u očima, u ušima.
"Hvala, druže" - njen glas miluje, hladi vrelo, natečeno lice. Ćumez je svetao, prostran, do Jastrepca, do Volge.
"Ti ne znaš šta mi značiš" - brzo govorim, raskrvavljene usne me ne slušaju kako treba - "Počeo sam da padam u očajanje."
"Očajanje?Tonijedobro" -kaže blago. "Ali, eto, prošlo je, zar ne?"
"Prošlo, prošlo, nikad više" - kažem. Ljubljena moja. Lepotice. Najlepša. Da ti poljubim ruku, kosu, bezimena, najdraža, najbolja ženo, najlepša, iako te nisam ni video.

"Vodite je, ubijte, odmah, pre zore, popišajte je, goluje kundacima utucite!" - vrata besno škri-pe, lome se; tupo ječi meso od udaraca, bezglasno meso.
Između udaraca čujemšištavo:"Zbogom, druže, mali moj."
"Zbogom" -vičem- "zbogom!" Lupam i psujem: "Kurve dronjave, majku vam majčinu, fukse!" Oh, zašto ne znam nemački. "Geht’s inseinem Mutter Pforz, jebem vam majku molersku, kaplarsku"!
Lome niz stepenice kundaci i pesnice žensku lepotu, moja vrata ciče, ne vidim više ko stoji na njima, vidim kundake, žile.
"Pišljivci!" - vičem, izmahujem pesnicama.
Svet se rasprskava, nek se nosi i taj svet!
Ne mogu više da pokrećem ruke, istekla snaga iz mene. Ne mogu više ni da psujem.
Glava mi je u kibli. Zatim mrak i tišina.

Majku mu, bar da mi je da izvučem glavu iz kible. Svaki pokret boli. A nju su već, možda, ubili. Golu, i popišanu. Kao da to može da je ponizi. Glupaci. Svinje. Schweine. Kako se kaže smrdljiv?! Moram da se dignem. Hoću da zviždućem kad otvore vrata. Pokušavam. Ne ide.

Mrdam prvo prstima, pa šakama i stopalima. Tu sam. Ponovo ja. Ceo. Isti kao pre. Isti. Puno srce. Pune grudi.
Mrak. Tišina. Cokule. Kundaci. Tako se pla-še deca i babe! Je li tako, neviđena moja lepotice? A bio sam se prepao. Neću to naglas da kažem. Stid me. E pa, rođeni, ako si umeo da se prepadneš, kaži glasno: Prepao sam se! "Pre-pa-o" - ponavljam. Nema više toga. Za jedan život - jedanput. Dosta. A nisam se smrti uplašio, časna reč. Čega sam se onda uplašio? U stvari, zašto? Bio sam uhvaćen na brzinu. E, nema više ničega na brzinu!

Koliko je vremena prošlo? Nije važno. Nju su već ubili. A nisam je video. Devojka? Ružna ne može biti. Kaplja rose - može li biti ružna? Može li nos pokvariti čistotu? Koješta. A moram, ako se budemo videli, reći Raki ono za strah. Šta će reći? Ćule će se podsmevati, to znam. A Raka? Zbuniće se. Ne. Neće se zbuniti. Reći će: "Uplašio si se? Sramota." Ne. Neće. Neće poverovati. A možda me on bolje zna? Reći će: "Pišljivko, uplašio si se." Ne. Nikad on to neće reći. Pogledaće me dobro, nasmejaće se i kazaće: "Dešava se."
"A zašto baš meni?"
" Jesi li molio? Nisi. Bi li pljunuo na revoluciju? Ne bi. Jesi li zakukao kad biju? Nisi. Ti sizakeralo. Pazi! Toje opasno. Od toga truleinte-lektualci."
" A zašto nisam kao ti?"
"Ne lupetaj" - reći će. "Kad nas budu streljali, videćeš, bićemo isti."
Neko otvara kapak. Naprežem se. Ustajem. Mlad Nemac, iz Vermahta, lepo, duguljasto lice, otvara vrata.
"Setzen sie, setzen sie" - kaže. "Dein Porzion?" - pokazuje mi porciju. "Dein Genosse ist da" - pokazuje rukom na kraj potkrovlja.
Zatvara vrata. Posle malo opet dolazi. Ne dira kapak, odmah otvara vrata: "Dein Genosse ist tamnica. Gutt Kammarad. Dein Genosse" - razmišlja malo: "Und mein Kammarad. Gut Mensch. Der beste Mesnch".
"Raka" - kažem. Ko bi drugi mogao da nađe i ovde nešto što liči na čoveka.
"Ra-di-vo-je" - izgovara na slogove.
Opet trči tamo. Onda se zadovoljno nasmejan vraća:
"Raka. Ja, ja. Er hat dir gesagt: 'smrt fašizmu -sloboda narodu'. Weisst du Svrliška brda Er hat gesagt das du schön singst."
Stavlja mi ruku na rame i tiho, s malo izmenjenom melodijom pevucka: "Svrliška brda i vrh selena, tužna magla obavijena."
"Pevaću ti jednom" - obećavam mu i pokazujem mu grlo. "Tuku li ga mnogo"? - pitam.
Ne razume. Pokazujem mu pesnice, modrice i upirem prst ka tamnici.
"O, viel, viel!" - vrti glavom - "ime!.
Nisam mu pevao. "Dein Porzion" se više nije pojavio. Nije više čuvao stražu. Možda su ga oterali negde na Ozren da pucaju na njega.

Povremeno mi proturaju toplu vodu sa zrnima geršle. Nedokuvano, bljutavo. I parče hleba. Do-nose mi i paketiće od kuće. Mati pravi valjuške, taške. Ne smem da vratim - pomisliće već su me ubili. Geršlu vraćam nedirnutu, a ostalo bacam u kiblu. Ne mogu da jedem.
Jednom tek što su mi dodali porciju, čujem šištanje:
"Jedi, budalo, umrećeš".
Skačem prema vratima:
"Ćule" šapućem.
"Jedi, inače ne razgovaram."
Ćule je ljut! Kako je život lep. Ne da se život. Gazi ga, pljuj, on se otrese i opet je lep. Gutam splačinu iz porcije, nadušak, grgoćem kao prasac.
Čujem kako metla grebe po podu. Približava
se:
"Ako Ungar 'oće baš načisto da te umlati, trpaj sve na Bila. Već je odavno u šumi."
"Neću ni na koga ništa da trpam" - šapućem uvrećeno. " Ko je od naših još tu?"
"Otkucao nas Golub stariji. I mali Golub i Jaško su tu."
"Los, los" - viče stražar.
Posle nekoliko izlazaka u nužnik, uz porciju dobijam pisamce. Treba mi dva sata da ga pročitam. "Reci da si Lenjina i Sanjina dao Golubu. Našli su kod njega." Bez potpisa.

Hajde, hajde.
Vrata se otvaraju s treskom. "Boz, 1oz" - viče Nemac. Ungar rešio da me uzme u postupak. Možda smatra da sam ovde malo omekšao. Prvi put po dan silazim stepenicama. Koliko je dana prošlo u mraku? Nemac me gura ka drvenim barakama. Soba u koju ulazim ima jedan sto za islednika, jedan stočić - za daktilografa i jednu klupu u uglu. Ungar, u izglancanim čizmama, šetka sobom i lu-pka se žilom po sari.
"Sedi" - kaže.
"Moram li da sednem?" - pitam.
"Ne moraš. Ali ugodnije se razgovara sedeći." Govori kao da smo negde u privatnom stanu, skoro ljubazno, stavlja mi čak i stolicu pored stola.
"Mi se poznajemo. Sećaš se. Onda kad nisi hteo da pevaš za Nemce."
"Da, sećam se" - potvrđujem.
"To nije bilo lepo. Ni pametno. Nisam pra-vio pitanje od toga. Nije li bilo tako?"
"Tako je bilo."
"Ne bih voleo da i sad budeš nepromišljen." Ćutim.
"Ti si odličan đak. Učiš, to je dobro. Bićeš inženjer, ili lekar možda."
"Nisam još razmišljao o tome."
"Kad neko tako dobro uči, on mora i da stu-dira, da postane intelektualac. Vrhunski intelektualac."
Ćutim.
"Ti ne znaš šta se sve nalazi pred tobom." "Naslućujem" - kažem.
On nervozno lupnežilom posari: "Moći ćeš da studiraš u Minhenu, Hamburgu, Kelnu, u Ber-linu čak."
Vreme je, mislim, da to prekinem: " A zar se u Berlinu nešto već promenilo? Neće li slovensko đubre da okuži nemačke gradove?"
On prošeta nekoliko puta po sobi: "U Rajhu ima mesta za sve prave ljude."
"A Lebensraum? I to još sada u smanjenom obimu?"
" Ja, čini mi se, lepo razgovaram s tobom, a ti, rekao bih, pokušavaš da budeš bezobrazan?"
"Ne pokušavam, prosto razgovaramo. Razma-tramo pitanje moje budućnosti."
"Also, nude ti se široke mogućnosti. Na tebi je da ih iskoristiš. Voliš da čitaš mnogo, premda čitaš i neke zabranjene knjige."
" Ako mislimo na iste knjige, onda moram reći da mi odgovaraju. Niste probali da ih čitate?"
Još nije izašao iz kože: "Čak ih daješ i drugima da čitaju". "Ruske knjige" - kaže.
"Da. I ruske."
"Da li si Ljubiši dao dve ruske knjige?" -
pita i pažljivo me posmatra.
Namerno izvesno vreme ne odgovaram: "Osendovski, doduše, nije bio Rus, a bio je
antiboljševik. Ali to ne menja stvar. Dao sam mu te dve knjige."
Onzadovoljno šetasobom: "Tako" -kaže. "To je lepo od tebe. Čovek uvek treba da prizna šta je uradio."
" Ja nisam priznao. Rekao sam da sam mu ih dao." Za trenutak se trže.
Životni prostor.
"Ne vidite nikakvu razliku u tome? - pitam, a on me prodorno posmatra:
"Ti ćeš potpisati da si mu dao te dve knjige?" Glas je sugestivan i pomalo preteći.
"Ukoliko to za Goluba bude važno, potpisaću."
Ponovo šeta sobom:" Ne razumem šta si se ti uopšte spetljao s tim zlikovcima. To su neradnici, primitivci, propalice, šljam. Oni hoće da unazade svet. Rusi su oduvek bili pijandure, prostaci, razvratnici, zato se boljševizam kod njih i mogao održati. Zaglupela nacija. Šaljuje u Sibir. Ubijaju se mećusobno. Koliko ih je progutao Si-bir! Milione, za nekoliko zlikovaca i ludaka u Kremlju. Šta Srbi ima da traže s njima? Dići će im ovo malo žita i bakra i slaće ih u Sibir. Zalepili ste se za nekakvog probisveta Josipa Broza, Hrvata, a oni vas poklaše."
"Srbe kolju ustaše" - prekidam ga - "a to je nacistički ološ, kao i ovaj naš ovde, ljotićevski i još kojekakav."
On nastavlja: "Zalepili ste se tamo za nekakvog šlosera i onog Đurćijanca. Degenerici, glupaci!"
"E" - počinjem mirno - "nisam znao da je šloser. Sad ga još više volim."
"Njih dvojica šalju vas, nedotupavne, da gine-te, a oni lade jajca."
" Glup si ti i sitan da sudiš o njima dvojici."
Straža.
On s drugog kraja sobe leti prema meni. Žila me divljački zaseca po glavi. Skočim sa stolice i pružim ruke. On odskače korak unatrag, upire mi žilu u grudi: "Wache" - viče. Ulaze dva Nemca i grubo mi zavrću ruke.

"Združio si se s onim ćopavcem. On i nema šta da traži na ovom svetu." - Viče, žile mu nabrekle. Neću da te bijem još. Razmislićeš gore o svemu, pa ću te onda pozvati."
"Razmislio sam ja davno"- procedim, pa opet trčećim korakom uz stepenice.
Ona prokleta žila ima olovo na vrhu. Osećam tu olovnu kuglu iznad levog uva. Glava očajnički boli. Zašto me je pustio da predahnem?

Predah ne traje dugo. Ponovo trčanje niz stepenice. On čeka nasred sobe. Namršten. Pokazuje mi žilom da stanem u ćošak:
"O vama znam sve. Istragu sam završio. Još samo ponešto. Tu ste Tanasković, Milić, Alije-vić, Golubović i ti. Milojković je pobegab. Znam da je on hteo da vas vodi u partizane. Znam da ste čitali i širili komunističku literaturu. Ne treba da komplikuješ stvar."
"I?" - pitam.
"Treba da to priznaš."
"Kad razgovaraš s nama, moraš upamtiti da reč priznati ne postoji. Možeš da znaš i to da sam hteo u partizane. Niko mi nije bio potreban da me vodi. Šta su drugi hteli, možeš da ih pitaš."
"U kakvoj si vezi bio s njima?"
"To su mi drugovi."
" Jeste li zajedno hteli u partizane?"
"Ja sam hteo u partizane."
"Sam?"
"Odgovaram samo za sebe." "Zna se da ste hteli zajedno." "Rekao sam."
"Gore nije dovoljno mračno?" "Ne kao u Rajhu."
Podilazi ga rumenilo.
"\Uasće" - viče. Ulaze dva Nemca, pritiskaju me da legnem i vezuju za klupu. Glava mi je bez oslonca. Visi.
"Zajedno?" Ćutim. "Zajedno?" Ćutim. Prilazi i uzmahuje žilom. Ne bije me onako nervozno kao prošli put. Postaje nemački metodičan. Prvo po cevanicama, pa po stomaku, pa po grudima, onda prelazi na glavu. Najoštrije boli kad udara po cevanicama i glavi. Bol u stomaku i grudima je tup.
"Zajedno?" Ćutim. Ispočetka. Ima utvrđeni redosled. Kao iskusan mesar ume ponovo da pogodi isto mesto. Bolovi su oštri, ali ih još uvek osećam na određenom mestu. U glavi buči. Ponovo počinje po cevanicama. Sad već bol od nogu seče po celom telu.
"Wache"'. Možda je zasad gotovo. Ne, nije go-tovo. Okreću me na trbuh i skidaju cipele. Sada su mi stopala van klupe. Počinje od stopala. Tabani, listovi, zadnjica, leđa, glava. Kad udari po listu, ponovo boli i cevanica, a kad udari po leđima bole i grudi. Nešto mi pršti u glavi. Uh, da bar malo prekine! Malkice, samo da dahnem. Boli sve, vrti mi se, povraća, stežem se da ne zastenjem.
Okreću me ponovo. Udišem duboko vazduh. Opet su mi stopala van klupe.
"Jesi li terao bicikl?" - pita. Ne odgovaram.
"Sad ćeš ponovo." Između prstiju stavljgju papire. Pali. Noge mi se trzaju od plamena. Potom stavlja vatu. Valjda duže gori. Majko moja, ima li kraja! "Zajedno?"
Odvezuju me. "Stehe auf" - viče Nemac. Pokušavam da se pokrenem. Padam s klupe. Diže me cokulom. "Los. Los." Svaki korak je more bola. Kako je to lepo kad je neko već mrtav! Ne mogu da stojim, ne mogu da sedim, ne mogu da ležim. Ipak ležim. Ne vredi da se okrećem. Svuda boli. Da je bar vode.
Vode me opet dole. Ista procedura. Ali moje meso više nije isto. Kad udara po leđima i grudima, iz grudi izleće nekakvo "hik."
"Počinješ?" - kaže zlurado.
"Ne počinjem, svinjo."
Za to dobijam dve pesnice u bradu. Sada mi i krv smeta. Dišem hripavo. Ugušiću se. Da bar malo zastenjem. Ali sramota je. Gutam krv i stenjanje.
Sada me ne vode gore. S ispečenim prstima i izubijanim tabanima moram da trčim po dvorištu. Trčim, guraju me, padam. Zašto čovek ne može da trči na šakama?
"Ćopavi je trčao sasvim lepo" - viče Ungar s prozora.
I Raka je trčao. Užas. Trčim. Šta su to -stopala, kolena. Sve je samo jedan užasan bol. "Doctor, komm."
Vidim kroz maglu crno lice i tršavu kosu. Čovek me nežno hvata i skoro nosi.
"Izdrži, druže" - šapće mi na uvo. "Ja sam Radman."
Ime mi ne kazuje ništa. Ali ruka da. Pokušavam da se nasmešim. Odjednom mi, ko zna zašto, pade na pamet Mila.
"Pozdravi Milu" - kažem mu. Sledeći put me stavljaju na kolena. Ruke su mi vezane pozadi.
"Eins" - komanduje Ungar. Jedan me Nemac udarcem noge obara na nos.
„Zwei” - drugi me nogom u grudi vraća prvom. "Eins… Zwei… Eins… Zwei." Onda sve to brže.
"Eins, zwei, eins, zwei" Ne mogu da sakrijem glavu. Uvlačim je u ramena, ali je ona uvek napolju, cokula mi sve češće pogađa bradu, uvo, lice. Ako ne mogu da vičem, mogu da psujem: "Vašljivci, životinje."
Ungar prekida: "Ćopavi je ćutao."
Grizem usne. Onda ponovo: "Eins, zwei" Zašto se ne onesvestim, mora da je blaženstvo biti u nesvesti.
"Zajedno?" Cokule su za časak mirne. Neću moći dva puta da kažem: "Gehen Sie zusammen in usranu Mutter Pforc." Oprostiće mi profesorka Gatalova što ne znam kako se kaže usran.
A posle drobljenje, magla, poludele barake i zgrade ruše se na mene.
Sada ima mira samo kad bombarduju. Žudno čekam sirene. Danju Amerikanci, noću Englezi. Bugari pucaju odmah tu negde. Ili su to nemački "Tigrovi". Majko mila, zašto jedna bomba ne padne ovde. Samo jedna. Ne mogu više. Za vreme uzbune jedan postariji Nemac s hozentregerima otvara kapke, pogleda me, a čim sirene prestanu, žurno ih zatvara. Gleda u mene kao u čudnu, izmučenu zverku. A postajem zver. Ne mislim više da je čovek ni
Deine Portion, ni taj Nemac koji mi je dao bar malo vazduha; treba preklati sve što je i samo prošlo pored zelene uniforme! Mržnja mimagli oči. Kao i batine.

Ne vezuju me. Ungar je sam. Pokazuje mi stoli-cu. Sedam. Glava mi pada na sto. "Pa?" - čujem.
Ne odgovaram. Čemu odgovor? Zašto se uop-šte govori?
"Pa?" - ponavlja. - "Hoćeš kao Raka?" U glavi malo svetlosti. Krivim je na stranu.
"Trudim se" - kažem.
"Dobro".Ungarovglasjemiran. "Wache!" Diže mi bradu: "Vidiš ovo?" Pokazuje neku napravu. " Also, kao Raka." Gura mi prste među daščice, steže. Ponovo mi podiže glavu, da gledam, vrti laga-no, bol raste, onda najednom zategne jako. Umalo da jauknem. Bol je tako oštar i prodoran da me osveš-ćuje. Majko moja, kako izgleda Raka? Šta je radio? Gde je sakrio ječanje?
Šta su to prsti, šaka?
"Lave Zeleni, glavu podigni" - smeje se i zavrće, "podigni", zavrće, "sad će ono odjednom: podigni glavu…"
Plamen igra po vrhovima prstiju. Gori jagodica malog prsta, gori, j agodica domalog, imam pet prstiju, i još pet, i još pet, uvek ispočetka pet, glupače, znaš li koliko prstiju imam, imam odred prstiju, brigadu prstiju, proletersku brigadu prstiju, "teže su mi suze tvoje, nego teške rane moje", nego teške, nego teške, lake su mi rane moje, lake su mi…

Ledena voda. Nekoje izručio vodu na mene. " Ko je ranjenik kod koga ste išli u bolnicu?" "To ti je ona mala svinja rekla." "Koje?…"
"Čeka te u bolnici. Već mesecima čeka za dođeš. Šta bi ti i vredelo da ti kažem?"
Ungarove oči se sužavaju u zao prorez.
"Zajebao sam te!" - kažem mu. "Tebe i tvoje daščice. I tvoju žilu s olovom. I klupu. I eins, zwei. A glup si da smisliš nešto drugo. Glup. Probaj! Tvoj krojački mozak ne radi."
"Wache" - krešti.
Skidaju me. Go sam. Nikad nisam pomislio da je tako jadno biti go. "Golu i popišanu" –rekla je ona druga životinja.
Nameštaju me na stolicu. Ruke pozadi, noge savijene u kolenima, stopala na stolicu.
"Ntaib"2 - vikne Ungar besno stražarima.
"Još nešto - kao za Raku!"
"I to će proći" - kažem mu. "To svako od nas nauči. Znaš onu vašu glupu, plačljivu pesmicu 'Es geht alles vorüber…' I ovo će proći."
"Vidiš, ovako" - zloslutno se smeška. Hvata žilu, stavlja je u normalan položaj i onda počinje kao klatno: prvo sasvim lagano pada, posle sve jače, ali ne brže.
"Za Josipa, za Josifa, za Josipa - govori - to se zove klatno, ovako sporo da se vidi kod koga ćeš da zakukaš."

"To može da smisli samo krojačka mrcina. Neko ko je celog života premeštao mušterijama jajca 'gospodine, nosite li jajca s leve ili s desne strane.1 Pritom opipa za svaki slučaj."
"No, mušterijo" - kaže zlobno - " sad ćemo da vidimo. Nema varanja. Podjednako jak udarac levo, podjednako desno. Pazim da nekom od njih dvojice ne učinim nepravdu. Kriviš usta. Dobar početak."
Svaki udarac prostire se u mozak. Rije po njemu, a taj pišljivi mozak nikad da se rasprsne. Levo - i to će proći. Desno - i to će proći. Levo - i to će proći, desno i to će proći. Oh, braćo moja, zašto ih ne zgnječi odjednom - i nema više bola.
" Biraš li kod koga ćeš? Josifa ili Josipa?"
"Ma-mu ti ma-mi-nu sa-di-sti-čku, zli-ko—va-čku."
"Pazi, podižeš glas. To može da bude i ku-knjava."
Od čega je čovek napravljen, milog mu boga. Modro je i levo i desno i polako otiču. Pritiskaju mi butine. Levo, i to će proći, desno, i to će, levo, i to će… Majčice, da samo jednom jauknem. Ne to! Zagrizi usne! Ukoči mozak! Odatle se vrišti. Makar u sebi da jauknem. Ne. Kad god probode: i to će proći, proći. Je li i Raka tako mislio? Ne, on je drugo, on je, šta je on… proći, proći… mozak mi je izboden… proći… a srce kuca dole u svakom otoku, bar da ono stane, probada i peče… proći, proći… magla, golu i popišanu, da li me to ovi psi zapišavaju?!

Guraju me u sedmicu. Ne pokrećem se. Još uvek sam go. Sirene, kapci, bombe. Vrata se otvaraju i zatvaraju. Nema kučke, niko ne viče "los". Smrad.
„Gospodine, Herr" -čujem- "tri dana, drei Tag essen."
Iznad mene Ćule. "Uh, majku ti bogovu" -psuje. "Gutaj."
Cedi se nešto toplo u meni, pored mene.
"Pišaj, pišaj, napregni se, majku mu." Pri-tiska mi stomak. Nešto sluzavo curi iz mene.
“Los, los", iĆuleta više nema.
"Dani, noći, 'opa mala skoči" - možda sam poludeo.
Neko drži otvorena vrata. Sigurno Nemac s hozentregerima. Vazduh. Ulazi prekrasan, svež vazduh iz potkrovlja. Savijam noge, okrećem se na stranu, pridržavam za vrata.
Stojim. Stojim. Mogu da stojim.
Po podu su paketići. Valjuške, taške, Žva-ćem. Gutam. Mrdam rukama i nogama.
"Es geht alles vorüber…" Ostaću živ, iz inata, hodaću.

Jutro. Stražar otvaravrata: "Los, los". Nisam zaboravio korak. Kučka ne gura i ne grize. Vazduh. Nije jutro. Tek sviće. Kraj logorskog zida porećani ljudi. Petnaest, sedamnaest. Odmaknuti jedan od drugog. Skoro isto toliko Nemaca. Šmajseri pilje u ljude. Grudi mi se prazne.
"Jaško!" - viknem.
Prvi zdesna je Jaško. Krupne suze, velike, blistave, teku niz zagasito lice. Kučka stavlja zube na levu nogu. "Jaško!"- viknem jako. Kučka lagano pritiska zube.
Jaško gleda u mene. Bespomoćno, izgubljeno. Zašto plače?! Grudi mu protresa jecaj. Nemci gledaju. Čini mi se da svi gledaju u Jaškove suze.
"Ne cmizdri pred tim svinjama, majku ti božju" - kažem besno. Jaško saginje glavu.
Kučka grize. Stražar me udara kundakom u leća. Nemci galame, odvode ih, prvo Jašar, pa onda neki drugi Jašar, pa treći.

Ungar sedi za stolom. Pokazuje mi stolicu uz sto. Sedam. Gledamo se.
"Hoćemo li da razgovaramo?" - pita skoro ljubazno.
Da li je, svinja, namerno uredila da vidim kad Jaška vode na streljanje. " Also, da ili ne?"
" Jutros si poslao Jašara na Bubanj" - kažem.
"Onje Ciganin" - odgovara Ungar mirno. "On je Ciganin" - ponavlja Ungar.
"Nemamo šta da razgovaramo. Ti si životinja, svi ste vi životinje, a i ja polako postajem zver."
Ungar ustaje sa stolice, šeta po sobi, nema žile.
"Zver jesi" - kaže. Kao da ne govori meni. "Istragu sam završio. I s tobom. Ostaješ pri svome? Za onog ranjenika nećeš da kažeš ko je?" - prilazi mojoj stolici i naginje se, sveže obri-jano lice, namirisano. "Misliš da bi on za tebe ćutao?"
Kažem: "Ne trpim jeftine mirise."
On se odmiče, šeta, ponovo seda preko puta mene. "Sutra ćemo napraviti zapisnik". Sležem ramenima. "Potvrdićeš ono za Ljubišu."
"Za tu malu svinju?".
On dobuje prstima po stolu.
"Treba ti to za šefa. Ne bi smeo drukčije da ga pustiš. A obećao si onom dripcu što ti čisti cipele i ženi koja te pere godinama. Nezgodno će biti ako ne potvrdim."
"On ti je drug".
"Bio mi je drug. Otkad ti je rekao za onog u bolnici, nije više." Pustimga malodačeka. "Alk potvrdiću. Možda će ga jednog dana proći strah."
Diže noge na sto, gleda negde kroz prozor Potom spušta noge: "Pročitaću ti nešto". Otvara fioku. Pretura. Kaže: "Razgovarao sam jednom s njim o 'Očevima i deci.' Zastupao je energično Pavla Petroviča Kirzanova i konzervativno shvatanje. Uopšte, pokazao se kao konzervativac. Nisam mogao da ga ubedim da je Bazarov u pravu, da treba dizati revoluciju."
"Smešno!" - kažem - "nikad mene niko ni u šta nije ubeđivao. Svako se ubeđuje sam. A pomaže mu Partija. A i vi ste pomogli."
"Dobro. Ponudio sam ti."
Ustajem i gledam zapisnik. On me ne sprečava: "Name- Radivoje. Familienname - Tanasković. Spitzname- Raka. Geboren - 5. III1927. Ort - Lazarevac. Izjavljuje da otkada je počeo da misli, otkako je okupator ušao u zemlju, svim svojim bićem i snagom radi za pobedu, uvek i na svakom mestu, da nijednog trenutka nije bio u zabludi, da je potpuno svesno prišao pokretu i da mu je žao što pokretu ne može ponuditi ništa više sem časnu smrt, da je zadovoljan što njegovi drugovi znaju i što će čuti da je i on opravdao poverenje, što ga se neće zastideti ni braća koja će uskoro biti tu da zacrvene Srbiju, što neće više biti okupatora, ni sirotinje, što će sovjetska Srbija biti zemlja blagostanja.."
Magli mi se u očima. Hoću da uzmem drugu stranu. Ungar sklanja papire.
Mislim: Jednom će ljudi pročitati to. I sve ostalo. I znaće zašto smo…
"Wache!” -glasjeopor.
Stražar me vodi uz stepenice. Krupan Nemac, verovatno Her Komandant, stoji kraj crne devojke koja riba.
Gleda u njene kukove kako se njišu. Govori joj nešto. Glas mu nije tvrd. Uvređen sam.

U Ungarovoj kancelariji nema klupe. Kraj stola sedi visok crn Nemac, sa zalizanom kosom. Sedi dostojanstveno i, rekao bih, skoro nezainte-resovano. Tako zamišljam pruske junkere. Za stočićem je mršava, visoka devojka s oksidiranom kosom, izbeljenim plavim očima, namazanim noktima. Pred njom je adlerica. Ungar se ispravio, uštirkan, cakli mu se i žila.
"Sedi" - kaže oštro.
Sedam.
Diktira: "Name… Familienname"… Rođen… Mesto…" Onda počinje da šeta. "Mi smo već razgovarali o svemu. Nisi hteo da sarađuješ u istrazi, ali si priznao da si komunista."
"Nisam priznao" - utvrdim mirno.
Preseca me pogledom:
"Priznao si da si hteo u partizane."

Ime… Prezime… Nadimak… Rođen… Mesto.
Straža. 2 Ime… Prezime.
"Nisam ni to priznao." U njegove obraze se penje rumenilo: "Rekao si da si hteo u partizane?" Glas je nešto viši nego na početku. "To sam hteo."
"Dobro" - kaže i prošeta nekoliko puta sobom. "Izjavljuješ da si hteo u partizane? I da te niko nije nagovarao, da si odluku doneo sam."
"Da" - potvrđujem.
Nemac nepokretna lica pita nešto Ungara. Ungar nastavlja: "Zašto si hteo u partizane i kako si mogao sam?"
"To je lak izbor" -kažem- "zapošteneljude. Kao što ste vi, gospodine Karlo Ungar, odabrali da u Nišu jedete srpski hleb, a sada da nas…"
"Rasturao si komunističke knjige, ruske knjige."
"I nemačke" - dodajem. "Toler, Ren, Not, Remark."
"To je jevrejsko đubre".
"To su nemački Jevreji, pisali su na nemačkom, a Ren je bio Kajzerov oficir." "I to je đubre!"
"Zna se ko je u Nemačkoj đubre. Oni sigurno
ne."
Ungar se lupka po sari i šalje ubistvene poglede: "Panjkao si Rajh."
" Prvi i Drugi ne znam, a o Trećem sam govorio samo istinu."
Ungar poblede i pođe prema meni. Nemac lupnu dva puta prstom o sto. Ungar staje mirno ispred njega i prevodi, pa me pita: "Dao si dve zabranjene knjige Ljubiši Goluboviću?"
Klimam glavom.
"Lenjin od Osendovskog i Arcibašev od Sanjina."
"I Sanjin od Arcibaševa" - ispravljam ga prezrivo.
"Odakle ti te knjige?"
"Kupio sam pre rata" - kažem mu.
"Pre rata si imao dvanaest godina. "Znači još od tada se baviš komunizmom? A sad prodaješ Srbiju hrvatskom koljaču, šloseru."
"Ali, gospodine Karlo, vama će Srbija jed-nako biti zahvalna za dvadeset godina šivenja ode-la i za streljanja na Bubnju. Nemojte toliko brinuti za nju. Sada je ona naš posao."
"Übersetze mir das" - kaže Nemac ženi.
Karlo gubi nerve: "Pljunuli ste na prošlost, na veru, na svoju zastavu. Šta vam je zastava sada? Lepite zvezde na svoje boje."
"Možda ćemo dati i srp i čekić. To će odlučiti šloser. A mi ćemo se složiti."
"Kažeš - pita - da ne znaš ime ranjenika koga ste obilazili u bolnici?"
"Ne-ću da kažem i-me ra-nje-ni-ka" - odgo-varam.
Prevedite mi to.
Nemac, koji je do sada ćutao, ustaje mirno, staje između mene i stola. Samo me gleda, vadi papir iz pisaće mašine, stavlja ga na sto, upire prstom na mesto gde treba da potpišem. I ne pomera prst. Potpisujem stojeći. On još uvek drži prst i viče: "Wache". Ne taknu me, i ne okrenu se dok sam izlazio.
Na stepeništu ponovo crna devojka. Stoji, smeje se prema meni, u rukama joj nekakvi kolači. "Uzmi" - kaže.
"Tako se smeškaš Her Komandantu? Ponudi to onima kojima ribaš sobu."
Dok prolazim, ruke još stoje ispružene. oči se začuđeno šire.
Da nisam pogrešio?

Redovno vežbam. Hoću da budem jak na Bubnju. Kosti bole, ali sam pokretljiv. Gutam geršlu, gu-tam sve, iako bez prave gladi. Ungar me ne uznemirava. Niko me ne uznemirava. Nemac s hozentre-gerima i dalje mi redovno otvara kapke za vreme uzbune. Ne progovaramo nikada ni reči, čekam bom-be. Ali one padaju po gradu.

Vrata se otvaraju u neuobičajeno vreme. U svetlosti vidim jednu crnu ženu, visoku, užasno mršavu.
" Oh, pa to je pravo dete!" - kaže.
S njom je visok, širok, stariji Nemac, s mrt-vačkom glavom na kapi. Na pristojnom odstojanju iza njih su još jedan gestapovac i Ungar.
"Tako, sad se lepo spremi, pa ćeš kući" -kaže žena i smeje se.
Ne razumem ništa: "Za gde da se spremim?" -pitam tupo i stajem na vrata.
"Kući. Tvoj jadni otacje toliko plakao."
Otac plakao, gde, pred kim? I zar na nlač puštaju nekoga? Nemac pored žene ima nepokretno lice. Kao onaj junker. Samo grubo. Tražim pogledom Ungara. On kao da me nikada nije video.
"Bićeš dva dana u Srpskoj državnoj straži" - nastavlja žena. "Samo ćeš obući uniformu. Ne-ćeš ići nigde iz kasarne. I posle dva dana ideš kući."
"Ko vas je poslao?" - pitam. "Tvoj otac."
" On je molio i plakao pred vama? Moj otac je pristao da budem dva dana u Straži?"
Ne, mislim, moj otac nije plakao pred nemačkom droljom, on nije mogao moliti da me pošalju u nedićevce, on ne sme tako da pljune na mene i sebe, on nije mogao tražiti da tako sramno ostavim svoje drugove, kako je mogao pomisliti da bih posle toga mogao živeti.
" Da" - kaže žena nervozno.
" Lažeš!" - vrisnem. - "Moj otac nije kukao, nije molio" - ponavljam to, ali shvatam da on jeste kukao i molio, cmizdrio i bauljao pred nemačkom kurvom. Okrećem joj leđa, ulazim u svoju samicu. I to će proći.
"Ludaci, životinje, ubice" - krešti žena. Nemac pored nje se smeška, hvata je ispod ruke: "Ich habe gesagt" - pucne prstima.
Gestapovac uleće u samicu.
Ungar ga zaustavlja: "Das ist meine Sache."
Gestapovac briše krvavu ruku o zid.
Ungar stoji mirno oslonjen o vrata: "Glupak, ti si jedan običan glupak."
"Oaze 131 tete basće" - kažem mu.
"Ein Verfluchte Dummer" - ponavlja - "jer, ipak, kukate i molite, ako ne ti, onda drugi. Plaču,

Govorio sam. To je moja stvar. Jedan prokleti glupak.
ponižavaju se" - zatvara vrata, a onda otvara kapak: "Inude se. Nisi znao? Ami biramo. Obično vaše sestre. Ne veruješ? Možda neko od ovih dole zna. Pitaj."
"Ti si jedna lažljiva strvina" - režim.
"I sasvim lepo rade taj posao? - smeška se: "Prijatno" - maše mi rukom.
Gužva ispred devetke. Neko urla: "Das mir… einem von SD!" Taj neko iz SD neće da preda svoj revolver. Rasprava. Najglasniji je on. Vrata škripe.
Nekog uguravaju i u osmicu. Nemački jezik.
Nekog uguravaju u šesticu. Nemački jezik.
Nešto čudno se dogaća ako Nemce guraju u zatvor. Znači ima ih koji su shvatili da je gotovo. Ako ih guraju u samice, i to čak i one hulje iz SD-a, Rajh je počeo da puca po šavovima.

Stražar otvara vrata: "Mit Sachen."
Pokupim svoju košulju i gaće. Stepenište. Napolju dan. Žega. Prilazimo vratima s ogromnom rezom. Čangrljanje, lupnjava.
Ogromna prostorija puna ljudi. Pritrčavami Ćule. Njegove oči, inače ledene, zeleno-plave, široke od sreće. Grlimo se.
Malo dalje stoji mladi Golub.
"Zdravo" - kaže.
Razmišljam malo, ipak: "Zdravo." "Nije dobio ni zvrčku" - gunđa Ćule.
rašto ste napisali da potvrdim za one knjige kod njega?"
Ćule gleda ozbiljno:" Svinja. Pismo ti nisam napisao ja. A koje knjige?"
"Lenjina i Sanjina."
"One su bile kod Jaška, zar si zaboravio? "Jesi li rekao za knjige?" - pita Golub. "Rekao je. I ići ćešu Beč kod Karlove žene. Da joj čistiš cipele" - kaže Ćule oštro. Golub se odmiče.
"Gde je Raka?" - pitam. "Pre tri dana su ga pustili iz tamnice. Polomili su ga. U drugoj je sobi. Neće da ga ostave s nama."
Krupan čovek nas mrko gleda: "Pazite vas dvojica." Onda laganim korakom ide na svoje mesto.
"To je sobni. Žandarčina. Narednik" - mrsi Ćule, pa pita: "Zašto si dopustio da te Ungar premlaćuje? Istraga je bila gotova."

Ispred nas na gomili seljačke gibanice uvi-
jače.
" Jedi" - kaže mi seljak, lomi pogaču i daje mi: "Trebaće nam snage."
Grizem pogaču i zalivam mlakom bljutavom vodom. "Šta je ovo, komuna?" - pitam.
"Ne, to je od onih što su ih prekjuče pobili. Još im nisu rekli pa seljanke donose."
Zalogaj mi zastaje u grlu. Buljim u uvijače i pogače, luk.
"Ne mogu" - kažem.
"Jedi, svi smo ionako mrtvaci. a ko zna -možda će i pritrebati snaga."
Ne mogu. Vidim naćve. Uzdrhtale seljačke ruke, strah i suze u pogači. To ne mogu.
"Boga mu" - grdi me Ćule - "misliš da meni prija. Ja ne znam ko je mesio i kako je mesio." "Sad ne mogu."
On vrti glavom i uporno žvaće.

Puštaju nas u nužnik. Na prolazu Raka. Stoja i smeje se. Zagrlim i njega i štake. Ljudi čuče -I posmatraju nas turobno. Ili nas i ne vide.
"Za dva-tri meseca naši će biti tu" - kaže Raka s osmehom.
"Bez nas" - smeje se Ćule.
"S vama." Ono vama naglašava.
"Za istragu znam" - kaže. "I za Ćuleta i za tebe. Pričao mi je i Šmit."
"Deine Portion?"
"Ne. Onaj s hozentregerima. Sve je bilo dobro."
"Zeznuo me Golub. Za Osendovskog i Arcibaševa."
"Rekao je da je to bilo kod njega i da si mu ti dao?"
"Poturio mu i pisamce. A meni nije ništa rekao" - mrsi Ćule ljutito.
"Potvrdio si? Ako. Uplašio se."
"Uplašio sam se bio i ja, znate li?" - kažem iznenada.
Ćule žmirka.
Rakino lice se razvlači u osmeh. "Jeste. Bio sam se uplašio" - kažem svadljivo.
"Pa?" - Raka se i dalje smeška.
"Pa, ništa. Eto - to."
"Misliš da to ne sme da se dogodi?"
" A jesi li se ti uplašio?" - pitam, a on opet malo ćuti.
Hteo bi da me ne uvredi, a da kaže istinu. " Ne". Ali nisi mi odgovorio."
"Ne sme" - kažem - "pravi se ne boje."
Smeje se od srca. "Ne žderi se. Pravi ljudi ne daju da se vidi ako se uplaše i ne čine nikada ono što ne treba."
"Povratila me ona žena koju su izveli iz desetke" - i ispričam im.
"Da te nije povratila ona, povratio bi te Ungar, povratio bi se i sam od sebe."
"A opsovao sam i njega" - kažem. "Stajaojetu kod zida onog jutra i plakao, a ja sam ga opsovao. Našeg Jaška."
Rakino lice se menja. Izgleda kao da ga je neko udario:
"Nije trebalo." Malo kao da se zgrbio na svojim štakama. "To nikako nije trebalo. To nikako nisi smeo da učiniš. Jaško je bio nešto drugo. Mene ili Ćuleta, da, to bi moglo, ali njega - ne. Prvi put u životu učinilo mu se da nije sve mrak. Prvi put je bio s pravim ljudima, a kad je video da to nešto neće sačekati, on, prezreni Zigeuner, faraon… U zoru pred cevima, to nisi smeo da učiniš."
" Šta sam ja to postao?" - pitam, glas mi je suv.
"Mnogo je mržnje u tebi. I mnogo ponosa. Uplašio sam se da ćeš se ostrviti. Suviše gaze, pa, ili nas zgaze, ili se skamenimo."
" Ali ja volim Jaška" - kažem.
Raka mi stavlja ruku na rame: "Da ga nisi voleo, ne bi ga ni opsovao. Ali to je gotovo. A uvredio si i Miru."
Gledam upitno u njega.
"Devojku koja ti je ponudila kolače. Mira. Odredili su je da im pere pod. I šta je trebalo da učini? Da se potuče i da je ubiju. Ne možeš tražiti da svi budu isti. Ali ona se ne ljuti. I pozdravila te. Zašto gledaš tako?" - pita me.
"Ličiš na šutnuto kuče" - lupi me Ćule snažno po plećima: "Dobio si svoje, pa šta sad? Prgav si i gadan. Zato i izmišlja batine onde gde mu nisu potrebne. Ćuti! Istraga je skoro bila gotova. Mogao si jeftinije da proćeš".
"Vidimo se sutra" - kaže Raka.

"Šta je, tebe nisu nalemali kako treba? -pitam Ćuleta u sobi.
"Njega"! - okrene se čovek do nas. "Njega su svaki put donosili u ćebetu u sobu."
"Što me onda zezaš? - pitam ga.
"Ja nisam izmišljao batine. Sve lepo i miroljubivo. On bije, ja ćutim. Opako bije, svinja. I nisu me uvek nosili u ćebetu. Svega dva-tri puta" - kaže Ćule.

"A Raku su namasatili. Sve na nemačkom s njima razgovara. Pričali nam ljudi posle. Onaj mu psuje majku ćopavu, a on mu kaže: To je nekulturno!' I još ga podjaruje Geteom. Šta će tu Gete. 'Vi'. kaže, 'znate šest do sedam stotina nemačkih reči. I to uglavnom psovke. Kako mogu da razgovaram s vama!' A oni šašave. 'Zbog vasće Nemci u istoriji morati da preskaču Treći Rajh. Takva ste sramota.' Pa ih onda teši. 'Ali pisaće o Telmanu.' Šta mu nisu radili. Kad ga osveste - on se smeška. 'Eto, opet niste uspeli da smislite ništa novo. Pot-puno odsustvo duha.' I komandant logora i šef Gestapoa dolazili na saslušanje. Jednom rekao komandantu: “Gospodine komandante, budite ljubazni i dodajte mi štake. Neprijatno se osećam kad me kriminalci pridržavaju dok hodam.' Tad ga izubijali načisto, pa ga jedva povratili. A drugi put rekao šefu: 'Dragi gospodine šefe, žalim, ali moraću da izgubim svako mišljenje o Gestapou, bar o ovom. Sve više se uveravam da je vaša organi-zacija na izuzetno primitivnom nivou i da je nesposobna za ozbiljnije zadatke'. Izvadio im dušu. Posle prestali da ga biju. Dolaze u tamnicu kod njega. A on im kaže: Eto, vidite i sami, metode su van potpuno zastarele!' I ubiće ga" - kaže Ćule žalosno.
"Stalno mislim da smo isti ali on je opet drukčiji. Uvek miran. I uteruje strah mirnoćom."

Osim starog seljaka, čoveka do nas, krojača, tu je i kafedžija, jedan kapetan u civilu, Đoka, i još nekoliko građana. Đoka je visok, crn mladić. Doterali su ga tu jer je pripretio sestri da već jednom prestane da se kurva s Nemcima. Još ga ne biju, ali se on, od samog gledanja već nahvatao straha.
"Šta misliš? - zapitkuje. "Valjda će me pu-ste? Nisam ništa uradio."
"Pustiće. Ne brini" - teši ga Ćule.
A onda i Đoku zovu na saslušanje. Posle nepu-nih desetak minuta vraća se. Zbunjen.
"To nešto mnogo brzo" - zagleda gaĆule sumnjičavo.
"Ma, ništa" –kaže Đoka. "Ime, prezime, šta si to radio? Ja lepo ispričam. Preterala, brate, posle će drugari da me cucaju da mi je sestra nemačka kurva."
"Baš tako kažeš? A on?" - pita Ćule.
Đoka ćuti malo, kao da nešto odmerava u glavi, pa onda kaže:
" A što da lažem. Povalio me na onu klupu i počeo da bije. Ja kukam i brojim. Kad je doš'o do osamnes, on stade, zapuši nos. 'Pa ti si se usr'o' kaže. Uneredio sam se' - priznam. 'Marš napolje, peri se!' Kad se vratim, on stoji na prozoru. 'Marš u sobu!' I ja dođem" - kaže i pokazuje mokre pantalone.
"Ih, bre, Đoko, pa što da nas ovako obrukaš" - ljuti se Ćule.
"Šta mogu" - snuždio se Đoka - "nisam ja komunac i politički. Ja sam joj samo jeb'o majku za to kurvanje. A šta misliš, 'oće li opet da me zovu?"
"Mislim, neće" -razmišljaĆule. "Uplašio te i šta ćeš mu više."
"Uplašio? Ja ako sam se uneredio, nisam se uplašio. Kad bi' ja njega u'vatio, usr'o bi se on i ranije" - gunđa Đoka.
"Da nisi ti to namerno?" - pita ga Ćule, ljut.
"Nisam, 'leba mi. Napeo sam se da manje boli, a ono se otkačilo."
"Pa dobro" - pristaje Ćule - "ne pričaj oko-lo svoju bruku."

Raka nas ponovo čeka. Smeška se, ali ozbiljan je. " Sada moramo nešto ozbiljno da se dogovorimo. Ćuleta već puštaju van žice da gura šljaku. Za neki dan će i tebe. Kako ti izgleda straža?" -okreće se prema Ćuletu.
"One škembonje? Poslednji poziv."
Rakaije zadovoljan ocenom. "I ja mislim da to za vas dvojicu nije ništa. Jedite dobro ovih dana i vežbajte. Nema mnogo vremena. Prvi dan kad vas izvedu iz žica morate iskoristiti."
"Šta je" - pita me Raka. "Još si slab?"
"Ti o bežanju." - kažem.
" A o čemu drugom?" - glas mu otvrdnjava.
"Pa zar nećemo sva trojica?"
On uzdahne. Prošeta na štakama duž reda koji čuči. Ide sporo, jedva se oslanja na nogu. Vraća se natrag. Zadiže nogavicu. Noga modra, natečena, podlivena krvlju. Stopalo neprirodno visi.
"Šta smo mi?" - pita me oštro. "Komunisti, ili kolo milosrdnih sestara? Ja sam kljakav, ćopav" - govori mi besno. "Mene će streljati. A za vas je izlazak na šljaku jedina mogućnost. Ako vas ne pobiju ovde, učiniće to u nekom logoru u Nemačkoj."
" Da glasamo. Trojica smo" - kažem. "Ima ovde još komunista" - odgovara. "Treba li sutra da dovedem Milu". " A ako nas bude dva prema dva, da pitamo Radmana, i tako dalje…"
"Šta ćemo sutra?" - pitam. Ćule ćuti.
"Misliš da je u pravu!" "I ti misliš. Ali ne da mi se." "Pa, šta ako je u pravu!" "Ništa" - kaže Ćule.
" Boga mu, znaš li ti nešto da kažeš? - guram ga laktom.
"Znam. Pusti me u krasni." Čovek uvek jednom ostaje sam.
Partifirerje seo blizu nas. Priča. "Znaš da nisam računao da joj radim onu stvar dok mi je ne prilepi ovde" - pljeska se po čelu.
" A gde ti to?" - pitam besno.
"Tamo, u Šumadijskom."
" Je l' ti to o partizankama? One ti je prilepe tu, na čelo?"
"One" - kaže i smeška se izazivački - "Ne sviđa ti se?"
"Ti, pederu" - stanem iznad njega. "Čujemo li te još jednom, to će ti biti poslednje laganje!"
On ćuti i nešto odmerava u sebi. "Imamo mi ovde i vruće i hladno" - kaže on, diže se i odlazi do bivšeg narednika.
"Sad berite kožu na šiljak" - vrti krojač glavom.
"Naša je odavno na šiljku" - nepromenjena lica kaže Ćule.
"Pobiće bez potrebe."
" A ovako neće?" - pita ga Ćule.
"Ovako je sigurno, a onako ko zna."
"Na 'onako ko zna' i deca se prave. I kurve" -dodaje potom Ćule.
"Dok vama dođe iz onog mesta u glavu, ode glava" - ljuti se krojač.
"A tebi iz glave izgleda sve sišlo na ono mesto" - smeška se Ćule.
"Ja budalama za njihovo dobro, ali budalama ne vredi" - uzdahne krojač.
"Bez budale ništa ne biva" - pljesne ga Ćule po kolenu.
"Što me tako gledaš?" - pita zatim mene. "Onako" - kažem."
"Uh, uh, mnogo si, brate, knjiga čitao!"
Postrojavaju nas. Partifirer šeta ispred stroja.
"Ti" - upire prst u mene - "ti ćeš" - pravi malu pauzu - "u dvorište na šljaku."
Krojač gunđa: "Govorio sam, al' nema kome."
Partifirersesmeška: "Bos". "Ovajćebosna šljaku" - kaže stražaru u dvorištu.
Skidam cipele. Šljaka se puši. Vrelina i bol oštro polaze prema listovima. Osećam kako mi se čelo vlaži. Stroj je već napolju. Trudim se da budem što lakši, da mi tabani što manje naležu na šljaku. Pokušavam da što brže prebacujem telo s noge na nogu. Peče! Razvlačim šljaku grabu-ljom. Puši se još više. Toplota mi se već probija do lica. "To ti je kao temperatura" - tešim sebe. " A da je u pustinji, bili bi još i sunce i insekti."
"Prija, a?" - smeška se partifirer.
"Ne možeš ni da zamisliš" - trudim se da se smeškam. "Pomisli samo šta bi Eskimi dali za malo šljake!"
Vagoneti pristižu i istresaju iz sebe vreli-nu i težak miris nesagorelog uglja.
Jedan seljak gleda u šljaku:
"Peče li, rođo?"
"Peče, peče," - cedim kroz zube.
"Što ne puštiš rđu, majku mu rđosanu dušo-vadničku. E, bre, brate!" - krstise. Vagonetispred njega škripi.
Partifirer stiže s novim vagonetom. Dva seljaka ga ćutke guraju. Ćule ide iza njih, skoro ugnuo glavu u šljaku.
" A šta vi seljaci znate o tome!" - kaže parti-firer. - "Ujutru se digneš, na'raniš stoku, trk nanjivu, sunce peče li peče, znojan si, umoran, duša ti spava, doćeš kući, i ona znojna, prljava, zaudara. uteraš ga, pljas-pljas i gotovo."
Seljaci gledaju u zemlju, vavolje odgovor po ustima, kašljucaju.
"A ja to drukčije. Napravimo zastanak. Hla-dovina. "Ti, idi operi se', kažem. Ona ostavi pušku, ode na potok. 'Sad se malo odmori, pazi, kad ti dignem noge, nema zabušavanja: Trava ispod nas ima 'da bude sva uvaljana!'"
Vrelina se rasipa u hiljade svetlaca, bode u očima, u mozgu. Šljaka ljuto zaudara. Bacam gra-bulju. "Gade lažljivi!" - šištim, a ruke mi drhte. Čini mi se da mu u trenutku vidim strah u očima. Posle ne vidim ništa.

Potom me grabi mnogo ruku, u meso mi ulazi navošteni konopac. Vuku me po šljaci, pa po šode-ru, ka zidu. Ćule je pored mene. Jedno oko mu natečeno, modro, ispod, na obrazu, trag cokule, polu-kružan, krvav.
Vešaju nas o alke. Ruke se polako zatežu, istežu, bol u ramenima ključa. A onda sve boli. Žile metodično rasecaju vazduh i padaju na mene, moje meso postaje krpa, vrela, pišteća. Usne su mi krvave od zuba. Da bar hoće nesvest, da utone bol u maglu! Ali magle nema. Sve je oštro i jasno.
"Noch, noch" - viče neko sa strane.
“Ah, nur noch einmal” - Ćuletov glas je izo-bličen, visok falset. Biće koje peva iz drugog sveta. Okrećem glavu prema njemu, užasnut. Poludeo je. Jedno oko otvoreno, sivoplavo i ledeno. Hvata vazduh da nastavi: "Gnädige Frau." Zašto "Gnädige Frau"? Nije se setio ničeg drugog.
"Schweine, schweine, Banditten" - ciči neko iza
leća.
Žila neujednačeno pišti kroz vazduh. A ja ne mogu da se setim nijedne nemačke reči, da prebacim žilu na svoju stranu. Jebem ti znanje nemačkog i pesmice, ubiće ga dok se setim! Onda urlam. Er nicht allein, du bist Schwein.
Bože, nisam znao da ću jecnom i batine ovako poželeti!

Kad nas otkače s alki, padamo kao dve vreće. Žmurim.
"Mrdni" - čujemĆuleta.
Pomeram nogu.
"Ramenom mrdni, budalo."
Pokrećem rame. Škripi. U ramenu ili mozgu.
"Dobro je" - kaže. Šapuće mi: "Nije mi žao, mamicu mu prodanu. Maši rukama, skoro će svanuti. Maši, posle nećeš moći. Na laktove, pa onda sedni, pa maši."
Dižem se na laktove. On me podupire. Zurim u njega. "Ti umeš da budeš" - tražim reč da me ne grdi - "kao stariji brat."
" Ja njemu kao drugu, a on odmah u filozofiju" - gunća.

Predveče, pred nužnikom na kraju, stoji Raka. I štake su nekako zabrinute i stroge.
Milostiva gospođo. Svinje, svinje, banditi. On nije sam, ti si svinja.
"Pa?" - pita.
"Pa šta?!" - kažem.
"Jeste li se proslavili?"
"Možda i jesmo" - odgovaram.
"Nije to ni tako loše: dve puške manje u Od-redu!" - kaže.
Glas mu tužan. Usta su mi gorka.
"Komunisti koji mole ne postoje. Poniženi komunisti ne postoje. Komunizam će uvek naći put do ljudi ako oni vide i znaju da je to snaga koja ne trpi poniženje, ne moli, bez straha, u koju se može pouzdati. Tako će i Odred imati puške" - izgo-vorim. Teško dišem. Hteo bih da kažem još ne-što. Ali ne govorim.
Rakine oči su vlažne. Krupnije su i još tuž-nije. Pruža ruke prema mojim natečenim obrazima. Sporo, kao starac koji je već sve prošao. Jedna štaka pada na beton. Ne dižem je. Ni Ćule. Dla-novi mi nežno dodiruju obraze: "Zreo si za smrt" - kaže promuklo - "zreo".
Noć protiče u teškim mislima, bole kosti, bole mišići.
Raka oslonjen na štake. Prilazimo mu. Ne umem ništa da kažem.
"Zašto ćutite?" - pita nas. "De, de, nije to ništa" - kaže, a osmeh mu gorak.
"Lakše bi nam bilo da umremo zajedno" -promrsim.
On provlači ruku kroz svoju gustu crnu kosu. Šaka mu je ogromna: "Pa, bićemo zajedno."
" Kako to misliš?" - gledam ga nepoverljivo.
"Na ploči. Biće u školi ploča. Velika" -dodaje tužno - "pisaće: poginuli za Slobodu. Ili možda - poginuli za Revoluciju. Zavisi od toga ko bude pravio ploču. Možda će napisati - bili su ćaci dobri i rćavi, a u smrti svi petice - ocenu dao narod. Pa onda imena - znači zajedno."
"Možda će staviti ploču, a možda i neće, ali našeg Jaška niko neće upisati" - kaže mračno Ćule.
"Moraće da se sete i Jaška" - nastavlja Raka uvereno - "učio je i on - druge škole. Ljudi neće zaboraviti."
Opet ćutimo.
"Ginuli su ljudi i pre nas" - progovara Raka - "hteli su isto, nešto slično, nisu baš znali šta. Mi znamo i ne mogu nas mrtve prevariti kao njih, to je sva razlika."
"Vidiš" - kažem - "ginuli ljudi pre nas, ubijali ih, ali svakom čoveku, kad njega treba da ubiju, izgleda da se to prvi put dogaća na svetu."
"Tako su možda i oni mislili" - kaže Raka zamišljeno.
"Šta tu ima čudno! Svako gine jedanput i to je uvek prvi put" - zaključuje Ćule mirno. " A stra-šno je ako ubijaju, a ne zna se zašto. Ili ubiju, ti misliš da znaš zašto, a posle ispadne mućak."
Gledam u Ćuleta kao da ga prvi put otkrivam: "Kako misliš mućak?"
"Tako lepo. Ubijaju nas, zna se zašto nas ubi-jaju, mi znamo za šta ginemo. A posle nam, recimo, izvuku ponjavu, pa ti vidi šta je! Izginu narod, sloboda i svašta, a posle jadac."
Raka ga gleda zabrinuto: "Ne misliš, valjda, da bi i nama…"
"Ne mislim" - prekida ga Ćule. - "Ginemo dok ne pobedimo, a kad pobedimo, nema mrdanja: sloboda, pravda, rad, sve što sleduje kad je proletarijat na vlasti. Ako izgubimo sad, nećemo sutra. Malkice čoveku dođe žao kad pomisli - mora proletarijat i dalje da gine, nismo svršili posao, ali trudimo se."
Stoji Ćule. Izgleda kao i obično. Biće da sam ja neobičan: "Ipak sam ja mlađi brat" - pomislim.
Raka ubrzano lupka prstima po štaci: "To odavno hoću da kažem, a čuvao sam za kraj. Treba zapisati. Knjigu treba napisati."
"Da ostanem živ, pristajem" - šali se Ćule "ali knjiga, nije to posao za mene."
"Ljudi kad pišu" - nastavlja žustro Raka -"greše, jer mnogo vole, ili mnogo mrze, smeta im da vide sve kako treba. Traže junake, misle da je to važno, poštuju mnogo ljude o kojima pišu, previde, nehotice slažu, onda to više nije pravi čovek. Poštuju svoju borbu, dive joj se, opet previde. Misle ocrniće je ako kažu sve o njoj, ili o sebi, o ljudima. Knjiga se piše, znaš i sam, da se vidi kako se živi život. Drukčije ne ide. Slažeš li nešto na dobro ili zlo, ne valja."
"Izem ti takvu knjigu" - kaže Ćule.
"Hvata me užas" - prošapućem.
Rakina ruka steže mi mišicu: "Bez straha!"
Pribijamo se jedan uz drugoga, sva trojica. Viknuće uskoro: "Los, los, Schweine Banditten", i možda više nikada nećemo biti zajedno.

Prozivaju nas. Transport. Duša mi uplašena, unezverena, kao dete sam, udarcem probuđeno iz sna. Grlo mi suvo. Ogledam se okolo.
" Dobro je, idete" - kaže Radman, koji stoji uza zid. " Neće vas pobiti ovde. Možda na drugom mestu, a možda ne."
Nekoliko trenutaka okleva, a onda prilazi stroju. "Raka zna da idete, mnogo vaspozdravlja, svi vas pozdravljamo. Ne puštaju ga iz sobe."
"Pozdravi ga mnogo" - cedimo Ćule i ja.
"Mnogo vas je pozdravio" - ponavlja Radman i govori negde prema zidu: "Rekao je: Oni sve znaju.' Jedino proleterska revolucija daje smisao životu i smrti. Petnaest, sedamnaest, pedeset sedam godi-na jednake su pred njom'".
Tromo nam okreće leđa i teškim korakom odlazi.

Furgoni. Žega. Tela se već vlaže kiselka-stim znojem. Sabijena, isparavaju jedna u druga. Kroz rešetkaste prozorčiće ulazi pregrejan vaz-duh, s mirisom dima. Seljaci prebiru svoje mračne misli. Kreću na put dugačak, bespovratan, sela su sve dalje za njima. Odnekud, kroz već užarena te-lesa, probija: Oo-oh! - teško, od oranja, od muke, od sudbine. Neka lica polako blede, oči kolutaju - vazduha i vode. Točkovi kloparaju, žega je sve gušća, povici straže i psovke. Ljudi se razdra-žuju, smetaju im tuđa tela, ieku ih žeđ i očaj. Gunđanje. Grdnje.
"Šta je" - čujem Ćuletov glas pun pritajenog besa. - "Hteli biste da vam lade jajca? Naša jajca su za procep, nije trebalo da ih donosite ovde."
" Oooh, muka mi je" - ječi pobledeli čovek do njega i stoji samo zato što nema gde da padne.
"Obesi se o mene" - gunđa Ćule ljutito. Hvata ga za ruku. "Pomakni se" - kaže onima ispred sebe. Niko se ne pomera. " Jeb'o vas bog!" Iskosi ramena i brzim pokretima levo-desno stiže do rešetke.
"Šta smo mi ovde, stoka" - vikne i svom silinom nalegne na one ispred rešetke. Ljudi, još više prignječeni, stenju.
Neko se izbezumio i udara o drvene zidove furgona: "Otvori, pogušićemo se."
Kroz rešetku zlobno proviri cev mašingevera: "Ruhe, ruhe, stoko!"

Mrak je, ne vidimo gde smo. Istovaruju nas pred jednom velikom zgradom. Nemci ponekog mlatnu kundakom.
Iznesu i poneki leš.
Vode oko zgrade, u dvorište, u barake. Velike su, staje unutra po pedesetak ljudi. Nas uguravaju po dvesta. Ipak, slobodnije se diše. Samo je žeć sve jača. Niko ne može da zaspi. Žeđ pali po celom telu.
Bolestan seljak ječi: "Braćo, kapku vode izgore.'"
Svanuće, 'najzad. Kroz prozore barake vidimo kule. Ispod jedne cev sa slavinom. Voda! "Ooooo, izgore'!"
Ćule i ja stajemo na vrata. Ništa se ne događa.
"Eno su kante" - kaže neko čežnjivo.
"Ne prilazite!" - šišti brkati čovek u gra-dskom odelu - "pucaće po baraci!
Strah i žeđ nadjačavaju se. "Izgoreeee'."
Ćule i ja pođemo prema kantama.
"Prebiti vas treba" - viče čovek s brkovima. Cela baraka je na prozorima. Ćule hvata kantu. U punom trku sjurimo se ka slavini. Otvorimo. Teče.

Tišina, tišina.
Šišti voda u kanti. Punimo drugu. Nećemo da pijemo. Tamo ćemo, u baraci, s ostalima. Ćule pobedonosno gleda u lica na prozoru.
Prilazi nam esesovac, plav, uhranjen: "Warum laufen Sie?"1 Gledamo začuđeno. "Warum Sie nicht Still stand stehen?"
"Mi smo poez, Niš" - objašnjava Ćule. "Ah, so" - kaže esesovac mirno, pa debelim drvetom lupne Ćuleta po vratu, toliko jako, da ga obori, a onda ga odalami po zadnjici.
Ćule viče: " Aber mi smo noes, Niš, von Niš"
"So, so" - potvrđuje esesovac i ponovo ga udara po vratu, mlati po zadnjici.
Ćule staje prema njemu: "Ti feršte niks? Noes, transport, Niš."
"Sooo" - kaže Nemac i opet udara.
Ćule opsuje ljutito: "Jebem ti budalu, ni nemački ne zna!"
Baraka počinje da se smeje.
"So, so,sehr gut" - smeška se esesovac i bije nas: čini ti se ne zamahne jako, a pošteno potegne. "Genug und jetzt langsam" - kaže poučno.
Ćule uzima kantu, ne gleda me, ide ispred mene. Unosimo kante.
"Na" - sikće Ćule - "naločite se, majke vam ga!"
Žudno piju, voda im se sliva niz brade, po grudima.

Zašto trčite? Zašto niste stali mirno? Tako, tako, vrlo dobro. Dovoljno, a sad polako.
" A šta mu ono reče" - pita neko - "jebem ti budalu kad ne zna nemački?!" Baraka se ponovo zacenjuje od smeha.
"Šta se cerekate, seronje jedne? Vidite da pojma nema o nemačkom?"
"Noes, noes, a on štap" - krivi se jedan selja-čić. " A 'el' dobro bije?"
" Doći ćeš i ti na red" - odgovara Ćule.
"Komm!” - viče stražar s kule, drži bonu i upire rukom u jednog seljaka. Ovaj nevoljno polazi stepenicama u kulu, uzima bocu, puni je na česmi.
U trenutku kad mu je dodaje, stražar ga udara i čovek leti niz zavojite stepenice.

Ne isleđuju nikoga, tu smo na prolazu, tuku bez razloga, bez povoda.
Starešina barake je Nemac iz Bukovine, Jakov, riđa fizionomija, s tankim usnama i korbačem. Korbači te kad izlaziš, korbači kad ulaziš.
U barakama uglavnom doterani s juga, sve što čeka da bude transportovano dalje, u Nemačku.
" Gledaj" - pokazuje mi Ćule kroz prozor: Zde-past, jak čovek, plav.
"Nije naš" - kažem.
"Ni Grk. Ni Šiptar" - tvrdi Ćule.
Pođemo prema njemu.
"Rus?" - pitam.
"Russkii."
"Sovjetski?"
"Sovetskii."
“Otkuda ovde?" –pita Ćule. "Ja iz Odessvg" "Ma ne, kako si… ovde?" "Plennik."
"Boec Krasnoi armii ne sdaetsi v plen" -kažem mu.
On nas dugo gleda: "Tank moi sgorel. Tak i popal v plen."
"Eh, moj ruski!" - zagrlim ga.
On se čudno smeši: "Vi partizani?"
Šta da mu kažemo? "Mi partizanima hranu, zavoje" - objašnjava Ćule rukama. Grlimo ga s obe strane i vodimo u baraku.
" A esovjetska vlast, kako to izgleda?"
Nalakćen na koleno razmišlja:" Kak skazat, sovetskaja vlast, eto samajad lučšaija vlast, vlast rabočih."
Prisećam se Dostojevskog: "Net uniženihi obižennih."
"Net" - kaže. "Tamo gde svi rade i svi su jednaki, i gde je sloboda, nema poniženih i uvređenih."
"A boljševici?" - pita Ćule - "kakvi su to ljudi?"
"Bolševiki. Obiknovenijee, prostie ljudi" - kaže tiho.
"Eto ti" - kaže Ćule - "stvar i jeste u tome! Prosto i obično sve. Svi rade, za svakoga ima posla. Radiš svoj posao, niko ne popuje. Gde god kreneš - znaš, ljudi kao ti. Ne stanuješ ni kod koga. Gde god radiš, tu ima mesta i da živiš. Radiš pošteno, pošteno živiš. Ne muče te lenčuge i klasni neprijatelji. Ako 'oćeš da živiš, ima i da radiš, bato. Neće niko da radi za tebe. A ako ne možeš da radiš, sedi, boluj, odmori umorne ruke, ne brini, ima ko će da radi. Ostao si sam, onemoćao, pogledaš, nisi sam - radnička klasa oko tebe, ne daje da si sam. Spopadne te muka. ne znaš šta ćeš - tu je radnička klasa. Zajednička muka i nije muka. Tako, vidiš, može da se živi! I ako si malko gladan, nije ni to najglavnije, nikom se ne preliva, ne mora ni tebi. Neće se uvek ni biti gladan. Radiš, radiš, niko ne jede tvoju muku, na kraju mora za sve biti dosta. Najvažnije je - među svojima si, poštuju te, čovek si."

Glad polako pritiska. Mršave ljudi. Grci i Šiptari izgledaju najgore. Oni su već i zaboravili šta je pravo jelo. Poneki građanin dobije paket, ako ima rođake u Beogradu, ili negde okolo, Zrno pasulja u toploj vodi postaje čežnja. Guta se voda, zaobilaze zrna i kad ih se čovek nagleda, onda, da zasladi, strpa dva u usta.

Jednom nedeljno dele pakete. Hiljade gladnih očiju upre se u sto na kojem se rasecaju paketi, pa se izvikuju imena srećnika. Nezainteresovano sedim ispred barake. Ćule me gura. "Paket!" -kaže zadovoljno. Podignem glavu. Čujem svoje ime. Ćule me povuče za ruku i u punom trku sjurimo se do stola. Hranu izručuju na sto, probrljaju po njoj i ščiste sa stola u ćebe. Ne može da se vidi ko šalje.
Vraćamo se natrag i između sebe nosimo hleb, pitu, meso, kolače. Sedamo na svoje mesto.
Dolazi Jakov, prebacuje u levu ruku korbač, seda, lomi hleb, uzima najbolje parče mesa, lagano žvaće. Polako nas hvata bes. Ćule mrko gleda, ali mi daje znak da ćutim.
Jakov prelazi na pitu i kolače. Potom koba-jagi prijateljski ošine Ćuleta korbačem preko leđa, nasmeje se i ode.
Ćule mračno gleda i diže se: "Idem da pozovem Sašu."
Saši oči u trenutku zasvetle pri pogledu na meso, a onda sleže ramenima, kaže: "Nejede mi se."
" I ti si čovek radnik" – grdi ga Ćule, pričaš samo priču, od drugova se libiš da uzmeš."
Saša gleda dugo ćuteći. "Ti prav" - kaže i uzima parče hleba i komadić mesa. Žvaće lagano, kao da mu je teretno, pokazuje na druge.
"Biće za sve" - tvrdi Ćule i poslovno lomi sitne komade na još sitnije. "Nemoj da u'vatim nekog da je uzeo dva puta" - saopštava za svaki slučaj.
Kafedžija, izdvojen u uglu, žurno nabacuje kaj-mak na hleb, ne gleda okolo, žvaće, guta, trpa nešto u džepove.
" Spasavaš se, buržoazijo, a najesti se nećeš, da ne ogladniš do Nemačke, budalo - dobacuje mu Ćule, a seljaci ćute, znaju šta nije njihovo, ne daju ti; nije prvina, naviklo se, direktorovo direkto-ru, kafedžijino kafedžiji, a seljačko zna se - kad nema, nema.
Ćule viče: "Daj i drugima."
Kafedžija ne diže pogled s hrane na ćebetu.
"I ovde jedeš tuđu muku, mamicu ti ćiftinsku" - psuje Ćule. " Što mu ne uzmete?!"
Seljaci ćute.
"Eh, stoko moja" - uzdiše Ćule - "revolucionarne svesti nema, utukao život, i sutra će tako, neće smeti da stavi ruku na ono što je njegovo, gledaće kako mu mangupi rasparčavaju muku, neće se setiti da uzme motku."
"Ne grdi" - kažem mu - "tužan je to svet, čemeran, još svoju snagu ne zna."
"To ti tamo, u knjige" - podvikne mi on - "te budalaštine i ostalo. Ima da zna. Ako ne sazna što pre, živeće kao pseto i umreće kao pseto. Nije mu jasno da su to njegovi kajmak, i hleb, i bravetina, a ne da to kafedžija strpa u džep. Zalihu 'oće strvina da pravi, da ima i za sutra, i preksutra, da njemu bude uvek, a drugima - ko im jebe mater. Gori je on od partifirera. To je uštva, moljac, grabi za sebe, grize, uvek mu malo, uvek misli da njemu treba da bude, a drugima šta ostane, a smeška se na svet okolo, tapše po ramenima, priča."
Kafedžija odlazi u drugi kraj barake, kod di-rektora, kod musavka, sigurniji je.

Ćebetu prilazi smeđ mladić. Bogoradećim gl asom moljaka. Buljim u njega zaprepašćeno. Ruske reči.
Moljakanje na ruskom, to je nemoguće! Ćule guta veliku knedlu. Saša crveni, brzo i nerazumljivo, ispod glasa grdi. Razumem samo da se taj zove
Volođa. Sašine reči izleću sve brže, ton je sve oštriji. Volođa i dalje izgubljeno gleda i drži pruženu ruku.
" Vlasovlevskoe smetie -" razabirem Sašine reči i pada mi kamen s grudi. Pogledam u Ćuleta. Osećam da je odahnuo.
"Na" - gura mu Ćule parče pite.
Volođa ga trpa u usta, zahvalno i uplašeno klima glavom, željno gleda u ćebe, gleda u hranu i kad stigne do izlaza iz barake.
Saša prestaje da jede. Ćule i ja grickamo
hleb.
" A klasnog neprijatelja hraniš, hraniš?!" -osećam potrebu da ga naljutim.
"Ne zajebavaj, laknulo mi kad sam čuo da je vlasovljevsko đubre, da nije naš, sovjetski."
"Pucao je u Sovjete, i u naše ovde je pucao, a ti njemu hleb, i pitu čak! Jaka klasna svest!"
" A ti ne bi dao?"
Razmišljam. "Bih. Ali to ne pravda ni tebe ni mene."
"Gadno mi je da gledam kad neko onako moli, sramota me za njega."
"A kad budu tako molili, daćemo im, pa sve ispočetka?"
"Ne blesavi se. To će biti drugo. Ovo sam dao ja, Ćule. A ono će odlučiti narod. Naješćemo ih i posle obesiti."
Okrećem se Saši: "Zar ovde ima još Rusa?"
"Puno" - kaže.
"Naših ili Vlasovljevih?"
Vlasovljevsko đubre.
"I njih i nas."
"Kako to Volođa?" - pitam. "Rodio se pod radničkom vlasti, hranila ga, učila naša vlast, a on odjednom vlasovljevac, puca u svoje".
Saša se mršti: "Uplaši se čovek. Zaboravi. Obećaju mu svilene gaće, pomisli to je ono. i, eto, izgubidušu."
"To ne ide" - kažem mu - "radnička vlast, a njemu duša leti za svilenim gaćama."
"Ne ide" - slaže se Saša - "ali, eto, dešava se. Nije okusio drugu vlast. Za svoju se treba pomučiti, a tamo, čini mu se, ide sve lakše. Čoveku je lako da pomisli da baš on treba najbolje da žiei. "
"Tako i kafedžija" - kažem - "a to nije čovek. Nije uopšte čovek, a kamoli sovjetski čovek."
"Nije" - tvrdo kaže Saša. "To je gore nego tenkovi. Živi pored tebe čovek i onda dođe gusto, ili čak ne tako strašno, a on odjednom pomisli da je bolji od drugih, da je nepravedno da živi kao drugi, da mu treba više nego drugima, pa postane opaka životinjica, ne možeš ništa poznati u nje-mu, sav se izopači."
Ćutim.
"Ne razumeš?" - pita me Saša. Ćutim.
"Kad je od straha, onda je brzo, onda se čovek može i povratiti, kasno, ali se opet povrati, ali kad pomisli da je bolji od drugih, da ima više prava na nešto, onda je gotovo."
Saša, Aleksandar Trofimovič Kucij. Odesa. Kanatni kej, broj 111. Bravarski radnik. Dvadeset osam godina. U Odesi ga čeka Valentina, ako je živa. Saša plennik. Volim mu široka ramena. Volim njegovu ruku na svom ramenu.
Idemo ujutru na umivanje. Ako ima vode. Sedimo gladni, žedni, počeli smo tihi rat s Jakovom. Udara korbačem nekoga ispred mene. Protrčim dok ne stigne da digne ruku. On je spusti na sledećeg. Protrči Ćule. Jakov seva očima za nama, neće da nas juri, promaći će mu drugi; ako nas goni, priznaće da smo ga izigrali. Zato još bešnje izmahuje.
Drugi put se postavlja kraj vrata tako da na vreme vidi onog ko izlazi. Diže ruku na onog ispred mene. Vidim ga kako je ukočio lice, sprema podvalu. Nagnem se kao da ću da potrčim, on izma-hne, odskočim unatrag, korbač zvizne o zemlju, po-trčim, njega spopadne bes, trči za mnom.
"Ne daj da te uhvati, zezni ga, kopiljaka" -viče Ćule.
Zastajkujem, trčim levo-desno, postaje mi vr-lo važno da me ne uhvati. Utrčavam u prostor iza zgrade. Naletim na ukrućenog nemačkog oficira. Na grudima mu krst i silesija lenti. Zbunim se, zamalo da stanem. Nema opasača. Trčim dalje.
Vidim Jakova iza sebe. Staje. Tupava glava ni pred oficirom bez opasača ne može da ne stane mirno. Oficir šišti nešto s visine. Jakov se okreće nalevo krug i vojničkim korakom odlazi u baraku.

Iza zgrade izleću čeze. Švaba u stojećem sta-vu besno fijuče bičem. Konji se propinju.
Svi iz barake kraj prozora. Počinje oduše-vljeno urlanje. Iz svih baraka. "Šta je?" - pitam. "Odvezale mu se štrange." "Vuklo ga po zemlji deset metara." "Savodran". "Ma kakvi deset." "Da vidi svinja kako je kad deru."
I mene pokreće masovna histerija; vrti mi se u glavi. "Uuuuu, auuuu" - urlam.
"E pa, bio je dojadio i bogu i ljudima." "Ma, ko je to?" "Kako ko? Ona protuva, Mitićev pomoćnik." "Kog Mitića?" "Mitićev pomoćnik u rad-nji." "Aaaa, ta svinja." " Auuuu, uuuu."
Pištaljka. Svi napolje iz barake! Teraju nas na prostor ka zgradi. Okolo esesovci i gestapovci.
" Lezi, diž' se!" - nekoliko hiljada ljudi. Tuku batinama, kundacima, čizmama. Dok stojiš biju, kad ležiš gaze. "Beži unutra" - vičem Ćuletu. "Ne!" - zadržava me.
Ljudi izbezumljeno ležu i ustaju. Komande su sve brže: zgnječiće nas.
Kraj nas visok, isceđen Grk, onemoćao od gladi. Uvek zakašnjava. Stoji kad ostali ležu, spe-menik gladi i batina, leže kad su svi već gore. Krcka trošno telo pod udarcima, okomili se gestapovci na njega.
Svi poživotinjili - i bijeni i oni koji biju. U jednih oči užasnute, ili ispunjene mržnjom, u drugih nalivene krvlju, ludačke.
Jedan uteruje Grku cev u rebra. Ovaj prevrće očima i mlitavo se opušta. Jedno oko, izbuljeno, kao da nas probada. Na "lezi", bacimo se do njega, na "ustaj" stojimo iznad njega.
Osećam kako mi pršti kost na vratu. Jedva držim glavu uspravno. Zaklanjam se rukama. Ćule mi viče nešto na uvo. Zaglušen sam. Sad samo pazim na dignute batine. Bode me oko onog Grka.
Odjednom nema više udaraca. Čujem samo te-ško, isprekidano disanje. Između mene i batina su široka Sašina leđa.
Odvlačimo se u barake.
"Beli," - gladi me Saša po kosi - "zašto se nisi sklonio?"
"Nisam mogao" - kažem - "zbog onog oka."
"Eh, eh" - odma- huje glavom, opipava me. Ćule stenje: "On se nije digao."
Ostalo je, znači, ono oko tamo.
"A Grčka je, kažu, lepa zemlja" - izgovaram usplahirano dok me Ćule poliva vodom. "Ne. buncam" - mrmljam - "setio sam se samo Jelina. Mi-slio sam da jednom vidim Olimp, sedište bogova. Ali sad neću. Dosta mi je ono oko."
"Proidet, proidet" - umirujućim glasom ka-že Saša. Prebira prstima po mom vratu, nešto me užasno zabole. "Samo da sad ne pomera glavu" -čujem.

Iz magle me vraća neko ječanje. Otvaram oči, pitam: "Ko to ječi?"
"E, dobro si, a utera mi onoliki strah" -gunđa Ćule.
"Ko ječi?"
"Neki Jevrejin."
Iz daljine dopiru jecavi, dugački, isprekidani uzdasi.
"Šta, do đavola, rade to s njim" - kaže neko do nas. "Neće da ga ubiju. Ne zna se otkad je tu. Svi znamo za njega. Nasleđuju ga grupe. Kad im se prohte, stražari dođu pa tuku - a tu više i nema šta da se tuče. A jadnik ne može da umre. Ne da mu se."
"Zašto mu dajete da jede? Za dva-tri dana bi umro" - kažem i užasnem se svojih reči.
"Niko nema srca. A on se raspada, zaudara, nema više mesa, te je gnoj na kostima."
Šta je to u nama, u ovom čoveku koji govori, u meni, u Jevrejinu bez imena? Ne daje nam da čoveka oslobodimo tog gnjecavog gnoja, pušta nas da ga slušamo! Tu, kraj nas čovek pati, a ne možemo ništa, ne smemo ništa! Gde je tu srce? Kakvo je to srce? Je li ovako bivalo i s ljudima pre nas? Hoće li se to događati posle nas? Može li se još jednom sačekati takvo vreme? I ko ga može doneti?! Moramo pobediti jednom i zauvek.

Opet dele pakete. Sad već imamo plan. Kad čujemo ponovo moje ime, lagano se provlačimo kro.z gomilu. Ponovo izvikuju ime. Ćutke idemo dalje. Gestapovac, kad sam stigao do njega, već nervozno ponavlja ime. Buljim u naket. Šalje otac. Hotel "Šumadija".
"Jasam." I
"Sunce ti bezobrazno, gluvo, đubre." otrpim dva debela šamara.
Otac je ponovo pošao za transportom, kao pseto po tragu. Opet sede gladni.
Ćule ponovo deli na ravne časti.
Sakrili smo od Jakova skoro sve. Uhvatio nas je samo sa štrudlom od maka. Sumnjičavo nas zagleda i počasti se skoro trećinom. "Zamisli da ima dva Jakova, ili tri?!" - tešim Ćuleta. On psuje Jakova, mene, to što ne može da secka par-čiće, da u svakom bude malo maka.
" A dosad smo govorili da je teško podeliti
samo onome ko ima mnogo" - kažem mu. j
Šaljemo i Rusima.
"Jeste li uvek ovako sve delili?" - pita Saša.
"Uvek" - kažem - "iako ovako gladni do umiranja, pošteno govoreći, još nismo bili."
Ponovo nosimo šoder. Umoran sam. Ne krećem se lako kao pre. Mislim da više ne bih mogao da potrčim.
"Komm!" - viče stražar s kule. Prst je upe-ren u mene.
Ćule brzo spušta tragač i polazi.
"Stoj" - kažem mu - "Prst je moj." Stavljam mu ruku na rame da ga zadržim.
"Ne bulazni. Slomićeš vrat niz stepenice."
"Ne" - kažem tiho, ali bespogovorno - "neću da se možda slomi tvoj, i neću da se osećam kao neko koga štite." Pođem prema kuli.
Čudno. Na stepenicama se osećam drukčije nego kad sam išao na saslušanje i uopšte na tuču. Hoće li me vrat pri udarcu izdati. Prst je mogao biti uperen u nekog drugog. Bio je u mene. Šta tu mogu. Idem zavojitim stepenicama. Čovek mora izdržati ono što mu je namenjeno. Čak i kada je to slučajno. Slučajno, uostalom, uvek bude u okviru onoga opšteg. Ovo neću reći glasno, da me Ćule ne grdi zbog filozofije.
Na kraju stepenica mali plato.
"Kalt, kalt" - ponavlja stražar nekoliko puta dok mi dodaje bocu
"Ja, ich verstehe, nur kalt Wasser" - odgovaram mirno.
Posmatram i zidove pri silasku. Ne može se proleteti kroz vazduh. Moraću de letim od zida do zida. Glava će začas niz stepenice.
Prilazim slavini. Polako ispirem bocu, hladim je sa svih strana. Ćule me zabrinuto gleda. Sprema se da mi oduzme bocu. Osećam po položaju tela da samo čeka da je napunim.
"Morao bi ipak da shvatiš" - govorim kao za sebe - "da svoje udarce moram izdržati sam. Bila bi to neugodna navika da ih drugi primaju umesto mene. Čak i ako su mi to drugovi, čak takvi kakvi
smo ti i ja."
Okrećem se, za svaki slučaj, leđima prema njemu. Tako bocu ne može da mi otme.
"Schneller!” - viče stražar odozgo.
"Aber Sie wollen kalt, nicht war?" - kažem i lagano polazim. "Ich gefällig- pružam bocu, a stojim na samoj ivici platoa. Gledam ga pravo u oči. Oči mu puno zadovoljstva. Spreman sam da odskočim. Zadaje udarac odozgo. Naletim na prvi zavoj zida, bride mi obraz i rame, odskačem na suprotan zavoj, ponovo ugruvam rame, zatopćem nogama po stepenicama što jače mogu.
Na izlazu iz kule, otresam kratke pantalonice, učtivo mahnem: "Ich danke sehr" i gubim se u gužvi.
Ćule drži u ruci svoju skvašenu košulju. "Izgubio si poverenje u mene" - kažem mu.
"Marš" - vikne oštro - "ja crkavam od stra-ha, a ti se zajebavaš."
"Uvek je bolje tući se glavom. To, naravio, važi za one koji imaju glavu."
"Bićeš ti ipak danas bijen" - preti mi.
Brže!
Čoveku je tako malo potrebno za zadovoljstvo - da prevari batinaša, na primer.
Popodne apel u neuobičajeno vreme. Spiskovi. Čitanje. Ćuletovo ime. Moje. Skoro svih seljaka.
Osam stotina. Transport.
"Za Mauthauzen" - šapuću ljudi mračno.
"Pa nismo drugo ni čekali" - kaže Ćule. Treba nam vremena da se povratimo od susreta s onim što smo već davno očekivali.
S nama je i mnogo nepoznatih ljudi. Uglavnom ćute.

Ponovo pištaljke, psovke, ponovo nas kao stoku teraju na prostor ka zgradi, samo nas osam stotina. Šta jošhoće od budućeg dima? Nije "lezi - diž' se". Postrojavaju nas, poravnavaju, obleću oko nas kao psi. Mnogo više ih je nego obično. Drže upereno oružje u nas. "Možda će odmah da nas šalju" - preplavljuju vreli i hladni talasi pod konac postrojene redove.
Odnekud iz zgrade pojavljuje se patuljak: metar i pedeset od zemlje. Ispod kape, na kojoj je lobanja s ukrštenim kostima, belo, rošavo, bu-buljičavo, napudrano lice s ribljim očima. Još izdaleka bije neprijatan zadah pomešan s jakim parfemima. Rahitično telo s krivim nogama u blještećim čizmama.
Grotesknu sliku pojačava gestapovac koji prati kepeca. Visok je dva metra.
Monstrum stupa kraj stroja. Po ljudima preleće ljigav pogled. Mrtva riba u žabokrečini.
"Što ti je nemačka rasa!" - šapće Ćule gadljivo.
Iako ga nikada nije video, stroj već zna da je to Kriger. Mezimče sumanutog, ubilačkog novog poretka.
Nemarno diže levu ruku, a gestapovac mu uslužno dodaje nogu od stolice. Ubrzo, prvo lice koje se patuljku nije svidelo obliva krv.
Nemarnim pokretom vraća nogu stolice. Bila je to ona starinska stolica, s debelim nogarima zakrivljenim pri vrhu. Zašto nogar stolice? I ko pere krv s nje? Ili uvek ima novu.
Hoda polako, ukočena, bezizrazna lica. I u stroju ukočena lica. Kao u davnoj priči kad bog zla obilazi svoje nesrećne podanike. U stroju svetlu-caju oči, ispunjene strahom, prezirom, gađenjem, tu više nema ni mržnje. Da li se stroj oseća kao viša rasa, pa nogar stolice sve češće pogaća više zga-đeno nego uplašeno oko?
Udarac po lobanjama je tup. Čini se kao da je sve omamljeno. Nema ni jauka. Samo gluvo lomljenje kostiju.
Povraća mi se. Sve je nestvarno i beskrajno gadno. Ćule me bode prstom u butinu. Taj uboc je jedino stvarno u tom mračnom ritualu. "Ne mrcaj" - bezglasno se kreću Ćuletove usne.
Kriger polako, nehajno, cržeći je samo vrho-vima prstiju, vraća nogar stolice, gladi svoje bele glase rukavice, skida onu s desne ruke, lupa neko-liko puta po levoj, ca je očisti, pa je opetnavlači.
Krive noge u ulaštenim čizmama, naboranim pri dnu, udaljavaju se od stroja. Mora polako napušta stroj.
"Takvu nakazu nisam mogao ni da zamislim" -kažem Ćuletu.
On samo otpljune s gađenjem. Treba da prođe vreme da se osam stotina ljudi povrati. U mučnom ćutanju prolazi vreme do mraka. Svi probamo da nađemo malo prostora da iskošeno legnemo.
"Gadnije od ovoga ne možemo doživeti" - ob-raćam se Ćuletu.
"Ko zna kakvi su sve ispljuvci Trećeg Rajha" - zamišljeno odgovara Ćule.

A onda opet pištaljke. Sada nas gone u krug baraka. "Majku mu, šta li su sad izmislili?"
"Putevi gadosti nikad neće biti do kraja ispitani" - kažem profesorskim tonom.
Ćule po ko zna koji put psuje filozofiju.
Mesečina posipa bledilom stroj u mraku. Oko stroja Nemci pod šlemovima, sa signalnim lampama na grudima. Lampe su nameštene na zeleno. Hla-dna bezizrazna nemačka lica deluju avetinjski.
"Danas su rešili da nam pokažu sav mrak i ponor novog poretka" - kažem Ćuletu - "treba to izdržati, a ne povraćati."
Neuobičajeno mnogo zelenih lampi. Neko čita imena. Imena probijaju bubne opne. Prozvane udarcima izdvajaju u zaseban stroj.
"Streljaće ih" - kaže Ćule promuklo.
Svako novo ime primiče mi dušu podgrlcu. Svako novo ime preseca vazduh, pa stroj, i zabada se negde u grudi. Iza tih imena su ljudi. A ostaju senke na prostoru među barakama.
"To je istorija" - sevne mi u glavi. Nesvesno stajem mirno. Svi stojimo mirno. To više nisu gla-sovi ubica. Preteći, kreštavi glasovi ocena su naroda, klase. Nepogrešiva. Najbolja. Neprime-tni bravar i tekstilac iz neprimetne ulice, ne-primetni seljački gunj iz zabačenog sela, nepri-metna đačka kapa, sada ulaze, uz udarce, u istoriju.
Podilaze me žmarci od svečanog čina. Suze mi lagano škrope obraze. Mrak je. Ne vide se moje suze. Istorija neće zameriti. Ne žalim, časna reč, nije od tuge, časna reč, od poštovanja mi teku suze. U istoriju se i ne ulazi drukčije, ne bez udaraca! Istorija je i sačinjena od udaraca! Kako dosada to nisam znao? Posle udaraca dolazi ono šts isto-ričari beleže, što odlikaši nauče, ali ne shvate da, dok ne bude novih udaraca, neće biti ni nove istorije.
"Pročistiše nas od najboljih" - kaže Ćule mračno.
"Jednom ćemo i mi biti najbolji" - odgovaram.
Ćule me zagleda. Češka se po bradi. "Da" -kaže odsečno. "Mogao je Jaško, mogao Raka, moći ćemo i mi."
"Zašto o Raki govorimo kao o mrtvacu?" -pomislim glasno.
"Pa… najbolji je" - kaže Ćule zamišljeno.
Amerikanci svakoga dana uzburkavaju nebo nad Beogradom. Moćno tutnje mašine, nemoćno pišti artiljerija po talasima koji blješte.
Gledamo u nebo.
"Majku mu, bar jedan da zavrnu ovamo. Kao da su se zarekli. Jebem ti saveznike" - grdi Ćule. Saša klima glavom: "Svako ima svoj cilj." "Cilj" - gunđa Ćule.

Svakoga jutra, negde do deset, gužva na pro-storu pred barakama. Policajci izvikuju imena. Iz grudi kreštavo izleću: "Ja"ili "Ovde sam". Unezvereni ljudi besomučno trče ka policajcima.
Uzdrhtala gomila mnogo pre nego što se pojave policajci, stoji, čuči, premešta se s noge na nogu, čeka: pustiće možda, eto puštaju, šta ću im ja, miran sam čovek, zašto baš mene, zašto ne baš mene. Puštaju ponekog špekulanta, ponekog četničkog simpatizera, ponekog četnika, ljude uhvaćene u racijama, ponekog taoca. Sve što nije komunista, ili tvrdo uz komuniste, vidi svoju priliku, tu, na onom istom prostoru. Ležimo ispred baraka.
" Da će sad odavde pravac šuma, pa neka ihnosi đavo, a to će u prvu rupu, pod neku smrdljivu suknju, majku im govnarsku. A onako krasne ljude pobiše" - kaže Ćule, pa nastavlja: " A tako i mora da bude. Zagustilo govnarima."

Gestapovci iz zgrade kroz prozore izbacuju stolove. Leti papir okolo, pale. " A nisu mislili da se pakuju" - šapuće Ćule. "Mislili hiljadu godina. Eto dokle im je bila pamet, buzeranti."
To je kao da smo sačekali kraj.

A snaga me polako izdaje. Sustižu batine: eins-zwei šljaka. Sve boli. Grlo mi suvo. Dah sve kraći. Ćule gunđa i sve češće razgovara sa Sašom, bez mene. "Jedi, majke ti ga lenje" - pokušava s ubeđivanjem.
Ja ne mogu. Toila voda u ustima izaziva ne-zadrživu muku i povraćanje.
Ćule grdi: "Pa dobro, boga mu, nemoj sada da izigravaš gospodina. Nema bolje, znači dobro je." Sve je zabrinutiji.
" Jedite ti i Saša" - kažem - " vidiš da mi se ne da." A sve me pali, u stomaku, grudima, glavi.
Ćule besno, jednim zamahom, prosipa moju porciju. Po podu barake razliva se mutna voda, i nekoliko zrna pasulja.
"Ti si lud" - kažem mu.
"Mislio sam da si čovek" - besno cedi kroz zube.

Jedan, dva.
"A ja šta sam?" - pitam, dok mi se u glavi lagano zgušnjava magla.
"Kurva si ti. Bojiš se da traješ. Umorio se dasa od komunizma."
Baraka drhturi, postaje nejasna.
"Nemoj tako, Crni" - kaže Saša turobno -"mnogo je bolestan."
"Ako se na ovo ne digne, gotov je" - čujem drhtavi šapat.
Na vrelom čelu osećam široku Sašinu ruku: "Vreo je."
"Jebem mu sunce, nigde vode za lek" - vajka se Ćule.
Legne pored mene i piri mi u čelo. Poku-šavamda senasmejem: "Lep zanatučiš" -šapućem. "Jebaću ti boga bezobraznog. De, proći će i
ovo."
Saša odnekud donosi čanak vode. Stavljaju mi krpu na čelo. Kvase je vodom. Posle nekoliko tre-nutaka, ona je suva.
"Uh, izgore" - kaže Ćule: "Ko može da nađe tol'ku vodu?"
"Dadut russkie" - kaže Saša i ponovo donosi čanak.
"Odakle?" - pita Ćule.
"Oteli su Sergeju." To je njihov Jakov.
Oko podne polaze na kazan. Kad su svi već napolju, uspravljam se na laktove i kolena, pa ustajem. Teturam s porcijom. Uglavljujem se u red. Stajanje mi pričinjava teškoću. Red se pomera. Ne mogu da odredim pravac u kojem se ide.
Ispadam iz reda. Preda mnom je uhranjeno, rumeno lice devetnaestogodišnjaka. Crne oči ispod nemačke kape zlobno sijaju. Nešto viče i udara me po obrazu. Strovalim se na zemlju. Čujem još kako porcija oštro zveči. Igra mi pred očima okruglo, punačko, crveno lice.
Neko me podiže. Saša. Drži me jednom rukom oko grudi, drugu stavio Ćuletu na pojas: "On bolen."
"Hier is kein Krankenhaus" - viče Nemac i okreće se.
Ne mogu ni da ga pljunem.
"Šta tražiš pred kazanom"? - sikće Ćule. Vidim mu u očima da ga je šamar opekao kao i mene. Ostavlja porcije nedirnute. Vodi me, vuče ka zgradi.

Stepenicama stižem do nekih vrata. Na njima je čovek u belom. Ne govori ništa. Pokazuje mi da skinem košulju. Opipava me. Gura mi toplomer pod mišku. Pre nego što mu ga vratim, pogledam: Če-trdeset jedan s trima crtama.
Čovek u belom gura mi u ruku neku tabletu, verovatno aspirin. Bez reči. Je li to naš? Civil?
Ustajem. Kroz prozor prvi put vidim Beograd. Kuće. Da li sam ga tako zamišljao? Ne znam. Uosta-lom, i to je svejedno.
Dugo silazim niz stepenice. Ćule me čeka pred ulazom. Ćutke me odvodi u baraku.
"Koliko?" - pita me.
"Ne znam."
"Koliko?" - ponavlja oštro.
"Četrdeset jedan strima crtama."
"Šta ti je dao?" Pružim mu tabletu.
"Majku im upišanu" - besno baca tabletu.
Onda se pokaje, pokupi je. Stavlja me u sedeći položaj. Izmrvi tabletu u šaci, ugura mi to u ustg i zalije vodom.
Naliva me vodom. Zakusuje toplom vodom. ia gnječenim zrnima pasulja, pa kvašenim mrvama hleba.
"Mora se povratiti" - kaže Ćule, sebi, meni, Saši. Neprekidno maše iznad mene kratkim kaputićem.
Sada imam dovoljno prostora da ležim i da se prevrćem. U izmaglici vidim jedno blago lice s krupnim tužnim očima: Vlada, krojački radnik iz Kravlja.
Čija je sve to topla i hladna voda kojom me naliva, čije to mrvice hleba svaki čas gutam?
"Gutaj" - nemilosrdan je Ćule. "Treba da umremo uspravno, sećaš li se?" Gutam pokorno.

U glavi mi više nije tako mutno. Mogu da sednem. Mogu i da ustanem.
"Šta kaže moja dadilja?" - pitam.
"Rekao sam ti, to je kuče" - kaže Ćule Saši.
Saša se smeje i vrti glavom.
Udišem snagu iz vrelog vazduha, pretače se u mene iz Ćuletove i Sašine ruke.
"Govorio sam ja, sitnoburžoasko poreklo, ne može taj da bude čovek ako ga ne podrži radnička klasa" - zajedaĆule.
Moram da ćutim, vratiću mu drugi put. Nešto 1 mi u glavi grmi.
"Šta to tutnji?" - pitam.
"Kopile, ni topove ne razlikuješ."
Grabi me i skoro nosi do prozora. Gledam u nebo: nigde aviona.
"Slušaj, slušaj, četiri godine čekamo!" Daleka je tutnjava. "Naši!" - zaurlam.
" A čiji bi bili?" - viče Ćule - "Čiji?"
Blagoslovena zemljo, što drhtiš pod našim topovima, proleterskim! Grudi mi se tresu. Smrt je daleko od nas. Šta je to smrt kad slušaš svoje topove! Naši i crvenoarmejci su tu.
"Saša," - kažem mu - "slušaj kako lepo tu-tnji. Duboko. Iz basa."
Saša se smeje, gladi me po glavi, a onda mu ruka nekako tužno zastaje.
" Šta je?" - pitam ga.
"Ubjuot nas russkie, rasstreljajut.
Gledam u njega zapanjeno.
"Sam si rekao. Sećaš se: "Borec Krasnoi Armii…”
Odjednom praznina: Neprijatelj nas je uhvatio!
Gledam u njega, u Ćuleta, u pritajenu baraku koja osluškuje kako se približava sloboda, život.
"Ako drugovi crvenoarmejci odluče da vas streljaju, onda na mogili mora da piše 'Crvena armija svojim nesrećnim sinovima" - kažem teši-teljski. "Mora pisati: 'Aleksandar Trofimovič Kucij, zarobljen u zapaljenom tenku.' Ali takve mogile neće biti. To bi bila najsurovija opomena. Pitaće kako su te zarobili. I šta su ti posle ovde radili. I treba da pitaju. I da provere, pa onda, ako treba, da kazne. Kazniće!"
"I streljanjem?" - pita Ćule.
"Revolucija će odrediti kaznu koja joj u tom trenutku najviše odgovara. Ako se neko ogreši o revoluciju, ne znači da joj ne nripada, već da mora primiti kaznu onako kako je njoj najpotrebnije" -kažem.
Ne transportuju nas. Kažu da su naši porušili prugu.
Osluškujemo tutnjavu. Gestapovci sve vidljivije pripremaju bekstvo. Šta će biti s transportom? S ostalima? S Rusima? I

Između zgrade, umivaonika i klozeta stočić. Za njim oficir.Spiskovi. Pred stočićem oteže se kolona Rusa. Naših, vlasovljevskih, onih koji to više neće biti, ili će ponovo postati. Rusi stoje po jedan u redu. Smrknuta lica. Oficir im popi-suje imena i postavlja odlučno pitanje. Vreme je vrlo kratko. Svako je morao odlučiti pre toga Transport je pod prozorima. Oficir viče, preti, bije.
U srce mi se uvlači zebnja. A ako je Saša ipak bio vlasovljevac? A ako sada pristane da to posta-ne? Približava se trenutak njegovog izjašnjava-nja. Ispod oka gledam Ćuleta. Lice napregnuto, glava malo isturena napred. "Ne. On je s nama razgovarao kao naš Rus. On je ovde živeo kao naš Rus." Ćule ne odvaja oči od stroja. " A zbog čega se, iiak, bojao svojih?" Vidimo oficirova leđa. Saša stoji malo ukoso. Odrečno vrti glavom. Oficir viče. Saša uporno vrti glavom. Oficir ga besno udara korbačem, levo i desno. Odahnemo.
Ćule se odmiče od prozora: "Ne mogu više da gledam."
"Ti?" - pitam zbunjeno.
"Ja" - kaže ljutito. "Šta je u mom stomaku? Vodenični kamen?"

"Šta je?" - pitamo Sašu.
"Ničego" - oteže. "Duraki." Nije se javio skoro niko."
"I šta će biti sad? "Pust čort i naset" -mahne rukom.
" A Beli se uplašio?" - namigne Ćuletu.
Video nas je, znači, na prozoru.
Opet osluškujemo topove. Osluškuju ih svi. I oni u zelenim uniformama.

Ćule i Saša su otišli da procunjaju, da potraže vodu. Sedim na podu barake. Još me noge ne nose. Povremeno me zahvata vatruština.
U baraku ulazi policajac. Gleda u cedulju. Čujem svoje ime. Najednom se sve poremećuje. Šta je to? Transport su pročistili. Zašto nedićevski policajac? Kakve mi veze imamo s njima? Da su barem tu Ćule i Saša. Zbunjen sam, uplašen kao mlađi brat. Policajac malo glasnije ponavlja ime. Naprežem se da smislim nešto. Gde su Ćule i Saša? Pogledam kroz prozor.
U baraci mučna tišina. Direktor gleda u mene s mržnjom:
" Javi se, najebaćemo svi zbog tebe!"
Policajac se okreće prema meni.
"Kurvetino matora" - cedim i dižem se. Po-licajac već nervozno izgovara moje ime.
" Ja sam" - kažem.
"Spremi stvari" - komanduje.
Streljanje ili sloboda. To je uvek značilo samo to. Ogledam se po baraci, mrmljam: "Moram da nađem jednog druga."
"Brzo spremaj stvari" - ponavlja oštro.
"Neka neko pozove Ćuleta i Sašu" - kažem. Moram da ih vidim. Kao da će to doneti rešenje. Ćule usplahireno trči prema baraci. Za njim Saša.
"Zašto si se javio?" - kaže Ćule zadihano i mrko gleda policajca. Grlo mi stegnuto.
"Brže" - preteći naređuje policajac.
" A možda, možda ćeš se otkotrljati iz tran-sporta" - govori Ćule polako i oči mu svetle. Potom brzo govori: "Ubili bi ono veče. Zašto bi te tražio našpolicajac. I Raka je jednom izašao. Aleksa je tu po Beogradu, - šapuće i smračuje se: "Ko zna?!" - kaže, a glas mu drhti.
Policajac nestrpljivo lupa nogom.
"Pa" - kažem - "da se pozdravimo." "Ipak svako mora umreti sam" - mucam na Ćuletovim grudima. A on me rukom nežno gladi po vratu. Trebalo bi sad da mu kažem da ga volim, da mi u stvari ne možemo umreti odvojeno, kao što nismo ni živeli zasebno, kao što ćemo se nastavljati jedni u drugima. I, šta su to šmajseri?! Bubanj! Jajinci ili nekakav Mauthauzen! Koliko je naših već tamo, koliko nije čulo naše topove?!
Saša drži širok dlan na grudima, pokloni se, pa me ljubi tri puta u obraz, drži mi ruku na kosi: "Uh, Beli, Beli."
"Brže. Još niste gotovi" - viče policajac.
Rastao sam se sa svima. Pa, da krenem. Jednom se mora krenuti.
"A stvari?" - pita policajac.
"Stvari su takve" - kažem - "naše".
Korak, dva, deset. Moram da se okrenem. U očima mi magla.
"Pozdravi Bila, ako…" - viče Ćule. - "I ne zajebavaj proletarijat ako…"
Moram da idem uspravno. Teško li je, majko
moja!

Stižemo do nekog predvorja. Četiri žandarma s bajonetima na puškama.
Glava mi se polako prazni. Nemoć ulazi u mene, oduzima mi snagu, cedi je. Tako ljude iubijaju kao ovce. Omami ih predsmrtna atmosfera. Noge i ruke onemoćaju. Ali ja nisam ovca - stežem zube -nisam od tih ljudi. Dok je živ, čovek mora da se bori. A ja sam čovek. Pokrećem obamrle udove. Ako se iz njih nešto može iscediti, iscediću bar to-liko snage da potrčim kad bude trebalo.
Bajoneti ovde, a tamo negde šmajseri! Šta je to za mene ako hoću da se borim. Rezultatje krajnje nevažan. U stvari, to je rezultat.
"Ne mrdaj svaki čas" - gunđa jedan žandarm.
"A ko je rekao da ne sme da se mrda?" - pitam. Žandarm me gleda začuđeno. Verovatno pretura po glavi propise. Vrti glavom. Razmišlja da li da me pesnicom satera u beton.

Neko otvara vrata i viče moje ime. Udahnem duboko vazduh. Prostorija u koju ulazim u prilič-nom je neredu.
Neki čovek sedi za stolom, i ne gleda me. Drži ispred sebe duguljast papirić. Zeleno masti-lo. Vidim svoje ime. "Ti si iz Andrijevice?" -lupka prstom o sto.

Andrijevica, Andrejevac, svejedno, mislim, pa potvrđujem: "Da".
" Javljaćeš se nadležnim vlastima svakih nedelju dana" - pruža mi papir.
Ošamućen sam. Otpusnica iz logora., Logoraš broj 1094, i tako dalje. Potpis - Vujković. Guram cedulju u džep. Polazim polako prema vratima, mislim: ne treba izazivati sudbinu.
"Idi po stvari" - čujem iza sebe.
U podrumu skidaju s rafa drangulije.
I koverat s novcem. Trpam sve to u džep.
"Prebroj" - kaže mi žaidarm.
Vadim koverat. Pet stotina sedamdeset i jedan dinar.
"Sve?" - pita me čovek.
"Mora da bude sve" - kaže odsečno.
Prolazim kroz logorska vrata. Silazim ne-kom širokom ulicom. Za leđima osećam pritieak. Kao da će mi neko staviti ruku na rame i reći: "Stoj, to je bila greška!"

Otegli se trotoari, vreli na suncu, prazni. Noge me sve slabije drže. Povremeno sedam. Tre-peri vazduh od toplote, trepere kuće, magli mi se u očima. Spopadaju me vatruštine. A treba stići do "Šumadije"! Zgrade mi zaklanjaju nebo, sve je manje prostora oko mene, sve je manje svetlosti.
Otac plače. Poigravaju kesice i modri kolu-tovi ispod očiju, bora se koža na usahlim obrazima. Ne stojim više. Oko mene opake praznine. Neko kaže: "Izlečiće tebe čika-Stojan." Belina. Sve je belo. Čaršavi, kreveti, zidovi, ljudi u be-lom, žene.

Čika-Stojan me tapše po obrazu: "Koliko je porastao!"
Neću da ležim, moram da idem, hoću da idem, moram da idem.
"Ne boj se" - čujem odlučan glas. "Sestro Heribalda, dodajte mi iglu, molim vas." Iz igle struji vrelina, pa ide od nogu ka glavi, pali mi grudi, a glavu obuhvataju vrela gvožđa. Ungar se cereka: "Gvožđe oko glave, ovo još nisi probao, a?" "Svi-njo" - kažem mu. "Zar ne čuješ topove?"

Onda opet očevo neobrijano lice. Guraju mi u usta nešto toplo, curi niz bradu, u ustima ukus mesa. "Paket" - kažem Ćuletu. A kako sam se to otkotrljao iz transporta? Pitam i odgovaram: Vujković je imao drolju, drolji je trebalo novaca. Odakle novac? Dali ljudi, deda ima za toliko dobre timočke zemlje, daju ljudi i na reč. Zašto zemlja Vujkovićevoj drolji, zašto za pare. Zemlja seljacima, to je kontrarevolucionarno, to je selja-čka zemlja. Deda nije smeo, ti si ga nagovorio, sra-motiš starca pred smrt, a Timočka buna, "braćo sejmeni, ne pucajte, to smo nie, braća", a sad, mi smo tu, a zemlju tako. "Promena režima - kaže čika—Stojan - tako mora da bude, proći će dan, dva-tri, smiriće se, boga mu, nije on prvi, mlad je." "Nije pravedno, Aleksa" - kažem - "za Ćuleta nije bilo dobre timočke zemlje, za njega nije bilo Vujko-vićeve drolje, niko nije davao novac na reč, niko ih nije ni tražio. I u smrti nas razdvajaju, ni pred njom da ne budemo jednaki. A mi smo jednaki. Pre ili posle. Niko nam to ne može oduzeti, niko nam ne može pomoći." Otac plače. Da sam mogao, zar ne bih? - izdužuju se modri krugovi i kesice oko njegovih očiju. "Ovde ga niko neće tražiti - kaže čika-Stojan - "to je soba za mrtvace." Odnećeš Ćuletu paket" - kažem mu. I štrudlu od maka. Takvu, da kad se seče parče na komadiće, svako mora dobiti malo maka. "Požuri" - vičem - 'treba da probaju mak."

Vreme stoji. Sestra Heribalda ima lepo lnce. Rumeno, nasmešeno: "Sad malo supice".
"Svima po kašičicu" - kažem. "Nemoj zaboraviti Ruse. Ne. Bolje da Ćule deli. Daj njemu."
Heribalda se blago smeši: "On deli Rusima."
Kašičica, dve, tri. "Zar ima toliko?"
"Ima - kaže Heribalda - da znaš koliko ima supe na svetu!"
Otac spušta veliki paket kraj kreveta. Ćutt, a onda snuždeno kaže: "Otišli su. Transport je otišao."
Neće, znači, biti otkotrljavanja iz transporta. Nadimiće vazduh oko Mauthauzena.
"Možda će ostati živ, nikad se ne zna" -govori otac.
Ostaće. Zna se. Mi smo živi. A dok smo mi živi, biće svi živi.
" Idi u Niš" - kažem. " Vidi šta je s Rakbm."
Jutros je sestra Darija odvukla jednog mrtvaca. "Oh, alajetežak" - brektala je. A naši mrtvaci su laki. Onog visokog Grka odvukla bi bez ika-kve muke.
U krevetu kraj prozora neko stalno ječi. Ruke vise do poda. U njima više nema snage.
Uhvatili ga kad je preplivavao Dunav, govori ženskim glasom čovek s naočarima, iz ugla. ' A šta je tražio preko Dunava?"
Ne mogu da mu vidim naočare s debelim, crnim, rožnatim okvirom. Padam, padam, a onda se trgnem. "Tako rastu deca" - kaže mi baba. "Ne, baba" - trgnem se - "mene čeka Ungar. Izmislio je novo sredstvo. Ne mogu da se setim kakvo. Ali nije ni važno. Ovako kad se trgnem, srce mi lupa kao ludo."
"Kad se trgnem ovako, ne mogu da mu stavim mast na ranu, ne mogu da zadržim onog seljaka što pada niz one stepenice, znaš one krive stepenice u kuli."
" Znam" - kaže deda, koji sedi na mom krevetu, naslanjajući se na štap. "Kako znaš?" - pitam ga. "Znam" - kaže. "Gde god su seljačka posla, sve znam." "Ne znaš, nisi znao da ćemo pobediti. Rekao si: 'Sila je to. Englezi i Amerikanci. Nadjačaće vas.'" "Rekao sam, pa šta? I kiša, pa omane."
A baš sad bi kiša trebalo da padne. Mnogo se usijao krevet ispod mene.

Opet padam i trzam se. Vučem Ćuleta iz furgona. Pružam drugu ruku Saši. A voz me vuče. Ukopavam se u šoder, ali me voz vuče. "Daj ruku i Vladi" - kaže Ćule. Hoću da je pružim. "Nemam više ruku" - kažem mu. "E, onda ne može, nije pravedno." "Ali nemam još jednu ruku!" - vičem. "Eh, dokle će proletarijat da te uči, a od tebe ništa! Kad je potrebna treća ruka, ima da je bude, ako je potrebno i peta, sedamnaesta!" Voz tutnji. Noge mi se zapliću u šoder, vuče me furgon.
Iza logora veliko blato.
Raka se oslonio o štake. "Ćule mi" - kažem - "ne veruje da nemam više ruku." "Eh, kao da ne znaš Ćuleta, uvek se šali! A i ti si postao neka pekmezara, sad ćeš još da plačeš što se on s tobom šali!" "Nešalise" - kažem. "Otišaoje." "Otišao, pa će se vratiti. Ne može on bez nas."
Mislim: šali se, dabome, razbiću mu nos kad se vrati.
"Rako!" - vičem. Štake se zaglibile u blats, blato Raku već uhvatilo do kolena, pa pišti i izbacuje klobučiće. "Rako!" - vičem i pružam ruku. On obe ruke pruža ka meni. Istežem se da ih dohvatim. Ulazim u blato. Već mu je do pojasa. "Rako" -ječim, blatom mi noge sapete; to je to novo što je izmislio Ungar, mulj do grudi, ruke ispružene, oči krupne, crne, žalosne, rastu. "Još samo malo" - vičem, istežem se, ali Rakinih ruku višg nema, poklopilo blato. Samo oči njegove, sve veće, sve žalosnije.
Čovek do mene, s ogromnim trbuhom od vode, kaže mi: "Ružne snove sanjaš, probudi se malo."
Gledam u njegov naduveni trbuh: trbuh nije u blatu, blato nije ovde, tamo je, ispred logorskog zida.
Celo telo mi drhti.
"Bolje ne spavaj, da se ne mučiš. Muka je i kad si budan, ali opet je bolje."
"Da li se vratio otac?" - pitam.
"Nije, tek je otišao. A danas su ti pruge takve, ne zna se ni da li ćeš, a kamoli kad ćeš i gde stići."

Vreme opet stoji. Sestra Darija odvlači mrt-vace, a mene guši blato iza logora. Samo da Rakine oči nisu onako velike i žalosne. Ne mogu to da izdržim. Bar da jednom mogu da ga za ruku uhvatim. A plašim se da ga nikad neću uhvatiti.
Gledam ruke na belom čaršavu. Tanke, nemo-ćne, nikome potrebne. Zabijem glavu u jastuk da ih ne gledam, da više ništa ne vidim.
Otac seda na krevet. Ćuti. Zgrčio ruke na kolenima. Gleda negde pored jastuka. "MamaiSeka su dobro" - kaže. Pa opet ćuti. Odlažem pitanje -on odlaže odgovor.
Soba se smračuje. U kupatilu kaplje voda. Bode me po mozgu.
"Raku su streljali" - kaže otac brzo. "Njih sedamnaestoro streljali su ispred logorskog zida. Milu, Milju, Miru, Radmane. Raspustili logor i postreljali. Milorad otišao nekud. Rada sama. Ne daju joj da priće. Četrnaestog su ih streljali."
Ponor. Praznina. Nema vazduha. Ustajem iz kreveta.
"Gde ćeš?" - pita otac uplašeno. "Tu, ispred, napolje."

Na Rakinoj slepoočnici zjapi rana. Krv i siva masa, i barut, sitna crnkasta barutna nago-retina.
"Oooooh" - izlete mi iz grudi. "Zašto? -pita me - "Zašto, oooooh? To je bilo za radničku pravdu. Sećaš se, govorili smo radnička pravda i sirotinja!"
"Govorili smo" - kažem - "i asfaltni put do Crvene Reke, govorili smo zadruge i radničke fabrike, govorili smo…"
On se mršti: "Da, govorili smo da je to za druge. Za onog starca i za sirotinju."
Rana zjapi na njegovom čelu. Ja bih da stavim ruku na nju, da je pokrijem, da je nema. "Ne može to" - kaže on i izmiče glavu: "Eh, mali" - smeška se, rana se od osmeha raširi, krv šikne iz nje.
"Ne mogu da gledam tvoju ranu, boli me, gori, proždire me i nije pravo da me ostavite samog! Sećaš se koliko sam se onda na stanici, kad ste se šalili sa mnom, uplašio da ćete me ostaviti? A. sad, Jaško, ti, Ćule, pa Bil, Tinta, svi vi tamo negde, a ja ovde sam! Ne mogu sam! Neću sam! Ovo više nije moj svet. Šta ću sam u svetu u kojem nije sve zajedničko, kao što je nekada bilo?! I kad mi je tetka-Rada davala veće parče proje, i to je bklo zajedničko, kao i knjige, i sve…" - govorim ciu, grlim ga i plačem, slivaju se suze i krv.
"A rane?" - čujem kako govori - "treba li neko da čuva rane?"
Odmiče me od sebe, a drži mi ruke.
"Kako to da sad mogu da uhvatim tvoje ruke, a kad sam ti ih pružao, bežale su, nisam mogao da ih dohvatim?
"Uvek pružaj ruku, i kad ničiju ruku ne možeš da uhvatiš."
"Zašto da pružam, kad ništa ne mogu da zaustavim, tebe progutalo blato, furgon s Ćuletom otišao, nemoćne su moje ruke!"
Gleda me prekorno, vrti glavom: "Pružaj, uvek pružaj."
Lice bledi, krv je istekla, nema više krzi, samo se usne miču.

U rukama nešto hrapavo. Kora od drveta. Mrvim koru otkinutu s debla, a mrzim svoje ruke. Šta će mi sada? Mrzim sve ruke. I ovaj tuđ, gadan svet, u kome ruke postoje da bi ubijale, mrzim svaki delić ljudskog tela, nokat, vlas, svaku misao, svaki san, mrzim sve dok ima ubica, s mašingeverima i bez njih, sa šarcima i bez njih, s mrtvačkim loba-njama i bez njih, sa smeškom i bez njega, s lepom reči i bez nje, dok ima ljudi koji mogu biti ubice…
Čovek s nadutim trbuhom ječi. Dižem se i pomeram mu stomak, da proba da legne na bok. Trbušina se kao bure prekotrlja na drugu stranu.
" A što ti to?" - pita me.
"Kako, što?" - ne razumem ga.
"Tako" - kaže - "zašto tuđu muku mučiš?"
Požutelo čelo osuto krupnim graškama znoja.
"Ne mučim tuđu muku. Teško mi je da te gle-
dam."
"Ne, ne. Tuđu muku mučiš. Gledam te, čujem. Patiš nepotrebno."
"Ja" - kažem oštro - "ako patim, ili ne patim, to je moja stvar."
. " Jeste. Ne kažem. Znao sam da ćeš da se nalju-tiš. A ja ću ti opet ispričati. Ti se ljuti, a ja ću da pričam. Ali se ne vređaj. Ja sam čovek skoro mrtav. Nemam razloga da okrećem priču ni na jednu stranu. Pritisnuo me ovaj trbuh, imam svoje muke, ali mi te je žao. Mislim: šta se njega, budale, tiče moj stomak. A ti ga dižeš, pomeraš, a sam na noga-ma jedva stojiš. Gura te nešto."
"Ljudi smo" - kažem.
"Gura" - nastavlja on kao da mu ništa nisam rekao, kao da ne čuje, ne sluša. "E, to što te gura, to je ono zbog čega patiš. A patnja je stvar nepo-trebna, štetna. Pogotovo za druge."
"Ti" - kažem mu - "govoriš kao buržuj."
"Kakav buržuj! Da sam buržuj, ne bi mi ti pomerao stomak… Nego to nije važno! Važno je da te se tuđa muka ne tiče. Od tuđe muke ti neće biti lakše. Jer, zašto da guraš nos tamo gde smrdi. Zašto poturaš leđa gde im nije mesto? I dave vas, naravno, kao mačke. Dave vas, jer smetate. Svet mirno živi. Šta je kome zapalo, to mu je. A vi: ovo nije pravo, ono nije pravo! Stalno nešto hoćete. Taman se svet primiri, a vi nešto hoćete."
"Star si čovek" - kažem mu - "i bolestan, nije lepo da se s tobom grubo razgovara. A ti za razgovor i nisi. Ti si jedan preživeli elemenat. Svako neka gricka svoje. Neko prste, a neko neka se baškari i pije tuću krv. Toga ne može biti."
"Pravo si rekao: da svako gricka svoje. Kad ne ume, neka gricka prste. Napravio čovek kuću, veliku, dve bašte, vodoskoci, paunovi šetaju okolo. Nek' prave i drugi ako mogu! A ne da se bunite: zašto ovome paunovi šetaju, a ovaj nema šta da jede. Narod nikada neće ni imati da jede, zato što oni s paunovima ne daju. Hoćeš njegove paunove, a on tebe uza zid. Šta se vas tiču tuđe kuće i bašte, šta će vama tuće kuće i bašte?"
"Paunovi su za zoološki vrt, da ih gledaju deca. A da neko živi u trima kućama, dok je neko na ulici, toga ne može biti."
"Zato vas i ubijaju. Nećeš tri kuće - znači, budala si! I to ne samo budala!"
"Čuješ ovu tutnjavu?"
"Slušao sam ja tutnjave i pre. Tutnjao sam i sam. Pa? Tutnjalo, tutnjalo, pa prošlo. Nama što smo tutnjali - šipak, a pametni ljudi opet imaju kuće, novac, lovišta, ergele, deonice. Opet: kako se ko snašao."
"Neće više biti ni ergela, ni lovišta, ni deonica. Sve će biti za sve!"
"Veoma ste mladi, ali ste i mnogo glupi."
Lice mu ponovo žuto, pogled zamagljen, pre-bira po tavanici. " A u to što ti govoriš, u to što vi govorite, ne verujem. Tamo neki drugi svet, neki drugi ljudi, možda bi mogli tako kako vi zamišljate: ali oni ne bi ni izgledali kao mi. To je protiv prirode. Uništavati život u sebi za pitaj boga šta, to nije prirodno. A meni, ipak, dođe žao. Mladi ste, pobiće vas pre nego što se opametite, a sve ostaje isto. Uvek isto. I uvek će vas ubijati, zato što uv«k nešto hoćete. Nekada su takve bacali lavovima, sad streljaju. Isto." Glas tih, jedva čujan, umirući.
Duša mi nekako prazna. Zaprljana. Žive ljudi, žive tako sa svojim stomakom, a kad pogledaš, ne znaš da li se više prljavštine nakupilo u duši, ili vode u trbuhu. Zato i moramo da pobe-dimo. Da ljudi više ne umiru ovako jadno.

Grad podivljao od zanosa. Drhte mi ruke. Opipavam jednu partizansku bluzu. "Druže" -kažemi dečak - '"oćeš da mi čuvaš stražu, poteralo me?" Uzimam talijanku. "Umeš da pucaš?" - pita me.
U dvorištu onizak Rus, zarastao u bradu, s dugačkim pištoljem u ruci.
" A ja sam" - kažem - "mislio da su svi Staljingradci od po dva metra."
"I takie est” - smeje se i pije vodu, riđe čekinje igraju po obrazima. "V dva s polovinoi metra" - lupne me po plećima i mahne rukom.

"Ja bih s vama" - kažem visokom Crnogorcu, pokazujem mu otpusnicu iz logora.
Ti si iz Andrijevice" - pita me. "Ne. Iz Andrejevca. Iz Niša sam."
"Slab si, brate, mnogo. Daćemo ti objavu, idi u Niš, drugovi će te rasporijediti gdje treba."

I takvih ima. Od dva i po metra.
Obezglasio sam. Nisam, znači, ni za pušku. '"Ajde", kaže, '"ajde, mrki vuče, biće još rata."

Voz. Otacijau furgonu. Ide, staje, ima pruge, nema pruge. Građani, seljaci. Denjci stvari. Jede se, gunđa, peva, psuje. Voz se klatari.
Kraj stanica naše straže. Ponegde pitaju za objave.
Mlad, visok partizan, iscepan, u cipelama privezanimkanapom,kažemi: "Zlopatniče." Nudi me slaninom i pogačom. "Jedi, druže, slobodno. Ja nisam gladan" - uverava me.
A oni moji nikad, više neće čuti "druže".
"Hvala ti, druže" - kažem mu drhtavim glasom i uzimam režanj slanine.

U Đunisu voz staje. Ne može dalje. Noć je. Hladno. Primaju nas u sanitet. Žena u plavoj partizanskoj uniformi pravi mi mesto do vatre.
"A kuda ćete vi?" - pita otac.
"Eh" - odmahuje rukom. "Živiš s nekim, izrodiš decu, počne rat, i ti tek onda vidiš ko je."
Slivaju se noć i govor. Ne čujem, tonem u san. San pun opakih prikaza. Povremeno me budi nežna ruka. "Sve će biti dobro" - kaže - "mi smo tu." Onda ponovo zaspim. Ujutru mi žena daje manjerku punu tek pomuzenog mleka, kaže: "Samo pij."
A njena deca? Ne smem da pitam.

Konačno smo u Nišu. Majčina kosa progrušana sedinom. Sestra plače. Mati me dugo drži u zagrljaju.
Onda kaže: "Idi do tetka-Rade".
"Hoćeš da pođem s tobom?" - pita otac.
"Ne" - kažem. "To moram sam."
Dugačka je naša ulica. Prazna. Nema nas više na njoj.
Pred kućom gde je Raka stanovao, nikoga. Sad će zaškripati izanđale šarke i on će se pojaviti kraj kapije.
Zjape prozori. Zjape vrata. Zjapi dvorište. Opao malter. Sve je daleko, tuđe. Vidi se prostor za ringišpil. Česma.
A ona čeka.
Stajem. Ne mogu dalje. Iščilila snaga. Kako ću je pogledati u oči. Crne oči kao njegove. Ali izbelele od tuge. Traže pored mene, traže iza mene. Nikoga. Samo se teturam, sam, nepotreban.
Stoji kraj dovratka. Kosa bela. Stoji kao i uvek kad nas je čekala. Samo sad je u crnoj haljini. Rukom oslonjena na ragastov, kao uvek. Majko, koga čekaš? Okreni se, uđi unutra, nema ga, šta ću ti ja. Reci mi: Vrati se kad dolaziš sam, pošli ste zajedno, neću te samog, bez njega! Nikad vas nisam odvajala, obliznila sam vas. Mlađi si, parče sam ti veće davala, drhtala za tebe, a ti sam! Branila sam te, više tebe nego njega, više tebe nego njih, pre njih sam te u skut uzimala, a ti sam! Zar možeš, nije pošteno. Obećavali ste mi, lagali ste, on, zato što je znao da se neće vratiti, ti, jer si tu, nisi žicu progrizao da izađete, da mi se zajedno vra-tite. Majko, okreni se i uđi, teške su mi tvoje oči, jer me nalaze samog, ne pogledaj me više nikad. Gledala si nas zajedno, sada više nikada nećeš moći. Moraš li samog da me gledaš, ako nema nje-ga? Možeš li da me vidiš umesto obojice, umesto sve četvorice?
Magla. Ne mogu da je prosečem do nje.
Iz magle izranjaju njene oči. Velike. Tužne Smeše se na mene.
"Vratio si mi se, sine."
Ne, majko, nikada mi nemoj reći sine. Pravi je ostao tamo gde su ljudi, a ja šta sam, šta ću ti? Da ti kradem ljubav, njegovu ljubav da kradem?! To je njegovo, majko, ne daj nikome drugom, oteraj me, kaži: Ako niste zajedno, ne treba mi nijedan. Ni-kada nam više nećeš deliti proju na ravne delove. nikada nas više nećeš poljubiti kad poćemo i kag, se vratimo.
" A njega nam ubiše, oooo, jadna sam ti!"
Peče me bol na tvojim grudima, majko, izgo-reh, ne mogu više. Mnogo je ljubavi u tvojim gru-dima, sagore me.
A ona me grli, njiše mi glavu kao detetu. Briše mi suze svojom rukom. Ruka tvrda, hrapava, a nežna.
Reči su umrle u meni, samo se telo ponekad protrese.
"Ubili su nam ga" - kaže ona. Otarem suze. Zagrlim je čvrsto. Nikada nikoga više neću tako zagrliti. Okrećem se i polazim.

U našoj ulici više nema mojih drugova. Pisaće na nekoj ploči, ili na nekom spomeniku:
Tanasković Radivoje, "Raka", sedamnaest godina. Učenik VI razreda gimnazije. Streljan u krugu logora Crveni krst, 14. septembra 1944. godine.
Milić Živojin, Žika "Ćule", osamnaest godina. Učenik V razreda gimnazije. Ubijen u Mauthauzenu, 1945. godine.
Milojković Branislav, "Bil", devetnaest godina, učenik V razreda gimnazije. Poginuo kod Zvornika, 3. januara 1945. godine.
Alijević Jašar, "Jaško", dvadeset godina, radnik. Streljan na Bubnju, juna 1944. godine.
Živković Živojin, Žika "Tinta", sedamnaest godina. Učenik VI razreda gimnazije. Poginuo 1944. godine, kod Soko Banje.
I još jedno ime.
I još jedno ime…

"Politika", 17. septembra 1995. godine

Na Novom niškom groblju i ovog 14. septembra okupila se - bolestima proređena i godinama smanjena - grupa šezdesetpetogodišnjaka da na grob dečaka, kraj spomenika na kojem je slika sedamnaestogodišnjeg gimnazijalca, položi cveće. Čine to svakog 14. septembra već trideset godina. Desetak godina više stavljaju i po buket kraj zida, desno od ulazne kapije fašističkog logora na niškom Crvenom krstu.
Ritual je i ove godine isti: minut ćutanja kraj visokog zida negdašnjeg konclagera, na mestu na kojem sada nema nikakvog traga o događaju koji je u njihovom sećanju tako duboko urezan da ni posle pola veka nije izbledeo; zatim minut ćutanja na grobu, pored nadgrobnog spomenika na kojem piše Radivoje Tanasković Raka, 1927-1944. i Milorad Tanasković, 1905- 1944.
- Raka je naš školski drug, legenda naše mladosti, naš vršnjak koji je, iako hrom na jednu nogu, u svemu prednjačio - priča Slavoljub Ivano-vić Pura. - Nemci su ga, sa još sedamnaestoricom, streljali 14. septembra 1944. godine, tačno mesec dana pre oslobođenja Niša… To je bila poslednja likvidacija logoraša, izvršena u žurbi, dok su fašisti, pre bekstva, uništavali tragove svojih zlodela u logoru… Žurbu potvrđuje to što bvo streljanje nije izvršeno kraj zida smrti, na drugoj strani logora…
Raka je bio vođa grupe gimnazijalaca, iz nje je u životu samo još Pura, koja je usred rata prosula kofu mastila i u strogom centru Niša zacrnila ogromnu mapu, dva puta šest metara, na kojoj su fašisti prikazivali svoja nepredovanja prema

Moskvi i Staljingradu. Mladići nisu pohvatani tada, već dve godine kasnije, i svi su zatočeni. Radivoja Tanaskovića su najpre, skoro mesec dana, saslušavali Bugari, a potom ga predali Nemcima u logoru.
- U većini akcija koje smo izvodili, pomogao nam je Rakin otac Milorad, koji je bio žandarm u Nišu i znao da smo skojevci - kaže Pura. - Mnogo puta nas je i spasavao… I, dok smo mi bili u logoru, on se odazvao pozivu Narodnooslobodilačke voj-ske za mobilizaciju… U selu Krupac tragedija, ratna porodična i naša srpska, zaokružena je: neko je Rakinog oca prepoznao kao žandarma, ne znajući za njegovo ponašanje u Nišu, pa su, oči-gledno bez mnogo ispitivanja, partizani streljali oca u isto vreme, možda istog dana, kada su nacisti streljali njegovog sina kao skojevca.
Kraj zajedničkog nadgrobnog spomenika od rata do danas, 14. septembra 1995, godinama se okupljaju i Rakini školski drugovi koji se nisu uključivali u skojevske akcije koje je on organi-zovao i vodio. Činili su to decenijama iako su im posleratne godine ispisale različite sudbine, razdvajale ih na različite, često i suprotstavlje-ne strane. Čuvali su uspomenu na svog uzor vršnja-ka, i na tragediju njegove porodice, kao spomen-opomenu. Odavali su počast svojoj mladosti.
Šezdesetosmogodišnjaci su i ovog 14. septembra sebe videli na slici učenika sedmog razreda gimnazije, Radivoja Tanaskovića, dečaka izrazito visokog čela, crne tršave kose i široko otvo-renih očiju. O mnogo čemu ne misle isto: jedni misle da je Raka trebalo da ostane tamo gde je streljan, drugi da je dobro što je ispunjena želja njegove majke Radmile da njeno i tela oca i sina budu zajedno, jedni napominju da je trebalo skinuti krst koji je majka dala da se ukleše na vrhu nad-grobnog spomenika, drugi uzvraćaju da to Raki ne bi smetalo i ne smeta…
Slažu se samo da je njihov školski drug bio nešto posebno.
I sada se, kao godinama unazad, dok se staračkim korakom od spomenika dečaku odvajaju, pozdraviše isto: - Pa, doviđenja do 14. septembra dogodine, ko do tada bude živ…
SLAVOLjUB IVANOVIĆ-PURA
PRED ZIDOM
roman
Prvo izdanje, 1998. godine Izdavač
PROSVETA - NIŠ Za izdavača
BOŽIDAR MARKOVIĆ direktor
Redakcija
Dr VESELIN ILIĆ DOBRIVOJE JEVTIĆ TIHOMIR NEŠIĆ
Urednik
TIHOMIR NEŠIĆ Recenzent
Dr VESELIN ILIĆ Lektor
JELENA CVETKOVIĆ
Tehnički urednik ŽARKO JOVANOVIĆ

Štampa
PROSVETA - NIŠ
Tiraž 500 primeraka TZVI 86-7455-360-5

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License