Politicki Rad

POLITIČKI RAD
- sjećanje dr Rudija Debijađija —
„ Lenjinova misao »Tamo gdje se nalazi samo jedan
komunist, tamo postoji i organizacija« našla je svoju punu istinu u logoru Buchenvvald. Nacisti su u ovaj logor zatočili brojne njemačke komuniste i antifašiste i tisuće komunista i rodoljuba iz mnogih porobljenih evropskih zemalja. Sudbina svih zatočenika u tom logoru polagane smrti trebala je, po zamisli fašističkih zločinaca, biti njihovo fizičko uništenje - strijeljanjem, vješanjem, glađu, iscrpljivanjem, te konačno mučenjem i spaljivanjem.
Zatočenici, odjeveni u prugasta odijela, iznureni glađu i iscrpljeni radom bili su pripadnici raznih nacija, raznih uvjerenja, ali jednodušni u mržnji prema fašizmu. U svima njima živjela je ista ljubav za slobodom, mirom, ravnopravnošću i bratstvom među ljudima i narodima. Sve ih je ujedinjavala misao, nada, koja je izvirala iz volje i ubjeđenja da mora biti pobijeđena ne samo jedna tragična sadašnjost već i jedna mračna prošlost. Fašizam ih je htio uništiti i vjerovao je da će, spalivši njihova tijela, uništiti i njihov duh. Ali, u tome su se prevarili, jer su njihovi zločini još više ojačali naše redove i pojačali
vjeru u naše ideale i volju za otpor. I zaista, naoko iznurena i neopasna masa ne miruje već se organizira, što je bio jedini put da se odupre i održi u neravnopravnoj borbi iza bodljikave žice. I upravo taj odgovorni zadatak organizirana otpora preuzimaju na sebe, u prvi mah, njemački komunisti. Oni su u dogovoru s komunistima drugih zemalja organizirali Internacionalni logorski komitet koji je rukovodio radom i borbom.
U Buchenvvaldu se našao poveći broj komunističkih kadrova, poslanika Komunističke partije Njemačke, omladinskih i sindikalnih rukovodilaca i pripadnika Thalman- nove garde. Njima su se priključili bivši španski borci. Bili su to provjereni proleteri, od kojih je većina izdržala razne pokušaje nacista da ih demoraliziraju. Posjedovali su i najviše iskustva u borbi protiv SS-ovačkog terora i znali su dobro njihove slabosti. Njihovo ilegalno političko rukovodstvo ostvarilo je prvu suradnju zahvaljujući predratnim vezama s Austrijancima i Česima.
Komitet je obuhvaćao predstavnike četrnaest evropskih nacija, među kojima i sovjetske ratne zarobljenike, te predstavnike iz naše zemlje.
Članovi internacionalnog logorskog komiteta bili su komunisti s podužom revolucionarnom prošlošću. Tako su Nijemce predstavljali VValter Bartel, koji je bio sekretar Internacionalnog logorskog komiteta i Harry Kuhn. Sovjetske zatočenike predstavljali su pukovnik Ivan Smir- nov i Sergej Kotov, Francuze Marcel Paul, član KP Francuske, poslijeratni ministar u vladi. Čehoslovake su predstavljali Kvetoslav Inneman i 3osef Frank, koji je pogubljen poslije rata u poznatom Kominformističkom procesu protiv Slanskog. Austrijance Otto Horn, član CK KP Austrije, Belgijance Henri Glineur, član KP Belgije, Poljake Dan Izidorčik, poslijeratni ambasador, Talijane Domenico Ciufoli, član CK KP Italije i Renato Bartolini, sekretar međunarodne federacije učesnika pokreta otpora FIR. Španjolce je predstavljao Nieto Balados, član CK KP Španjolske, Nizozemce L. Seegers, član CK KP Nizozemske i Jugoslavene dr Rudi Supek, poslije rata sveučilišni profesor u Zagrebu, te Dušan Kermauner, predratni komunista.

U rukovodstvima pojedinih nacionalnih grupa, koje su bile politički udružene po načelima narodnog fronta, bile su i mnoge druge ličnosti, a svi su oni svojim djelovanjem i nakon sloma fašizma, u svojim zemljama doprinijeli da bi se međunarodna solidarnost stvorena u uvjetima fašističkog ropstva sačuvala i u oslobođenoj Evropi.
Od Internacionalnog logorskog komiteta, također je organiziran rad »ekonomskih grupa« — za pomoć u ishrani, »grupa za sabotažu«, vojne organizacije i aktivista političkog rada.
Politički rad bio je jedan od bitnijih elemenata u mobilizaciji zatočenika na liniji antifašizma i podizanju morala i vjere u pobjedu. Ovaj rad je trebao osigurati i internacionalnu suradnju u logoru, a da bi se ona ostvarila bilo je nužno stvoriti jedinstvo unutar svake nacije. Imajući u vidu ovu činjenicu, mi Jugoslaveni smo od samog početka energično istupali protiv separatističkih i šovinističkih tendencija u našim redovima. Tako smo ostvarili unutrašnje jedinstvo i čvrstu organizaciju. Ovaj proces, naravno, nije tekao brzo. Ovo borbeno jedinstvo i organizaciju provela je Komunistička partija, koja se i ovdje pokazala najsposobnijim borcem protiv fašizma.
Jugoslavenski ilegalni komitet, koji je ulazio u sastav Internacionalnog logorskog komiteta, znao je da se mobilizacija ljudstva i njegova spremnost na otpor fašističkim ugnjetačima može osigurati, prije svega, svjesnim političkim radom.
Travnja 1944. formirano je političko rukovodstvo Jugoslavena. Sastojalo se od pet drugova i jednog šireg aktiva koji je bio odgovoran za politički rad u pojedinim blokovima gdje su živjeli naši ljudi. Program političkog rada odvijao se, prije svega, širenjem informacija o političkim i vojnim događajima u svijetu, te nizom predavanja iz marksizma-lenjinizma. Ovim političkim radom bilo je obuhvaćeno više od 80 posto Jugoslavena.
Drugovi, odgovorni za politički rad sastajali bi se svake večeri ilegalno i slušali vijesti preko ilegalnog radio prijemnika, a prenošenje vijesti se uglavnom obavljalo noću, kada je ljudstvo bilo sakupljeno po blokovima. Logoraši, iako iscrpljeni od dnevnog rada, svake su večeri s nestrpljenjem očekivali vijesti i komentare, jer ih je to duhovno jačalo i činilo još spremnijima za borbu protiv fašizma. Tako su logoraši, usprkos lažima Gobbelsove propagande, mogli saznati istinu o razvijanju ratnih operacija.
Za prenošenje vijesti postojao je odgovarajući ilegalni aparat. Prije svega, bila je potrebna stroga konspiracija da SS ne otkrije izvore i kanale ovih vijesti. U logoru, duboko skriveni već spomenuti radio prijemnici, pomogli su da vijesti radio Moskve i drugih savezničkih stanica budu zabilježene i predane političkim aktivistima.
Kurs marksizma-lenjinizma, bio je u stvari političko školovanje omladinaca, ali i ostalih drugova u logoru. Vodio ga je drug Supek. To školovanje je obuhvaćalo oko dvadesetak predavanja koja su se odnosila na zakone društvenog razvitka, na karakter klasne borbe, na ciljeve socijalističke revolucije, nacionalno pitanje, pitanje imperijalizma, fašizma itd.
Predavanja su se održavala pred aktivistima, politički odgovornim drugovima za pojedine blokove, a oni bi to dalje prenosili, uglavnom nedjeljom, u trenucima odmora, šetnje, u grupama od po tri čovjeka.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License