Pobjegao Sam Iz Logora

POBDEGAO SAM IZ LOGORA
— sjećanje Stavka Crneca —
Nisam bio dugo u Bushenvvaldu. Prošao sam, kao i svi moji drugovi, u početku kroz karantenu, kupanje u bazenu, zbog dezinfekcije i ostalo. Kad su nas rasporedili po blokovima pitali su što smo po zanimanju:
— Da sam »glaser« (staklar), — rekao sam i dobio zadatak da održavam stakla na barakama u logoru. Znali smo otprije da neka zanimanja mogu dobro proći, kao krojači, postolari jer je za njih uvijek bilo posla. Ni kao staklar nisam se mogao potužiti. S jednim staklom pod rukama šetao sam dijelovima logora, sve dok jednog dana nisu otkrili da nisam te struke. Slijedila je kazna — teški poslovi.
Nedugo zatim su jednu grupu logoraša iz Buchenvvalda poslali u Francusku u mjesto Hesdin. Tamo smo bili oko dva mjeseca, živjeli istim logoraškim životom kao i tisuće naših drugova u Buchenvvaldu. Odlazili smo svakodnevno u okolicu logora. Upoznao sam se tako s jednom Francuskinjom i naklapajući nešto francuski uspio se sporazumjeti. Ona bi mi krišom davala hrane i ja sam svaki dan pod izgovorom da idem obaviti nuždu odlazio toj Francuskinji.
- Što ne bih pokušao pobjeći? — odjednom mi je palo na um.
Pobjeći iz logora… sjetio sam se priče drugova iz Buchenvvalda kada smo mi zatvorenici, oni koji su došli na samu Novu godinu 1944. takve planove nosili u glavama.
— Nema bijega iz Buchenwalda, a ni iz jednog drugog logora. Neki su pokušali, međutim, ili ih je žica spriječila ili su ih ubili SS-ovci — pričali su drugovi, podsjećajući na neke logoraše koji su čak i uspjeli pobjeći nekoliko stotina metara da bi ih mještani, ili čak djeca, uhvatili i vratili u logor. Kazna je, naravno, bila smrt!
Ali, u mojoj glavi su se stalno vrtjele ideje o bijegu. Uzeo sam neku deku od koje mi je jedan logoraš, po struci krojač, sašio hlače. Te hlače sam stalno nosio ispod svog logoraškog odijela. To je bilo izvedivo, jer kontrole nisu bile učestale i stroge kao u Buchenwaldu.
Našao sam i neku staru francusku kapu, blatnjavu i svu izgužvanu. Donio sam je u baraku, oprao i nosio u svojoj logoraškoj torbici. Trebalo je sada čekati pogodan trenutak, zamoliti nadglednika da me pusti da obavim nuždu i pokušati pobjeći.
Došao je odlučujući dan. Učinio sam ono što sam prije toga u mislima tisuću puta ponovio. Nužda, grm, skinuti logoraško odijelo i dati se u bijeg. Pobjegao sam Francuskinji koja mi je toliko puta pomogla. Primila me je doduše sa strahom, jer je znala što ju ceka ako me otkriju. Pored toga, imala je djecu i odmah me upozorila da moram što hitnije otići.
Spavao sam te noći u staji i znao da već sutradan moram produžiti dalje. Krenuo sam prema Italiji. U Dou- zyju naišao sam na jednog Jugoslavene i kod njega se
skrivao nekoliko dana. Zatim su za mene osvanuli sretniji dani. Došao sam u kuću jedne francuske obitelji i kod njih ostao sve do kraja rata. Bilo je to u Amiensu. I danas čuvam slike ljudi koji su me spasili.
Trebao sam se čak i oženiti jednom djevojkom iz Amiensa. Međutim, po završetku rata vratio sam se u Jugoslaviju i veze su prekinute. Tim ljudima sam, naravno, neizmjerno zahvalan. Bez njihove pomoći bi me vjerojatno ponovno ulovili ili bih stradao za vrijeme velikih bombardiranja.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License

Subscription expired — please renew

Pro account upgrade has expired for this site and the site is now locked. If you are the master administrator for this site, please renew your subscription or delete your outstanding sites or stored files, so that your account fits in the free plan.