Kaznena Komanda

KAZNENA KOMANDA
— sjećanje Adama Fučaka —
Novembra 1943. prebačen sam iz Dachaua u logor Buchenvvald. Prvih nekoliko mjeseci radio sam u kamenolomu pod veoma teškim uvjetima. Bila je takva zima da su popucale sve električne i telefonske žice, a mi smo morali golim rukama nositi kamenje iz kamenoloma, budući da nije bilo dovoljno dvokolica.
Pristup kamenolomu bio je veoma strm, pa je, gotovo u pravilu, dok bismo se spuštali ili izlazili iz njega netko od logoraša ostajao i bez drvenih nanula na no-
gama te produžavao nositi kamenje bos po snijegu i ledu. To bi trajalo dok se ne bismo nekako snašli za jednu ili obje nanule. Odjeća je bila tanka, a donje rublje se sastojalo čak i od dijelova ženskog donjeg rublja. Zbog toga smo ispod robijaškog odijela stavljali papir, ukoliko bi došli do njega, što nas je u nekoliko štitilo od hladnoće.
U komandi Brunenbanu kopali smo jamu. Bila je duboka već 18 metara, a voda je stalno nailazila, tako da smo izvlačili van više vode nego materijala. Stalno smo radili u vodi.
U proljeće 1944. došao nam je novi vođa invalid bez desne ruke. Čim je došao počeo nas je tući. Mene je dohvatio za ovratnik, a tri moja druga tukao je pištoljem. Oni su nekako uspjeli pobjeći kroz jamu u koju smo bacali materijal. Mene je zatim postavio na gredu koja je služila za stajanje prilikom dizanja materijala iz jame, i onako ljut i razjaren naredio mi da se okrenem. Nisam se odmah okrenuo, ali je, na moju sreću, vikao toliko glasno da je to čuo moj poslovođa i odmah dotrčao. Počeo me hvaliti govoreći da sam jedan od najboljih radnika, na što je ovaj odustao, vjerojatno od strijeljanja, ali me počeo tući pištoljem po glavi i čizmama po cijelome tijelu da sam jedva ostao živ. Moj poslovođa i drugovi prenijeli su me u neku šupu, omotali mi glavu, a rane po tijelu namazati nekom tekućinom da bi mi ublažili bolove, pa opet nastavili raditi. Drugovi su mi mnogo pomogli, naročito u poslu gdje su radili i za mene.
Nekoliko dana iza toga bio sam prebačen u kaznenu komandu koja je radila na pruzi VVeimar-Buchen- wald. Bio sam jedini Jugoslaven. Istog dana upoznao sam jednog Sovjeta, po imenu Griška. Od tada smo stalno radili zajedno.
Jednog vrlo hladnog dana pozvao me neki SS-ovac u baraku u kojoj smo doručkovali i kad smo se svi skupili upita:
- Tko je ovdje Jugoslaven?
Naravno, odmah sam se javio. Upitao me gdje mi je kruh i reče da mu ga dam. Dao sam mu. Tada se dogodilo nešto za mene-strašno: SS-ovac je pozvao svog psa i dao mu moj komadić kruha. Meni je pružio u jednu

ruku pijuk, _a u drugu lopatu i poslao me van, na onu hladnoću. Čučao sam dok su drugi jeli u baraci. Kad je trebalo krenuti na posao nisam se mogao gotovo ni uspraviti, jer sam se sav ukočio od zime. U čučećem položaju drugovi su me podigli i nosili sve do radnog mjesta, a uz put su mi 'masirali ruke i noge da bih mogao raditi i hodati.
Jednog jutra, prišao mi je SS-ovski pas i počeo skakati na mene. Nisam znao što hoće. Prijatelj Griška mi je objasnio da traži moju kapu. Skinuo sam kapu i dao je psu, koji ju je odmah odnio i zakopao u snijeg. Nakon nekog vremena evo ga opet k meni i poče me svlačiti. Skinuo sam žicu oko pojasa i pružio mu mantil. Kada sam skinuo mantil ispali su mi papiri koji su me grijali, pa sam ostao napola gol, samo u gornjem rublju na onoj strašnoj zimi.
Navečer tog istog dana, trebalo se vratiti u logor. Nisam mogao u stroj, jer nisam imao kape i mantila, a po loaorskim zakonima nisi smio u stroj ako nisi u »uniformi«.
Ako odem po kapu i mantil strijeljat će me, jer je to 4 zona u koju je robijašima pristup zabranjen. Isto me čeka ako odem ovakav u stroj. Na svu sreću Griška je dobro govorio njemački i zamolio je SS-ovca da mi vrati kapu i mantil. SS-ovac je, začudo, popustio i zapovijedio psu da mi donese stvari. Pas je to iskopao iz snijega, mokro i smrznuto. Kapu sam jedva navukao, a mantil uz pomoć drugova. Tek sam taaa mogao u stroj.
U logor smo obično stizali kasno navečer. Tada bi gledali da li je netko nešto spremio za večeru, jer se o nama u kaznenoj komandi nije vodilo računa ukoliko to nisu činili naši drugovi koji su nas uvijek dočekivali budni
— svaka nacija svoje i svatko se brinuo o nekome. Kaznena komanda prva je išla na posao, a posljednja se vraćala s posla, ali zahvaljujući Internacionalnom logorskom komitetu i nacionalnim komitetima mnogi su se uspjeli spasiti.
Ne sjećam se koliko sam ostao u_ ovoj komandi. Kasnije sam prebačen u blok 59. na dužnost bolničara. U tom bloku sam doživio i ono veliko bombardiranje koje je kolovoza 1944. uništilo sve tvornice koje su se
nalazile oko logora, kao i radionice u sklopu logora. Razrušena je kuhinja, kanalizacija, vodovod, struja. Gledao sam strašne prizore — svoje drugove potpuno izbezumljene koji su trčali na žicu, udarali glavama o stup našeg boksa… Bombardiranje je trajalo oko sat vremena.
Nekoliko dana iza bombardiranja u logor je stigao jedan logoraš. Nikada nisam saznao tko je i odakle je. S njim sam govorio poljski. Bilo je strašno gledati ga: nije imao kose, noktiju na rukama, ni kože na licu. Te dane je bio zatrpan u kamenolomu. Prihvatio sam ga i odveo u ambulantu. Što je dalje bilo s njim nikada nisam saznao. ..

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License