KANTOVŠČIK
— sjećanje Marjana Trontelja —
Nakon izdržavanja obavezne karantene, kroz koju je morao proći svaki novi transport, bio sam premješten u blok 8.
Taj blok je bio određen samo za maloljetnike.. Većina stanovnika ovog bloka bili su Sovjeti, nekoliko Čeha i Poljaka i trojica Jugoslavena. U čitavom bloku bilo nas je OKO pet stotina, sve omladina ispod osamnaest godina.
Nisam znao ni jedne riječi ruskog, pa mi je sporazumijevanje s vršnjacima drugih nacija bilo otežano. Svi, bez iznimke, bili smo raspoređeni u radnim jedinicama, te smo se nalazili samo navečer i nedjeljama kada se nije radilo.
Za nekoliko tjedana naučio sam priličan broj ruskih riječi i uspijevao se nekako sporazumjeti s drugovima. Jedino nikako nisam mogao odgonetnuti smisao riječi »kantovščik« i »kantovatsja«. U nekoliko navrata čuo sam da se kapo bloka ljuti na pojedinog omladinca jer je »kantoval«. Naime, kapo bloka je dobro vladao ruskim te je s nama uglavnom razgovarao na ruskom jeziku, a samo je s onima koji nisu znali ruski razgovarao na njemačkom.
Kako sam primijetio da je Vasja koji je spavao pored mene, bio isto tako kritikovan, upitao sam ga što je to uradio da su mu rekli »kantovščik«. Na žalost, Vasja mi nije odgovorio, valjda mu je taj dan bilo dosta »razgovora«.
U to vrijeme radio sam u dvorištu tvornice koia se nalazila uz samu žičanu ogradu logora. U nju se ulazilo neposredno iz logora, tako da nije bilo potrebno proći glavna vrata koja su vodila u ostale komande, odnosno radilišta. Ova je tvornica imala veliku stolariju, u kojoj su se pravili sanduci za oružje, municiju i hranu koju su bacali pomoću padobrana. Jedna je hala bila puna strojeva za proizvodnju vijaka. Na kraju tvornice bila je šupa s dvije velike peći u kojima su paljeni ostaci drveta gdje se pravio drveni ugalj. U stolariji su uglavnom radili Cesi, te nekoliko Francuza i Poljaka, dok je u radionici vijaka bilo najviše naših. Komandant tvornice dosjetio se da bi bilo dobro na neiskorištenom dijelu napraviti bunar koji bi mogao poslužiti ako bombardiranjem glavni vodovod bude presječen. U to su vrijeme skoro svakog dana bombardirani pojedini gradovi, pa su Nijemci poduzimali stanovite mjere predostrožnosti. Na gradnji bunara našli smo se trojica Jugoslavena, dva Sovjeta i jedan Francuz. Vrlo brzo smo se sprijateljili i složili se da radimo što manje kako bi ovdje ostali što duže, jer smo bili bez stalnog nadzora. Samo se jednom dnevno pojavljivao SS-podoficir, da provjeri da li se nalazimo na radnom mjestu.
Svi smo bili neishranjeni i preslabi za nabijanje batovima po tvrdom kamenu. Samo radilište bilo je smješteno u maloj baraci, dobro zaklonjeno, pa smo došli na ideju kako da si priuštimo malo odmora. Točno smo razradili plan po kojem je svaki od nas dva puta tjedno po pola dana sakriven prespavao na tavanu te barake.
Nakon mjesec i po dana Nijemcima je bilo čudno da radovi tako sporo napreduju, jer smo za to vrijeme iskopali jamu duboku oko dva metra, dok je ranije poljska grupa za isto toliko vremena iskopala čitavih devet metara. Naslutili su da nešto nije u redu pa su nas iznenada jednog jutra porazmještali po drugim radili
štima. Raspoređen sam u novu radnu jedinicu u kojoj je posao bio težak, a kapoi SS-stražari stalno su nas tukli bičevima čim bi primijetili da netko radi sporije nego što su to oni htjeli.
Radilo se tako po čitav dan, trčali smo s nosilima natovarenim čas pijeskom, čas zemljom ili betonom.
Tri dana kasnije saznao sam da je gradnja bunara napuštena, te da više nitko ne dolazi u baraku u kojoj smo ranije radili.
Slijedećeg jutra, nakon apela, nisam stao u red svoje komande, već u red sa Česima i krenuo u tvornicu, upravo u našu baraku na spavanje. Htio sam se popeti na tavan, ali je to bilo nemoguće jer je netko odnio skele, a visina je bila preko tri metra. Stoga sam napravio ležaj od papirnatih vreća koje su se tu nalazile i legao. Ubrzo sam zaspao. Odjednom, moglo je biti oko jedanaest sati, začuo sam neko lupanje po vratima i odmah se zatim zasun na vratima slomio, pa nisam stigao pobjeći. Iznad mene je stajao SS-oficir u pratnji vodnika, koji je i ranije dolazio i jednog civilnog majstora. Ukočio sam se od straha i došljaci su bili iznenađeni.
Zastali su na ulazu u baraku. Počeli su strašno galamiti. Vodnik je već uhvatio uže i počeo savijati omču, vičući da me na licu mjesta treba objesiti. Doš ni danas nisam svjestan kako sam se na brzinu dosjetio da kažem kako sam tu radio dva mjeseca te su mi ostale razne stvari koje sam trebao vratiti u logor, ali se nisam mogao vratiti do večeri dok se svi radnici ne stanu vraćati s posla.
Izgleda da mi je oficir povjerovao, rekavši mi da sačekam kod barake. Nakon razgledanja iskopanog dijela bunara i kraćeg razgovora razišli su se, a oficir me poveo u komandu logora. Tu me ponovno saslušao jedan oficir i kada sam ponovio svoju priču odveli su me u kaznenu komandu. Tu su me tako istukli da sam se onesvijestio, a pola sata kasnije morao sam poći na rad, iznositi nosilima gnoj s gnojista.
Čitavo poslijepodne stalno je bio iza mene »kriminalac« koji me gonio da radim trčećim korakom.
Navečer, nakon uobičajenog prebrojavanja prišao mi je starješina barake i učtivo upitao na ruskom:
- No, što je danas bilo s tobom?
Odgovorio sam mu:
— Danas sam bio kantovščik!
Svi su se nasmijali. Drugog dana javio mi se Vasja:
De li — rekao je — sada znaš što znači biti kantovščik.
Uprava logora bojala se epidemije pa je u svakom većem logoru postojala karantena. To je bio posebno odijeljen dio logora ograđen bodljikavom žicom, sa stražom na ulazu, tako da je bilo nemoguće da zatvorenici iz karantene dođu u dodir sa zatvorenicima iz logora. Ipak su i njih koristili u pojedinim komandama, kako bi se odmah na početku utvrdila njihova radna sposobnost.
Istovremeno je trebalo naučiti zatvorenike da više nisu ljudska bića već samo brojevi. U tom dijelu logora zakone su krojili kapoi i starješine koji su mogli do mile volje zadovoljavati svoje ubilačke strasti, a da nikome nisu za to odgovarali.
U tim barakama bili su za starješine postavljeni samo kriminalci koji nisu prezali ni od čega. Da bi selekcija bila što brža za vrijeme karantene ljudi su morali ići svakog dana u kamenolom na lomljenje i utovar kamena. Kolona od 1500 do 1700 zatvorenika, svakog je jutra u šest sati uz pratnju limene glazbe i uz lavež SS-ovskih pasa, kretala na posao. Nikome nije bilo čudno kada se uvečer kolona vraćala donoseći pet ili više mrtvih. Raport komandanta radilišta bio je uvijek isti — nesreća na radu!
U samom kamenolomu zatvorenici su bili podijeljeni u radne grupe s posebnim zadacima.
Dedna grupa je lomila stijene druga je u zatvorenom lancu odvozila kamenje do vagoneta, treća je vago- nete izvlačila na plato do željezničke pruge, dok je četvrta vršila pretovar iz vagoneta u željezničke vagone.
Bio je siječanj 1944. godine. Nebo je vedro, a zima stegla tako da se smrznute ruke lijepe uz kamen. SS- ovac koji je već od ranog jutra jurio za zatvorenicima i nemilosrdno ih tukao zaželio se malo pozabaviti. Iz kolone koja je nosila kamenje izdvojio je jednog zatvorenika. Bio je to neki Poljak, veoma snažan i dobro uhranjen. Vjerojatno je stigao u logor tek prije nekoliko dana. SS-ovac je i dalje nastavio tragati po koloni. Kada je primijetio još jednog zatvorenika otprilike iste građe, izvukao ga je iz stroja.
Obojicu je odveo u šumarak blizu kamenoloma i tražio da svaki odsiječe granu i napravi kolac dužine jednog metra. Vrativši se u kamenolom nacrtao je kolcem krug veličine oko četiri metra u koji je postavio zatvorenike i naredio im da se počnu »mačevati« kolcima. Stao je na ivicu kruga te izvučenim pištoljem naređivao kako da se bore. Za nekoliko trenutaka tu se našlo još nekoliko SS-ovaca koji su burno »navijali« i vikali, ispalivši i po koji metak u vis.
Nakon desetak minuta SS-ovac je ispalio hice u zatvorenike. ..
Nekoliko dana kasnije taj isti SS-ovac »režirao« je još jednu predstavu. Na radilištu smo imali nužnik, u stvari jamu duboku oko deset, a široku oko tri metra, na čijoj je ivici bila položena daska za stajanje.
toga je dana nekoliko zatvorenika istovremeno upotrebljavalo nužnik. SS-ovac, prolazeći pokraj njih jednostavno je, jednog po jednog, nogom gurnuo u gotovo punu jamu.
U logor smo donijeli šesnaest leševa.