Jugoslaveni U Internacionalnom Logorskom Komitetu

JUGOSLAVENI U INTERNACIONALNOM LOGORSKOM
KOMITETU
— sjećanja 3aneza Rancingera —
Premda su uvjeti za postojanje ilegalne antifašističke organizacije bili vrlo teški, ipak su se našli drugovi komunisti - Niiemci, Austrijanci, Česi i drugi, od kojih su neki (Nijemci) već od 1933. god. bili po raznim zatvorima i kaznionicama, te napokon dotjerani u koncentracione logore, koji su pokušali i uspjeli organizirati otpor unutar žice. Ti drugovi stekli su dragocjena iskustva o načinu borbe protiv SS-ovaca. Tako organizirani komunisti, aktivirali su velik broj antifašističkih istomišljenika u toku 1943. u ilegalnu antifašističku organizaciju i spremali ih za daljnju borbu protiv nosilaca smrti u logoru.
Postojanje takve organizacije bilo je od velike važnosti, naročito poslije okupacije raznih evropskih zemalja, iz kojih je u koncentracione logore transpotirano sve više ljudi, pa je u skladu s tim ova organizacija morala poprimiti internacionalni značaj. Trebalo je oko nje sakupiti pozitivne i antifašistički usmjerene ljude, bez obzira na vjeru i nacionalnost, te im pružiti pomoć u moralnom i materijalnom pogledu. Njemački komunisti to više nisu

bili u stanju sami. Radi toga se povezivalo s komunistima i antifašistima drugih nacija i na taj način su se stvarale nacionalne antifašističke grupe, tj. organizacije, koje su se kasnije povezale preko svojih zastupnika sa Ilegalnim internacionalnim komitetom u logoru.
Prije no što sam bio dotjeran iz koncentracionog logora Auschvvitz u koncentracioni logor Buchenvvald 13. III 1943, te došao u dodir s njemačkim drugovima i uključen u Ilegalni internacionalni komitet, surađivao sam s antifašističkom organizacijom u logoru Auschvvitz.
Uhapšen sam 17. IV 1941. godine, prošao kroz razne zatvore u Sloveniji i napokon dotjeran transportom preko gestapovskih zatvora u Grazu, Beču, Brnu, Bratislavi, u koncentracioni logor Auschvvitz, 6. prosinca 1941. godine. U zatvoru u Brnu upoznao sam se s mladim komunistom iz Beča Emestom Burgerom. On je u Brno prebačen iz kaznionice »Stein«, gdje je izdržao tri godine robije zbog komunističke djelatnosti. Naša povezanost je ojačala kad smo ustanovili da obojica poznajemo Borisa Kidriča, s kojim je Burger bio u Parizu na Međunarodnoj konferenciji komunističke antifašističke , omladine. Da sam još 1929. upoznao Kidriča kao sekretara SKOJ-a. S takvim poznanstvom, jednakih misli i osjećaja, dotjerani smo u koncentracioni logor Auschvvitz. Drug Burger je tu našao svoje poznanike i drugove logoraše iz Austrije. Među njima su bili i španski borci Rudi Frimmel iz Beča, Sudet iz Olomorca i drug Rudi Gabel. Preko Burgera sam se i povezao s tim drugovima, i oni su mi pružili pomoć i brinuli se za mene u pogledu hrane i lakše radne komande. Gabel me uspio ugurati na rad u radionice pod krovom, gdje je i sam radio kao majstor tekstilac. Ti ljudi su me i upoznali s postojanjem strogo konspirativne ilegalne organizacije, formirane po sistemu »trojki« sa zadatkom međusobnog potpomaganja i dizanja morala, te prenošenja vijesti o međunarodnoj političkoj situaciji i stanju na frontovima.
U Auschvvitzu se je već tada nalazila manja grupa Jugoslavena, pa sam dobio zadatak od Burgera i Frim- mela da djelujem među Jugoslavenima s kojima sam se već nakon nekoliko dana upoznao. Među njima su bili i komunisti (Pečnik, Lovrane, Prosen, Božić, Krajger), te pri-
padnici narodnooslobodilačkog pokreta. Svakog dana primao sam od Burgera ili Frimmela vijesti o situaciji na fronti (Frimmel je radio kao automehaničar u radionici gdje je imao priliku slušati vijesti) i ostale informacije, koje sam prenosio na jugoslavenske drugove, već formirane u »trojke«. Kasnije su dotjerani iz Dachaua u Ausch- witz još španski borac Karl Konečni i komunistički omladinac Alojz Mičko iz Moravske Ostrave, te Austrijanci iz Beča — španski borac Herman Langbein i njegov brat Otto. Međusobna pomoć se sastojala u moralnoj i materijalnoj potpori, jer se samo tako mogla izbjeći smrt, koja nas je pratila na svakom koraku. Od tih drugova špans- kih boraca saznao sam da su i u drugim koncentracionim logorima komunisti povezani.
Početkom marta 1943. godine određen sam za transport Drug Rudi Gabel, tada već starješina bloka, išao je u kancelariju zatočenika, te me preko svojih poznanstava pokušao zadržati u Auschvvitzu, ali mu to nije uspjelo. Saznao sam da moj transport odlazi u Buchen- wald. Budući da sam bio već upoznat da i tamo postoji ilegalna organizacija komunista i španskih boraca, dobio sam nekoliko imena drugova koji su se nalazili u tom logoru, sa zadatkom da ih potražim i povežem se s njima.
U Buchenvvald sam dotjeran s transportom od tisuću Poljaka 13. ožujka 1943. Čim smo stigli u logor osjetio sam neku malu razliku oko preuzimanja. Naime, na zborno mjesto pozvane su starješine, većinom politički zatvorenici, te logorska zaštita (Lagerschutz) također politički zatvorenici koji su nas s dvojicom, trojicom SS- ovaca otpratili do kupaonice, sobe za dezinfekciju i komore za presvlačenje. Kako nas je bilo puno u tom transportu, trebao je čitav dan dok su nas presvukli i uredili.
Dok sam čekao pred kupaonicom naišao je i logoraš, Austrijanac Karl Rauch, komunist iz Beča, s kojim sam brzo došao u dodir, jer sam ga pitao za neke Be- člije, za koje sam znao iz Auschvvitza. Rauch mi je dao prve orijentacione upute o situaciji u logoru. Pozvao me je da ga posjetim u bloku 39 gdje su se nalazili i Dugosla- veni Danez Perenič, Janez Ditinger, Šime Martinjak, Slovenac iz Koruške i drugi, radi daljnjeg razgovora. Pod

večer sam došao na red da mi preuzmu stvari, te upišu moje personalije u kartoteku. Pisar u toj komandi bio je politički zatočenik Nijemac Heinz Mislitz. Na njegovo pitanje zašto sam dotjeran u logor odgovorio sam da su me kao komunistu progonili i kažnjavali u Jugoslaviji, te da sam bio kažnjen na nekoliko godina robije. Zbog toga su me kao poznatog komunistu i Nijemci zatvorili i dotjerali u logor. Tom prilikom, sam primijetio, da je zabilježio moj zatočenički broj 11 998 i moje ime. Pitao sam ga zašto mu to treba, a on mi je odgovorio da se ne treba bojati i da će sve biti u redu. On me pozvao da ga posjetim u bloku.
Navečer smo bili smješteni u »mali logor« (barake) blok 62. Tamo sam se upoznao sa zatočenikom, Nijemcem, starješinom bloka Oskarom Bauerom, koji je iz razgovora saznao da govorim njemački i .poljski i zato me je imenovao za sobnog starješinu. Nakon par dana došao je u naš blok jedan zatočenik i pitao starješinu bloka Bauera (koji je također bio komunista), da li se kod njega nalazi zatočenik s brojem 11 998 imenom Ran- cinger. Bauer me pozvao i upoznao s tim drugom, koji se zvao Hans Sundermann. Poslije upoznavanja pozvao me je na razgovor s još nekim drugovima i upozorio da se ne trebam plašiti. Odveo me je zatim u blok 2 — patologija gdje su bili na okupu drugovi politički zatočenici Gustav Wegerer iz Beča, dr Kurt Sitte iz Sudeta, Rikard Grosskopf, Nijemac. Također je došao i sudjelovao u razgovoru i drug Sundermann. Raspitivali su se o situaciji u Jugoslaviji, životu i radu u Auschvvitzu, mojoj prošlosti. Tom prilikom upoznali su me s nekim detaljima situacije u logoru, o potrebi pružanja zajedničke pomoći i povezivanja Jugoslavena, koji su se već tada nalazili u Buchenvvaldu.
Kasnije sam redovno dolazio u dodir s drugom Sundermannom i preko njega bio povezan s radom ilegalne antifašističke organizacije, a pošto sam stigao u Buchenvvald sa samim Poljacima, dobio sam, kao prvi zadatak, da izvidim ima li među Poljacima uvjerenih anti- fašista.
Nakon toga razgovora vratio sam se u svoj blok. Pošto su se ti drugovi još raspitivali za mene kod Jugoslavena Slavka Saračevića iz Jesenica i drugih, obavijestili su o svemu njemačke komuniste. Poslije tri tjedna sav naš transport bio je premješten u veliki logor, u blok 37 i druge, što je bila zasluga organizacije i starješine bloka Oskara Bauera. Sada je postojala mogućnost češćeg međusobnog kontaktiranja i posjećivanja.
Najprije su me posjetili drugovi Slavko Saračević i Šime Martinjak, koji su o mom premještaju bili obaviješteni od druga Siindermanna, s kojim sam održavao vezu, zatim španski borac Janez Perenič, stari komunist Janez Ditinger, te Vjekoslav Figar iz Kočevja. Saračević je primao od Siindermanna izvještaje o političkoj situaciji i situaciji na frontu sa zadatkom da te vijesti prenosi dalje na Jugoslavene. Budući da Saračević nije znao baš dobro njemački jezik, morao sam njegovu ulogu preuzeti ja. Tako sam se svakog dana nalazio s drugom Siindermannom, a vijesti nisam prenosio samo Jugoslavenima, nego i Poljacima, s kojima sam došao iz Ausch- vvitza. Među Poljacima sam aktivirao druga Jureka Roma- novskog, koji je bio pristalica Poljske partije rada i još neke antifašiste i povezao ih sa članom Ilegalnog internacionalnog komiteta, poljskim komunistom drugom Wi- tekom.
U Buchenvvaldu je u to vrijeme bio mali broj Jugoslavena, koji su stizali u malim grupama ili pojedinačno, te smo pokušali preko individualnih veza i poznanstava, a i preko organizacije zaštititi ih. Bilo je jako važno zadržati komuniste i antifašiste u Buchenvvaldu radi jačanja same ilegalne organizacije i sačuvati ih, da ne bi bili premješteni u zloglasne buchenvvaldske podružnice Dora, Laura itd. To se pokušavalo preko zatočeničke kancelarije, u kojoj su radili i neki članovi naše organizacije kao Siindermann, Čeh Josef Frank, Nijemac Willi Sei- fert, a od Slovenaca je tamo radio Franc Dežman. Tako smo ih preko spomenutih drugova, a i preko Martinjaka, Saračevića i Figara, zadržali u Buchenvvaldu, skinuvši ih formalno u zadnji čas s transporta, gdje bi sigurno stradali. To su drug Vlasta Stojanović iz Srbije, Ivo Juraga s Murtera, Stevo Plavšić i Nedeljković, koji je kasnije umro u Buchenvvaldu od tuberkuloze.
Od ožujka pa do početka rujna 1943. naš rad bio je ograničen na pružanje međusobne pomoći i utvrđivanje pozicija Jugoslavena u Buchenvvaldu i spasavanju novo- pridošlih, te uključivanje u naše redove.
Poslije kapitulacije Italije (8. rujna 1943.), dotjeran je preko FSossenbiirga iz Perugie i drugih krajeva veći broj Jugoslavena tako da se ukupan broj već popeo na preko 500. Sa strane SS-a i uprave logora bilo je pripremljeno, da većina bude prebačena u zloglasne vanjske radne komande-podružnice Buchenvvalda. Da bi to spriječili, morali smo svim snagama i raspoloživim vezama nastojati zadržati u matičnom logoru što više naših ljudi, a prije svega organizirane komuniste, pristalice narodnooslobodilačkog pokreta i antifašiste. U tome smo uspjeli iznad očekivanja, a među zadržanim drugovima bio je i poznati borac za radnička prava, komunist i robijaš iz bivše Jugoslavije drug Dušan Kermauner, te još oko 300 Jugoslavena, pretežno mlađe generacije. Nakon toga su novopridošli Jugoslaveni bili smješteni u radne komande, gdje su uvjeti bili donekle snošljivi i pružali nadu da se ostane na životu.
U čitavoj toj akciji pomogli su nam drugovi Josef Frank, Hans Siindermann, Gustav VVegerer, Karl Rauch, Ernest Hausmann, Willi Seifert, Harry Kuhn, Failen Baptist i drugi, s kojima sam ja osobno kontaktirao, jer sam tada već bio član Internacionalnog logorskog komiteta antifašista, ilegalnog i strogo konspirativnog.
Budući da su Nijemci, Austrijanci, Cesi, Rusi i drugi komunisti i antifašisti bili organizirani, čvrsto povezani i podijeljeni po grupama, što je omogućavalo lakše i organiziranije sastajanje, sugerirano mi je od druga Siinder- manna, člana Internacionalnog logorskog komiteta i Wal- tera Bartela, sekretara Internacionalnog logorskog komiteta, da se i Jugoslaveni organizaciono oforme. Uz pomoć druga Kermaunera, kojeg sam upoznao još za vrijeme našeg robijanja u Sremskoj Mitrovici, sproveli smo . taj zadatak i formirali Jugoslavenski nacionalni komitet početkom 1944. godine u koji su ušli drugovi Dušan Kermauner, Rudi Supek, Azis Koluder, Ante Cinoti (a kasnije umjesto njega Emil Lichtenberg) i ja, kao sekretar.
S obzirom na uspjehe narodnoosiobodilačke borbe u Jugoslaviji, javila se želja i potreba, da se drugovi komunisti Cesi, Nijemci, Austrijanci i drugi upoznaju s poviješću KPJ, te načinom borbe jugoslavenskih naroda. Od Internacionalnog komiteta dobio sam zadatak da spremimo predavanje u obliku razgovora o tome. I tako sam s drugom Kermaunerom održao nekoliko predavanja o historiji KPJ, nastanku NOP-a, osvobodilnoj fronti u Sloveniji i ostalim republikama, te o partizanskim podvizima uopće. Ta predavanja, odnosno razgovori, su se održali unatoč teškim uvjetima u logoru i to u manjim grupama, na vrlo konspirativni način.
Dolaskom sve većeg broja Jugoslavena iz Perugie, Renizzija, Trsta, Zagreba, francuskih zatvora (Rudi Su- pek, Đorđe Nikolić, Radosavljević, Sijačić, Trpin i drugi), Belgije (Nikola Čečura), porasle su potrebe i zadaci oko sve većeg angažiranja na spasavanju i međusobnom potpomaganju i učvršćivanju naše organizacije. U početku su imenovani pojedini drugovi kao povjerenici blokova, s kojima sam se svaki dan sastajao, te im prenosio vijesti s radija koje su oni poslije prenijeli ostalim drugovima.
Da bi se očuvala konspiracija i uspostavila direktna veza s njemačkim, poljskim, češkim, austrijskim i drugim logorašima — povjerenicima, taj zadatak je preuzeo Jugoslavenski nacionalni logorski komitet odmah nakon svog osnutka.
Kao član i predstavnik Jugoslavena u Internacionalnom logorskom komitetu i kao sekretar Jugoslavenskog komiteta, nastojao sam da još više pojačamo već započeti rad. Izvršili smo raspodjelu rada i zadužili svakog člana za pojedini sektor. Sektori su, uglavnom, bili ovi:
— Ekonomski sektor (pružanje pomoći u hrani, odjeći i obući)
— Sektor za spasavanje od transporta
— Sektor za organiziranu sabotažu
— Sektor za vojničke grupe
— Kulturno-prosvjetni sektor i
— Političko-organizacioni sektor
Pod kraj 1943. godine i početkom 1944. stigao je u Buchenwald veći broj francuskih i talijanskih zatočenika.
Među njima je bio znatan broj komunista i španskih boraca. Preko njemačkih drugova iz Internacionalnog logorskog komiteta dobio sam zadatak da između njih pronađemo te drugove, te da ih poslije povežemo preko pouzdanog povjerenika s već postojećim grupacijama spomenutih nacija. Tako smo pronašli drugove Talijana Domenica Cinfolija i Renata Bartolinija, komuniste i španske borce, te Marsela Paula, francuskog i komunističkog poslanika. Kako je drug Kermauner znao francuski i talijanski prevodio je, te smo ih na taj način upoznali sa situacijom i organizacijom rada u logoru. Istim putem su ti drugovi bili povezani s Internacionalnim komitetom, čiji su, nešto kasnije, postali i članovi. Zbog toga možemo reći da su Jugoslaveni znatno pridonijeli jačanju suradnje međunarodne antifašističke organizacije.

Kad je formiran Internacionalni logorski komitet u Buchenvvaldu, ljeti 1943. godine, njegovi su članovi bili zastupnici slijedećih nacija:

za Nijemce — Ernest Busse, predsjednik komiteta Walter Bartel, sekretar Hary Kuhn, član
za Austrijance — Hans Sundermann, član
za Čehe - Kretoslav Innemann
za Francuze — Roche
za Holanđane — Harry Pisk
za Ruse — Stjepan, vojni zarobljenik
za Poljake — Witek
za Jugoslavene — Janez Rancinger.
Da bi se internacionalni logorski komitet lakše sastajao, kasnije je podijeljen u dva sektora i to:
— Romanski sektor i
— Slavensko-njemački sektor
Prije mog premještaja iz Buchenwalda u Jenu, sastali smo se članovi Jugoslavenskog komiteta da predložimo vodstvu Internacionalnog logorskog komiteta novog člana istog, pa je umjesto mene u Internacionalni logorski komitet kao predstavnik Jugoslavena ušao drug
Rudi Supek, s čime su se ostali drugovi i članovi složili i naš prijedlog usvojili.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License