Gestapovska Tiranija I Otpor

V

GESTAPOVSKA TIRANIJA I OTPOR

Mnogo je ljudi iz niškog, leskovačkog, zaječarskog i drugih krajeva Srbije prošlo kroz Logor na Crvenom krstu. Svi su oni, manje ili više, bili izloženi potpunom bespravlju, sadizmu, poniženjima i teškoj torturi, koju su gestapovci svakog dana obogaćivali, svodeći vrednost ljudskog života na vrednost puščanog metka.

Logor na Crvenog krstu nije u tom pogledu niučemu zaostajao za ostalim koncentracionim logorima. Dušan Tomović, jedan od organizatora proboja logora 12. februara 1942. godine, kaže da je ovaj logor, iako nije imao gasne komore i krematorijumske peći, koljaške kame i jamu u koju su žrtve bacane i polivane krečom, imao takve grozote kojima su nacisti uništavali ljude, druga sredstva „od kojih normalnom čoveku zastaje dah, koja rađaju pakosnu mržnju". U logoru je vladao najsuroviji režim fašističke tiranije, psihičkog i fizičkog uništenja ljudi. Čovek se u takvoj torturi oseća bespomoćnim, čeka saslušanje, prsmlaćivanje i odvođenje na streljanje. Opterećen time, i mislima da li će izdržati mučenje, prestaje da oseća i tešku organsku bolest koja ga je pre toga mučila.
Logoraša je trebalo na razne načine psihički i fizički unnštiti, a ako u najboljem slučaju bude interniran ili pušten kući sve učiniti da više ne po.mišlja da se suprotstavlja nemačkoj ratnoj sili. Zbog toga u logoru nema monotonije. Retko da prođe miran dan. Kad psihička napetost povremeno popusti, režira se nova fašistička pakost, nešto specifnčno, „novi program", koji je obično bio takav da je čitavo biće logoraša „živelo u napregnutom grču".349

Posle proboja logoraša Uprava logora je stalno izmišljala razloge za masovnu tuču radi zastrašivanja i onesposobljavanja zatvorenika za bilo kakvu akciju. Zbog toga je to oprobano sredstvo bogato koristila, u dvorištu, sobama, danju i noću, u ćelijama, na saslušanju. Raznovrsne kazne sledovale su za najmanju sitnicu, „nikad ne dati mira", stalno održavati napetost.

Režim torture u logoru, za svo vreme njegovog postojanja, nije bio uvek isti i zavisio je od kategorije zatvorenika, situacije na frontu, od sastava logorske straže, uprave i slično. Do početka 1942. godine režim je, izuizmajući postupak sa zarobljenim partizanima, bio relativno snošljiv. Uprkos pri.mene uobičajene gestapovske torture prilikom hapšenja i saslušanja, teranja logoraša da stoje uza zid ili da trče kroz krug, uprkos maltretiranja na apelu i prilikom drugih postrojavanja, upadanja u sobe i revolverskog šenlučenja pijanih Nemaca, ipak je prva dva do tri meseca odnos pre.ma ostalim zatvorenicima, taocima, a naročito prema „Eiđenim grag)anima", bio relativno tolerantniji. Mogli su, kao što je Eeć rečeno, od kuće da dobiju udobnije pokrivače i podmetače za ležajeve na betonu. Gradsko poglavarstvo se angažovalo da tim zatvorenicima omogući bolje uslove života, bolju hranu, za koju su neki bogatiji zatvorenici davali i novac, tako da su bolju hranu dobijali i ostali zatvorenici. Moglo se u to vreme prići i stražaru, nešto zamoliti, pripaliti cigareta. Izuzimajući zarobljene partizane, ostali zatvorenici su ponekad mogli i da izađu u dvorište do česme, do klozeta, da odu krišo.m i do druge sobe. Iz sobe na spratu u kojoj su bili omladinci, nekad se čula i tiha prkosna pesma, organizovana je neka vrsta zabavnog života, vođeni razgovori o političkim i ekonomskim pitanjima. Čak su i Jevreji u potkrovlju organizovali neke svoje zabave.

Takav postupak prema taocima i omladincima, koji su hapšeni više iz preventive, a ne zbog ustanovljene krivice, zbog čega mnoge čak nisu ni saslušavali, bio je razumljiv. Međutim, sama činjenica da su svi zatvorenici bili rezerva za streljanje, unosila je nemir i među njih, pogotovu kad su počela pojedinačna ubijanja u samom logoru, a zatim i prva masovnija streljanja na Bubnju. Stoga je i taj kraći period relativno mirnijeg života u logoru, koji ipak nije bio bez maltretiranja i terora, beznačajan u odnosu na čitav ratni period, koji je ispunjen najnehumaniji.m postupcima prema ljudima. Intenzivna tiranija počela je početkom 1942. godine, postupcima prema prvim zarobljenim partizanima, a posle proboja logora takav okrutni režim je zahvatio manjeviše sve kategorije zatvorenika. Svaki logoraš ima svoju specifičnu priču o životu u logoru, o mukama i stradanju, od kojih će mnoge ostati nezapisane. I u tim najtežim uslovi.ma, najsvesnije i pajrevolucionarnije snage među njima nastojale su da se održi ljudsko dostojanstvo, da se izdrže muke, da se ne klone, da se neprijatelju ne odaju tajns o političkom radu u NOPu, da se ne gubi vera u pobedu, u povratak slobode, da se razvija drugarstvo, međusobno pomaganje, solidarnost, da se prkosi neprijatelju, čak da se prigušeno i zapsva. Jačanje tiranije u logoru jačalo je mržnju prema okupatoru i njegovim iomagačima i želju logoraša za slobodom.

Teror je počinjao obično od trenutka noćnih blokada i pretresa kuća od strane gestapovaca, Bugara i domaćih izdajnika, koji su sa uperenim revolverima i baterijski.m lampama zavirivali svuda. Kad bi naredili „pođite s nama!", dolazilo je do potresnih scena izvođenja člana porodice, ostavljanja dece uhapšene majke, ili, što nije bio redak slučaj, odvođenja čitave porodice, čija bi kuća ostajala prazna, zaključivana, sa neizvesnošću da će se ikad neko živ u nju vratiti.

Dovođenje novih zatvorenika logoraši su primećivali i kad go nisu videli, po zujanju motora „marice" ili kamiona, po vici i galami Nemaca, lajanju pasa, naročito kad su dovođene veće grupe. Domaći izdajnici su od logorske upraze obično tražili potvrde o prijemu dovedenih ljudi, o čemu govore mnogi arhivski dokumenti.

Pre smeštanja u logorske sobe zatvorenici su postrojavani ispred logorskih zgrada, sa rukama uvis ili na glavi, okrenuti zidu. Tako su stajali i po nekoliko časova u stavu mirno, i na ciči i na žezi, padajući u nesvest. I najmanji pokret ili okretanje glave u tom stroju kažnjavani su tučom ili skokom vučjaka na žrtvu. Nakon pretresa, uzimanja generalija za logorsku kartoteku i oduzimanja svega čime je uhapšeni raspolagao, počev od novčanika, dragocenosti, sata, šibice, cigareta, pa do kašike, olovke, parčeta hartije i najmanje sitnice, zatvorenici su vođeni na šišanje i kupanje, nekad vrelom pa hladnom vodom, na dezinfekciju odela, koJa se, zbog pojave vašaka u logoru, vršila povremeno. Zimi je to bila posebna vrsta torture, jer su ljudi morali da čekaju goli na mrazu, ili da trče u krug po snegu, dok im daju poluosušeno dezinfikovano odelo i veš, što je nekad trajalo i po jedan čas. Neko je u takvim prilikama uvek bio žrtva - prebijan je pred svima. Takvi postupci spadali su obično u „prve lekcije banditima".

Zatvorenici su rasnoređivani u sobe ili samice prema raspoloživom prostoru u njima i prema podacima o težini krivice, kojima se do saslušanja raspolagalo. U sobi ih je prihvatao sobni starešina (štubefirsr), logoraš koga su određivali Nemci. On je novodošlim nalazio mesgo i, sa ostalim zatvorenicima, upoznavao ih sa logorskim redom, davao im opšte sarete kako da se ponašaju, šta se sme, šta nesme, a šta mora činiti, mada niko nikad nijs znao šta gospodarima njihovih života svakog trenutka može pasti na pamet. Pored ostalog, u sobi se nije smelo pušiti, glasno govoriti, menjati mesto, prilaziti žici, gledati kroz prozor; niko se nije smeo interesovati šta se zbiva u logorskom krugu, niti kroz ogrebotine na prozorskom staklu gledati dovođenje novih logoraša ili odvođenje na streljanje. Kontrolisanje zatvorenika na spratu bilo je teže, pa se manje zaziralo od straže koja je bila raspoređena u dvorištu, dok je u prizemnim sobama stražar, kroz špijunke - ogrsbotine na matiranom staklu ili po siluetama, mogao da prati kretanje u prostorijama.

Sobni starešina je vodio brigu o higijeni sobe, određivao redare za iznošenje kibli i donošenje vode za piće, upozoravao da slama ne bude van onvičenog prostora, da porcije i ostali pribor za hranu budu čisti. No, teško je bilo održati higijenu u prepunim sobama sa preko 150 ljudi, koji su vršili nuždu u jednu kiblu, pa je Nemcima lako bilo da nađu razlog za masovnu ili pojedinačnu tuču zatvorenika. Kada je gestapovac ili stražar dolazio danju u sobu, sobni starešina je komandovao „mirno" i predavao raport o brojnom stanju, što je činjeno i na apelplacu. Nekad je komandovao „mirno" i onaj ko prvi vidi njihov ulazak u sobu. Noću logoraši nisu ustajali kad takva kontrola naiđe, ali su zaustavljali dah, iščekujući koga će od njih dići sa ležaja i batinati. Dešavalo se da gestapovcima pođe za rukom da za sobnog starešinu nađu doušnika, a imali su i druge provokatore po sobama. Jedan od metoda psihičke torture bio je premeštanje iz sobe u sobu. Nekad je to činjeno zbog dolaska velike grupe novih logoraša, ali nekad i bez toga. Tako su mnogi muškarci, koji su duže bili u logoru, prošli skoro kroz sve sobe. Čovek se navikne na jednu sobu, na društvo u njoj, pa je svaki premeštaj izazivao nemir. neizBesnost i razmišljanje zašto ga premeštaju, da li je to bolje ili gore. Krajem marta 1942. godine iz mnogih soba su izdvojeni intelektualci i smešteni u sobu broj 5, verovatno zbog bojazni da ne organizuju logoraše za neku akciju.

349. NmN, Dušana Tomovića, F 16.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License