EKSPERIMENTI
U sklopu logora nalazio se i poseban dio u kojem su nacistički liječnici eksperimentirali s lijekovima na samim logorašima. Istraživanja je najprije provodio dr. Valdemar Hoven, a pomagao mu je dr. Ervin Ding. Logorašima su isprva ucjepljivali bakterije tifusa na kožu, ali kako se bolest nije dovoljno brzo razvijala, počeli su se ubrizgavati u venu. Polovica zaraženih dobijala je vak- cinu, dok polovina nije. Svi necijepljeni su umrli, a pedeset posto cijepljenih preživjelo je. Infekciju su pokušavali prenijeti tako da su zatvorenike izlagali ujedima zaraženih stjenica, koje su donosili u posebnim kutijama, ali su to ubrzo napustili, jer je postojala opasnost da se bolest prenese na sve, pa i na SS-ovce. Zatim su isprobali dva nova lijeka protiv tifusa, i to akridin i rutenol.
Godine 1942. doktor Ding, a kasnije i dr. Hoven, 'davali su injekcije fenola u venu zatvorenicima, te bi tako odmah usmrtili logoraša. Godinu dana kasnije, zarazili su 40 logoraša tifusom, dajući im zagađenu hranu. Od toga su nacistički liječnici kasnije odustali, jer po njihovom mišljenju učinak nije bio dovoljno dobar. Od 40 zaraženih bolesnika samo je njih 23 oboljelo ozbiljno, a 9 ih je ostalo potpuno zdravih.
Poslije velikih zračnih napada, bilo je mnogo Ijudi s teškim opekotinama i nacistički liječnici su istraživali kako bi se te opekline mogle liječiti. U tu svrhu, bolesnicima su na kožu stavljali fosfor u promjeru od 7,3 centimetara, te su ga zapalili. Nastale su užasne rane, a zatim su ispitivali razna sredstva kojima bi se te rane mogle liječiti. Kod većine su rane zarasle, ali su ostajali takvi ožiljci od kojih su ti Ijudi postajali trajni invalidi.
Od ljeta 1944. počeli su vršiti pokuse s krvnom plazmom, koji su se inače izvodili u Berlinu, ali su iz Buchenvvalda nabavljali krv. Zatočenicima su uzimali 300 do 400 kubnih centimetara krvi pa su većinom, ionako iscrpljeni logoraši, poslije toga umirali. Također su vršeni pokusi s otrovnim mecima, koje su nacisti ispaljivali iz pištolja u zglobove zatvorenika i zatim promatrali kako te rane za- rašćuju.
Kada se vidjelo da će Njemačka izgubiti r^t, dr. Ding je počinio samoubojstvo, a dr. Hoven je na procesu u Niirnbergu osuđen na smrt vješanjem.
Također su bili optuženi i privedeni na sud i tvorni- čari čije su vakcine i lijekovi iskušavani, ali su oslobođeni optužbi, jer su davali vakcinu, bar je tako sud tvrdio, u čvrstom uvjerenju da su potrebne za liječenje bolesnika, a da nisu znali da se te bolesnike namjerno proizvodi.
Nije bilo sata, ni noću ni danju, da iz velikog dimnjaka jedne zgrade u logoru nije sukljao dim. Dugo vremena logoraši nisu znali šta se radi u toj zgradi, jer je ona bila bodljikavom žicom izdvojena iz dijela gdje su bile barake. Tek negdje pred kraj rata među logorašima se pročulo da se u toj zgradi pale mrtvi, a tako je i potvrđena sumnja mnogih logoraša zbog čudnog mirisa koji se širio iz dimnjaka zgrade.
Krematorij je samo još jedna od niza stravičnih ideja pomoću kojih su SS-ovci masovno uništavali ljude. Specijalno »za tu priliku« sagrađene su posebne peći u kojima su SS-ovci spaljivali leševe. Pred kraj rata tako se masovno ubijalo, da se nije uopće prestajalo u toku cijelog dana sa spaljivanjem.
U podrumu zgrade krematorija nalazila se jedna prostorija u kojoj su samo bile željezne kuke na zidu. Logoraše koji su bili osuđeni na smrt ovdje bi objesili, a zatim jednim liftom transportirali kat više do samih peći. U toj prostoriji je mučen i ubijen i Emst Thalmann, tadašnji sekretar Komunističke partije Njemačke.
Pred kraj rata, kada su dnevno SS-ovci ubijali i 200 do 300 ljudi, kapacitet krematorija jednostavno nije dozvoljavao da svi budu spaljeni. Tako je bila česta slika da su posvuda oko krematorija ležali leševi, dok su donje prostorije bile prosto zakrčene mrtvim tijelima logoraša. Nekoliko dana pred evakuaciju logoraša, kada su nacisti već bježali pred Saveznicima, u samo 48 sati ubijeno je 20 000 ljudi, a kako leševe nisu stigli zapaliti niti zako
pati, SS-ovci su ih jednostavno buldožerima bacili u dvije velike jame.
Nacisti su s jednom zaista stravičnom njemačkom pedanterijom izračunali koliko im se isplati rad logoraša. Ta računica pokazivala je slijedeće:
Dnevna nadnica za iznajmljivanje — prosječno 6 marak
Dnevni troškovi prehrane — 0,60 maraka
Prosječno trajanje života — 9 mjeseci - 270 dana
Amortizacija odjeće — 0,10 maraka
Utržak od racionalnog iskorištavanja lešina:
1. zubno zlato
2. odjeća
3. vrijedne stvari
4. novac
Troškovi spaljivanja — 2 marke
Prosječni čisti dobitak — 200 maraka
Ukupni dobitak za 9 mjeseci — 1631 marka
Uz to pribrojiti utržak od kostiju i iskorištenje pepela.