Bio Sam Jos Djecak

BIO SAM JOŠ DJEČAK
— sjećanja Vladimira Ferderbera —
Bilo je dva sata iza ponoći kada je kamion prošao kroz širom otvorena vrata, »nakićena« bodljikavom žicom. Prispjeli transport logoraša bio je umanjen za šestoricu koji nisu izdržali put. Preda mnom je ležao Buchenvvald. Prostrani Appellplatz, osvijetljen reflektorima, bio je pust. Uz visoku žičanu ogradu išao sam prema odjelu za karantenu. Ostatak noći proveli smo spavajući na zemlji.
Negdje oko podneva krenuo sam s oko 300 mojih drugova prema bloku 51. To je bila jedna od karanten- skih baraka smještena na jugozapadu logora, kraj puta koji je vodio u logorsku ambulantu. Ulica, koja je razdvajala redove baraka poredanih uzdužno, kao i ulice koje su išle poprečno i pružale se sve do Appellplatza, bile su popločene kamenim kockama. Ovi prvi dani studenog bili su neobično hladni, posebno nama, jer smo veći dio dana provodili u stroju radi raznih formalnosti, te tako bili izloženi hladnom vjetru koji je nosio i rijetke pahuljice snijega.
Stambeni dio logora zauzimao je površinu nešto manju od kvadratnog kilometra. Osnovica mu se nalazila
na istočnoj strani u pravcu sjever-jug i završavala, sa svake strane, po jednim stražarskim tornjem.
Središnji dio tog pravca zauzimao je jednokatni to ranj glavnog ulaza, koji se s obje strane oslanjao na zidane prizemne zgrade, u sjevernom krilu bile su SS-kan- celarije, a u južnom samice — bunkeri, kako smo ih mi logoraši zvali, iz kojih je put vodio u krematorij. Gledajući s ulaznih vrata koja su se nalazila na najvišoj točki logora, teren se blago spuštao prema zapadu. Ispred samih vratiju nalazio se ogroman Appellplatz, a odmah iznad njega 12 redova baraka u dubinu i 6 u širinu, međusobno odvojenih poprečnim ulicama. Desno od kapije i Appellplatza nalazile su se četiri barake - radionice, a odmah iza njih krematorij. Uz sjevernu stranu logora je niz zgrada u kojima su bile razne kancelarije i radionice, među kojima i kancelarija za vođenje podataka o logorašima, postolarska i krojačka radionica, logorska zaštita sastavljena od logoraša, te nekoliko skladišta.
Na suprotnoj strani, u dnu logora, smjestilo se nekoliko zgrada bolnice i ambulante. Cijeli taj prostor bio je opasan visokom i gustom bodljikavom žicom kroz koju je prolazila struja.
Red se u Buchenwaldu provodio s najvećom pe- dantnošću i bio je važniji od zdravlja i života logoraša, koji su mnoge slobodne sate morali provoditi na ulici po svakom vremenu, samo da barake budu čiste i uredne. To je pravilo vrijedilo za cijeli logor, pa je i starješina našeg bloka budno pazio na red, u čemu mu je pomagao i sobni redar Stefan.
Barake su bile duge oko pedeset, a široke oko deset metara. U karantenskom dijelu logora barake je po cijeloj dužini presijecao široki prolaz, a lijevo i desno nalazili su se boksovi za zatvorenike. Svaki boks ima tri ili četiri kata, dugi su oko četiri metra, a oko dva metra široki, pa je na toj površini moalo spavati do sedam zatočenika.
Buchenvvaldske ulice, opustjele i mirne, bile su pod pažljivom prismotrom SS-ovaca. Stražari s kula neprestano su osvjetljavali ogradu ne bi li otkrili onog logoraša koji bi pokušao samoubilačko bjegstvo kroz žičanu ogradu pod naponom.

— Dižite se, dižite se, — prolomi se glas Stefana u polumračnom prostoru barake, i uskoro se noćni mir pretvori u buku i jurnjavu. Sa svih strana dopru jecaji i mukli udarci štapa. Na brzinu se poravnava pokrivač, a zatim skače na pod. Tek što su prošla četiri sata izlazimo van u još uvijek mrklu noć. Svrstani po petorica u redu, krećemo na umivanje.
Za doručkom smo dobili oko dvadeset dekagrama kruha i desetak grama margarina. Moj prijatelj Kazo upravo je htio drškom žlice razvući margarin po kruhu, kad je zviždaljka najavila jutarnji apel. Stavio je kruh u džep i poletio za ostalima van. Pašku, desno od mene, poigrava vilica od hladnoće, a Zvonko Hanzelj pokušava se zagrijati udaranjem po ramenima. Odjednom je postalo vidljivije, a uskoro su se upalili i reflektori na tornju glavnog ulaza, obasjavajući svojim bijelim svjetlima naša lica. Sve je mirno, samo se čuju koraci SS-ovaca. lako je zima, nema još ni 6 sati, logorska se limena glazba postrojava pred ulazom kako bi dala ritam koraku logoraša. Dok su nakon prozivke kolone marširale na svoja radna mjesta, mi novodošli dugo smo još čekali u stroju.
Tihi razgovor među logorašima bio je prekinut dolaskom starješine barake koji je raspustio stroj, ali je zabranio ulazak u baraku. Sobni redar Stefan izabrao je nekoliko drugova za ribanje barake, a mi ostali stali smo uz zapadnu stranu barake, gdje je bila kakva takva zavjetrina. Sporo nam se primicao stariji čovjek, krupna ali pognuta tijela. Desnom se rukom opirao o kuk, a na nozi sam mu primijetio otvorene rane. Na lijevoj strani kaputa bio mu je prišiven trocifreni broj, što je značilo da je stari buchenvvaldski logoraš, a iznad broja crveni trokut s utisnutim slovom »P« — dakle, bio je poljski politički in- ternirac. Kada je stigao, slabim glasom nas je upitao: *
— Sovjeti?
— Ne, Jugoslaveni, — odgovori Paško.
— Svejedno, Slaveni, - reče starac i spusti glavu.
— Koliko vam je godina? — upita Maks.
— Četrdeset i osam. Nisu tolike godine, već Bu- chenwald, - mješavinom poljskog i ruskog jezika odgovori nam »starac«.
— Vi ste davno došli ovamo? — ponovo upita Kazo.
— Prije tri godine. Bit će skoro i četiri. Danas sam dobio jedan dan poštede, a prije ni toga nije bilo. I danas je teško, muče nas, ubijaju. Prije, dok se ovo gradilo spavalo se u šatorima.
— Zar prije vas ovog logora nije bilo? — pitamo
opet.
— Bilo je, ali svega nekoliko baraka. Isprva su tu bili samo Nijemci, a kasnije su došli Austrijanci, Česi, pa mi Poljaci i tako redom. Već prvog dana rada u kamenolomu počeli su odmah sa strijeljanjem. I sin mi je bio ovdje, ali danas sam sam… Kolovoza 1940. došlo nas je preko pet stotina Poljaka. Nije prošlo ni punih pet mjeseci, a ostalo nas je svega polovina. Jedne večeri, stajali smo na Appellplatzu, a pred nama se njihalo nekoliko naših drugova - obješenih. Među njima bio je i moj sin, moja^krv.
Šutjeli smo. Riječi starca duboko su odjeknule u našim srcima.
Polako nam priđe Splićanin Ivo Slade ne skidajući pogled s jednokatne zgrade okružene bodljikavom žicom, koja je stajala nedaleko naše barake.
— Što li im je u toj zgradi? — upita Ivo, a svi se okrenusmo prema »starcu«.
— To je blok 46, Institut za* eksperimente, mi ga zovemo »institut za pjegavi tifus«. SS-ovci ovdje vrše pokuse na ljudima koji im služe kao pokusni kunići. Mi to pretpostavljamo, jer su neke naše drugove uzeli u taj odjel nedavno. Nisu se vratili. Tek ih je nekoliko izašlo. Živjeli su stanovito vrijeme i ispričali nam što su s njima tamo radili.
— Vidite li tamo onu veliku brvnaru? Ono je konjuš- nica, — nastavio je »stric«. — Tamo je pobijeno mnogo sovjetskih zarobljenika.
»Starac« je polako otišao, a tajac koji je zavladao prekinuo je prodorni zvuk zviždaljke kojom je najavljen zbor. Dugo smo stajali u stroju dok od nekuda ne done- soše veliku kantu sa crvenom uljanom bojom. Jedan njemački kriminalac, uvježbanom je rukom na leđima kaputa upisivao veliko X i široke trake s vanjskih strana obiju nogavica, što je bila još jedna oznaka više u slučaju bjegstva.
Čitavo poslijepodne padala je sitna novembarska kiša, pa i navečer kada smo stajali više od dva sata u stroju. Nakon apela niz tijelo su nam se cijedile ledene vodene kapi.
Slijedeći dan bio je oblačan, a zemlja i putovi blatni s lokvama vode, kada sam s Vinkom Grubelićem, Antom Moglićem iz Splita, Dragom Plešeom, zubarom iz Delnica i ostalima iz bloka 51 krenuo prema Appellplatzu. U »holendere« nam je prodirala hladna voda. Obilaziti bare po putu bilo je jako opasno, jer su stalno pazili na nas, pa smo koračali i kroz blato i kroz vodu. Izašli smo kroz kapiju i krenuli putem na desno. Visoka bukova stabla bila su gola, a cesta prekrivena slojem opalog lišća. Velika konjušnica ležala je nešto niže od puta, dok su se iz manjih zgrada javljali psi svojim režanjem. Izašavši iz šume kolona je krenula strmom padinom i pred očima nam se ukazao kamenolom. Stotine i stotine Ijudi radilo je u toj kotlini prevrćući i tegleći kamene stijene. Dedni su krampovima i teškim gvozdenim polugama odvaljivali velike blokove, drugi ih teškim batovima usitnjavali, a treći prenosili na drugo mjesto.
Prešavši preko drvenog brvna koje je stajalo umjesto mosta preko umjetno stvorenog jarka, vidjeh kako se oni sa čela kolone već vraćaju s velikim kamenom na ramenu. Korak po korak primicali smo se mjestu gdje je trebalo uzeti kamen. Kada sam došao do tog mjesta jedva sam podigao kamen, te se povukao učinivši slobodan pristup za narednog logoraša. Sporo sam se penjao uz brdo, tegleći kamen na trbuhu i prsima. Posr- ćem, odjeću i ruke smočio sam i zablatio, ali ipak nastavljam dalje. Dva tjedna vukli smo na plećima skoro puna tri kilometra teško kamenje.
Negdje iza četiri sata kamenom kaldrmom već odjekuju koraci »holendera«. Sa svih strana nadiru dugačke kolone zatvorenika. Stojimo ispred »umivaonice« i čekamo na red.
— Njemački front na istoku je probijen, u Italiji se vode žestoke borbe, a tvornice im se pretvaraju u prah i
pepeo. Mora da će i njima skoro kraj, - govorio je Drago Pleše.
— Pravilno Jugoslav! Još malo pa bude »čort germanski kaput«, — pomolivši kroz polumrak glavu reče jedan od prisutnih Sovjeta koji je slušao naš razgovor.
— Samo dva-tri mjeseca i bit će sve gotovo. Treba izdržati… završio je ovaj razgovor s glasom pomalo skrhanim, ali ipak u nadi, jedan od drugova.
Kada je jutarnji apel bio završen, krenuli smo van kapije. Kapo svake radne komande morao je najprije dežurnom oficiru na kapiji predati raport koliko ljudi vodi, a zatim bi bila izdana komanda:
— Naprijed marš!
Skinute kape s glave, zatočenici su morali strogo održavati ritam koraka i pripijenih ruku uz tijelo marširati u redovima po pet kroz kapiju, gdje ih je uvijek sa strane motrilo nekoliko SS-ovaca. Svako narušavanje discipline bilo je strogo kažnjavano.
Uz mene s lijeve strane van stroja hodao je onizak čovječuljak širokih pleća i krupne glave. Na grudima je imao zeleni trokut, a na rukavu traku s natpisom — pred- radnik. Na nogama je imao visoke kožne čizme i pri hodanju je noge visoko dizao kao da stupa strojevim korakom. Svakih nekoliko koraka ponavljao je:
— Lijeva, desna! Lijeva, desna! Jedan, dva! — Pa kroz nekoliko koraka ponovo: lijeva, desna…
Nekoliko logoraša udario je što šakom, što čizmom, radi neodržavanja koraka. Na kosoj padini iznad kamenoloma kolona se zaustavljala. Kapo komande svrstao nas je u redove po deset, a zatim su došla tri SS-ovca i pomoću ručne lampe ponovo nas broje. Muk je narušio bat čizama i glasni jecaj oborenog druga.
Padaju udarci po glavi i tijelu uz grube psovke.
— To vam je kultura, — poluglasno reče Dalmatinac Mile, ali ipak dovoljno glasno da ga je čuo i SS- ovac.
SS-ovac je Ijutito odskočio od logoraša koji je ostao ležati u blatu. Došao je između redova potražiti onoga koji se usudio staviti primjedbu. Pod »mlazom« ručne svjetiljke vidio je niz crvenih trokuta na lijevoj strani kaputa s oznakom »J«. Dobro je ocijenio odakle je doprla riječ »kultura«, te se sada našao među samim našim drugovima. Izišao je iz stroja i tražio da se pre- strojimo po nacionalnosti. Otpremio je ostale na rad, te stao licem prema našem stroju. Podbočivši se rukama o kukove viknuo je:
— Tko govori njemački?
Istupio je jedan Slovenac, profesor biologije, čovjek u poodmaklim godinama. Sporo je prevodio riječi SS- ovca.
— Onaj koji je rekao riječ »kultura« neka odmah izađe iz stroja.
Nitko se nije pomaknuo s mjesta.
Profesor opet progovori saslušavši riječi SS-ovca.
— Recite tko je rekao riječ »kultura« inače ćete cijeli dan ležati ovdje u blatu. Opet tišina. Bijesan SS-ovac nervozno je šetao i pokušavao otkriti drznika. Kada bi doznao tko je rekao taj bi bio mučen, a vjerojatno bi završio u krematoriju.
Nekoliko je puta SS-ovac prošao uzduž stroja, a zatim se izgubio iza tankih stijena naše brvnare. Praćen još dvojicom SS-ovaca vraćao se s debelom batinom u ruci, dok su njegovi pratioci imali i nož.
Primajući udarce, jurili smo niz blatnjavu nizbrdicu u grotlo kamenoloma. U suludoj trci dva puta se drveni štap odbio i od mojih kostiju. Nije bilo vremena za jadi- kovanje, jer jedini cilj je bio da se što prije dočepamo ljudske gomile koja prevrće stijene.
Studeni je bio hladan, kao i prvi dani prosinca 1943. sa skoro svakodnevnom ledenom kišom, a kasnije i sa snijegom. Da bude još gore uvijek je puhao ledeni vje^ tar.
Moja je snaga počela da kopni. Osamnaest sati bio sam svakodnevno izložen zimi i ledenom vjetru, a i za ono vrijeme, kad sam spavao bila je strašna zima. Dvanaest sati radio sam u kamenolomu, a ostalo vrijeme provodio u stroju ili pred barakom. Jutarnji zalogaj kruha i večernji obrok od nešto manje od litre vodenaste juhe nije vraćao ni dio snage koja je bila utrošena na radu. Visinu mi, doduše, logorski režim nije mogao smanjiti, ali zato sam težio nešto više od 40 kilograma!
Jednog jutra za vrijeme apela -izgubio sam svijest. Drugovi su me podigli i onesviješćenog držali u stroju dok je SS-ovac izvršio prebrojavanje. Nakon apela doveli su me k svijesti »snježnom masažom«! uspjeli odvesti u baraku prije odlaska na rad. Nepomično sam ležao tako do osam sati kada se na vratima barake pojavio prosjedi čovjek s bijelom trakom na rukavu i crvenim križem na njoj. Temperatura mi se povisila na oko 40 stupnjeva, pa sam time stekao pravo da budem smješten u revir. Odmah po dolasku uveli su me u tijesno hladno kupatilo, gdje sam ostavio svoje prnje, a zatim sam se uslijed jake groznice jedva dovukao do kreveta. Da li sam nakon toga zaspao ili pao u nesvijest ne mogu reći, jedino znam da sam postao svjestan mjesta i položaja u kojem sam se nalazio kada se spuštao sumrak.
Slijedeće jutro silom sam progutao nekoliko žlica čaja. Na krevetu do mene ležao je Andrej, radnik iz Kijeva. U više navrata poravnavao mi je deku i jastuk pod glavom.
Već je drugi dan prošao, a nisam primio nikakav lijek niti me je itko pregledao. U posebnom odjelu barake zadržavalo se nekoliko osoba u bijelim mantilima. Jedan od njih — sitni ćelavko pognuta tijela - ponekad bi svratio do dvojice bolesnika i ujutro i navečer bi im mjerio temperaturu. Mnogi su ga zvali »doktor« i pozivali sebi. Kada se spustio mrak i upalila sijalica koja je bila obješena o krov barake, u prostoriju je ušao SS liječnik. Visoko podignute glave i brzim korakom išao je sredinom barake kao da vrši neku smotru. Naš »doktor« skrenuo mu je pažnju na mene, a on je pogledavši tabelu temperature odmahnuo rukom i produžio dalje. Za mene je to značilo da je suvišno trošiti vrijeme na mene. Kada je liječnik napustio baraku osjećao sam se izgubljenim.
— Ali… dva-tri mjeseca i sve će biti gotovo. Treba izdržati — sjetio sam se ovih riječi izgovorenih u hladnim prostorijama umivaonice.
S desne strane otvoriše se vrata na kojima se pojavio mladić u plavoj bluzi vojničkog kroja, a na glavi je imao tipičnu logorsku kapu. Zadržavši se kod jednog bolesnika kod vrata približio se i mom krevetu. Prvo je pogledao tabelu temperature, a zatim je prišao bliže.

— Jugoslav?
— Jugoslav!
Prihvatio mi je slabašku ruku da opipa puls. Ispustio je ruku bez riječi, da bi se za trenutak vratio iz odjela za osoblje sa stetoskopom u ruci. Sjeo je na krevet, izvršio pregled, a zatim upitao:
— Drug, koliko ti je godina?
— Osamnaest.
— Jako te boli? — upita mladić i poravna traku na rukavu.
— Jako, evo ovdje, i rukom mu pokazah na vrat i prsa. Zašto mi ne daje lijek — nastavih i pokazah u pravcu našeg »doktora«.
— Lijekova nema, SS daje malo i slabe lijekove. Sada moram ići, ali ću se brzo vratiti.
Vratio se kroz, otprilike, sat vremena i pružio mi dvije vrste tableta.
— Ove bijele uzmi odmah, a crvene kroz dva sata.
Mladi Ukrajinac, student medicine, logorski bolničar
spasio mi je život. Već drugog dana mi je bilo lakše, ali se treći dan bolest opet vratila. Mladi student me je posjećivao i nakon tjedan dana našao sam se na putu za
< blok 51. lako je udaljenost bila oko 300 metara, morao sam se nekoliko puta odmarati.
Nedjelja je bio slobodan dan. Na radu je bio manji broj logoraša, dok se većina nalazila po barakama i cijelo prijepodne bila zauzeta kojekakvim kućnim poslovima. Uređenje boksova, ribanje baraka, šišanje i slično. Poslije podne posjetilo je grupu Jugoslavena nekoliko našin drugova iz velikog logora. Omladinci su bili, naime, u malom logoru. Vodio se razgovor po grupicama, neke su bile formirane po principu zemljaka, a druge na temelju robijaškog poznanstva. Nas mlađe vezivala su sjećanja i drugarstvo stvoreno u zatvoru Perugie u Italiji, a starije drugove zatvor u Sormoni.
Dani prolaze jedan za drugim. Neprimjetno smo ušli u 1944. Kamenolom je prekrit snijegom i ledom, a vjetar stalno puše. Jedan uz drugoga stojimo u dugačkom lancu, prebacujući iz ruke u ruku ledene komade kamena. Na dnu usjeka šestorica se drugova zbilo, s polugama i krampovima u ruci, oko veće kamene stijene, što
viri iz zemlje. Zima ih tjera da se što više gibaju, pa oštrim pijucima i polugama tuckaju po stijeni pokušavajući odlomiti ovaj kamen. Na vrhu brijega, vertikalno iznad njihovih glava, stoje SS-ovci. Dedan se spušta u ovu kotlinu smrti i kraj njegove prisutnosti nitko ne diže glavu u vis, već se jedino gleda u kamen i radi. Kapo komande i njegov pomoćnik, predradnik, viču iz sveg glasa:
— Brže, brže! — pokazujući još jednom svoju vjernost gospodarima.
Odzvanja zvuk željeznih poluga i krampova te lom kamenja. SS-ovac na vrhu brijega kotrlja krupnu stijenu prema ivici brda. Kratki šum stijene i višestruki vrisak bio je kraj ovog djela. Trojica mrtvih i dvoje teško ranjenih leže na snijegu.
lako umoran, te sam večeri potražio Kazu da s njime u razgovoru zaboravim stravičan događaj u kamenolomu. S njim sam mogao pričati o svojima, o selu i ljudima koje smo oboje poznavali, o našem Gorskom kotaru, te sam tako u razgovoru s njim često zaboravljao svoj položaj i mjesto gdje se nalazim. Pričali smo o svemu i svačemu dok zviždaljke nisu najavile spavanje. Nisam ni slutio da je to posljednji razgovor što smo ga vodili…
Sutradan su u kamenolomu sazivali zbor. Stojimo na strmoj kosini kamenoloma postrojeni u dugačke redove.
Tri SS-ovca i dva logoraša iz logorske pisarnice Stali su malo po strani s papirima u rukama.
— Transport! — ide riječ od uha do uha.
Nismo stajali u stroju ni par minuta, kada li se meni s lijeve strane čeoni redovi počeše remetiti i formirati kolonu, čije je čelo prilazilo komisiji, da bi se tamo kolona dijelila u dva dijela. Veći dio, fizički snažnijih kažnje- nika odlazio je malo iznad našeg stroja i tamo se svrstavao u dijelove, a manji dio slabijih, starijih i iscrpljenijih, nešto niže od nas formirali su novi stroj. Korak po korak primicao sam se onima koji trebaju odlučiti o mojoj sudbini. Tek minula bolest i velika fizička iscrpljenost, spasila me je od transporta. Kada sam pristupio skupini onih koji nisu za odlazak, ostadoh zapanjen.
… Zar tako izgledam? Pa to su mumije, a ne živi ljudi. U njima sam vidio i sebe. Na jednom Francuzu primijetili da je lubanja presvučena tek tankom, potamnje- lom kožom. Oči se potpuno izgubile u dubokim rupama, a prozirne uši nekako se istegle u širinu, a nos i lice kao da su prekriveni voštanim papirom, ispod kojeg se naziru vilice i cijelo zubalo.
Drugi do njega bio je u još strašnijem stanju. Široke vilice, očne i čeone kosti učinile su mu glavu ogromnog, čudnog uglastog oblika. Krupne staklaste oči iskočile su mu naprijed, dugačke kosti prstiju presvučene su ispuca- lom kožom, nemirno podrhtavaju, viseći na tankim rukama. Očima prelazim s lica na lice, ali s malo razlike, sva su ona ista i na njima se čita smrt. Uz njihova lica našlo se i moje.
Pogled prebacih na stroj koji se odmotavao kao neko klupko i postajao sve manji, a skupina onih koji odlaze sve veća. Eno prilazi i Kazo. Prilazi stroju onih koji su za transport. Zbunjen je, a oči su mu uprte u mene. Rukom mi domahuje i time poziva da se i ja javim. Što da činim? Da ga izgubim ili da krenem u transport? On

  • mi ponovo maše, a ja nisam u stanju da tako brzo donesem odluku. Dok se tako borim s mislima, komisija je završila rad i Kazo odlazi u dugačkom stroju put logora. Kada sam se vratio s posla našao sam ga u baraci.

— Sutra odlazimo.
Nisam našao riječi da mu odgovorim.
Ali, među našim drugovima proširila se yijest da će se pokušati nešto napraviti da bi se mnogi spasili od transporta. Naša ilegalna organizacija poduzela je sve korake kako bi izvukli naše odane drugove. To mi je dalo nadu da će moji prijatelji ostati i dalje u ovom logoru. I meni je nešto palo na um.
Sutradan, odmah po dolasku u kamenolom, počeo sam ostvarivati svoju zamisao. Uzeo sam kramp i lopatu, ušao u sredinu usjeka i počeo promatrati teren pred sobom. U sredini i malo ulijevo skupili su se oni koji su potkopavajući brdo vadili kamen. Nešto više u lijevo, vršili su pripreme za rad onih koji su na sebi i pomoću kolotura izvlačili vagonete kamena na brdo, do same ceste. Desno preda mnom pružao se napušteni dio ka-
menoloma, koji se terasasto uzdizao sve do vrha brda. Izdvojio sam se i popeo na jednu od tih »terasa«. Tu, osim sitnog mrvljenca nije bilo više kamenja. Bacio sam lopatu pokraj sebe i počeo zamahivati krampom, pa kad bi lopatom izbacio zemlju na stranu nastavio bi s kopanjem. Radio sam koliko su mi snage najviše dozvoljavale. Nikoga nisam vidio, jedini cilj bio mi je skloniti se od vjetra. Oko podne imao sam iskopan rov od jednog metra dužine i pola metra širine, a dubina je iznosila oko 70 centimetara. Do noći sam slabo napredovao, jer sam iscrpio svu snagu. Vratio sam se umoran, ali zadovoljan.
Idućeg dana išao sam na isto mjesto. Kada sam dospio na dubinu od metra posao je bio završen. Na dnu grabe prekrstio sam kramp i lopatu i sjeo na njih. Vjetar je sada prelazio iznad moje glave. Tu sam prosjedio cijeli dan promatrajući vrhove jela kako se savijaju pod naletima vjetra.
Tek trećeg dana, nakon kratke podnevne pauze, začuo sam pojačani tempo rada. Glasovi komanda i požurivanja nadjačali su zvuk alata i lom kamenja. Trgnuo sam se i oprezno podigao glavu. Na velikoj gomili kamenja stajala su tri SS-ovca, te živo nešto razgovarali gestikulirajući rukama. Što će biti ako se popnu ovamo gore? Opasno je bilo viriti pa sam napregnuto osluškivao. Kroz 15-tak minuta tempo rada je popustio i ja sam oprezno podigao glavu. SS-ovci su bili s onu stranu usjeka i penjali se k vrhu. Tek kada sam se našao u koloni, prenoseći kamen, počeo sam smirenije rasuđivati i shvatio u kakav sam se rizik upustio.
Bila je subota i tu večer svi smo bili nešto raspolo- ženiji jer nedjeljom ne idemo na rad. Posebno raspoloženje unijelo je i to što su mnogi drugovi spašeni od transporta.
Nedjeljno jutro, svanulo je oblačno i hladno kao i svi dani prošlog tjedna, ali se poslije podne nebo razvedrilo i vjetar smirio. Logoraši bi ova dva do tri sata koja su imali slobodna iskorištavali na razne načine. Dedni bi posjećivali svoje znance, drugi krpali obuću, treći vodili razgovore o jelu… I o politici se govorilo, ali među poznatima. Nastajala su nova poznanstva i prijateljstva među ljudima raznih nacionalnosti. Ti su Ijudi govorili na

gotovo deset jezika, a ipak smo se svi uspješno sporazumijevali.
Te smo nedjelje i mi ponovo dobili posjetu. Došli su nam drugovi iz 42. bloka, te još neki iz drugih baraka. Mi omladinci sjećali smo se drugova koji su ostali u Dachauu.
Jedne večeri, po povratku u baraku, primio sam svoju porciju juhe po kojoj je plivalo poneko zrno ričeta. Još nisam ni završio s jelom kada li zviždaljka zazviždi i. u baraci nastane tišina. Starješina barake stao je čitati brojeve logoraša:
— 25 525! — rekao je među ostalim brojevima.
Brzo sam ispio ostatak juhe i požurio u sredinu barake.
— Odmah van u stroj! Idete na rad. - rekao je starješina.
— Sada na rad? Zašto i kuda? — bile su prve misli, ali stroj, po komandi Stefana, koji nas je pratio, odmah krenu put Appellplatza. Ovu grupu,sačinjavalo je nekoliko Francuza, tri Sovjeta, nekoliko Čehoslovaka, Talijana i Poljaka, te trojica Jugoslavena.
Kada smo stigli pred kapiju preuzeo nas je čovjek srednjeg rasta, njemački politički kažnjenik s trakom predradnika na rukavu. Pošto je propisno raportirao dežurnom na kapiji, željezna su se vrata otvorila i mi iza- đosmo van logora. Pred nama se sad u pravcu pružao Carascho Weg. Ovim su putem deseci tisuća zatočenika svaki dan ulazili i izlazili iz logora.
Tu su ih dočekivali SS-ovci i, naravno, tukli.
Noć je bila hladna, a cesta pusta i slabo osvjet- Ijena. Kretali smo se odmjerenim korakom. Snijeg uz cestu bio je nizak i prljav. Išli smo u tišini dvadesetak minuta, a zatim se nađosmo na logorskoj željezničkoj stanici, koja je bila nedavno dovršena za potrebe vojne industrije i u kojoj je radilo skoro 20 000 ljudi. Žuto svjetlo električne sijalice obasjavalo je nisku kamenu zgradu i prostor pred njom. Pred nama su stajala dva vagona natovarena novim strojevima buchenvvaldske industrijske hale. Trebamo ih prenijeti u skladište. Dogovaramo se kako bi to najlakše učinili, a neispavani i umorni teško podnosimo zimu. Položismo najprije dvije debele daske na rub vagona, s jedne strane, i prag skladišta, s druge strane. Po njima smo gurali strojeve na njihovo mjesto. Šestorica, sedmorica rade, a ostali traže zaklon u skladištu. Predradnik, njemački drug nas shvaća jer je i njemu hladno. Dogovara se s nama da polovina ljudi radi te da istovare jedan vagon, a da se za to vrijeme ostali griju u obližnjoj strojarnici. Iza pola noći, po završenom poslu, grupe će se zamijeniti. Vagone moramo isprazniti.
Stroj za strojem polako klizi daskama i slažemo ih jednog uz drugog na betonsko tlo skladišta. Nešto iza 23 sata prvi vagon je već prazan. Stadosmo uz strojeve trljajući ruke. Krupni Sovjet odvine jedan mali kotač, dok ja u drugom kutu otkačujem jednu oprugu i bacamo to u šumu.
U zoru smo se vratili u našu baraku.
Odmah nakon doručka legli smo spavati. Stefan nas je probudio nešto iza podneva i natjerao da očistimo baraku. Da sam sa dvojicom Poljaka čistio vanjske stube i prilaz baraci. Uzeo sam metlu i odnio je u mali sobičak — spremište. Tu zatičem dvojicu Sovjeta kako iedu sirovu korabu. Mlađi posegnu u džep i pruži mi komadić.
Kada smo počistili barake nisu nas više pustili unutra. Trčali smo od ugla do ugla tražeći zavjetrinu, jer vijavica je, kako se nćć bližila, postajala sve jača. Ruke sam zavlačio čas u džepove, čas u njedra i prekrivao njima uši utrnule od studeni.
Posljednjih dana siječnja i prvih dana veljače istova- rivao sam ugljen na željezničkoj stanici, da bih se na dan-dva opet vratio u kamenolom. Trećega jutra starješina barake ponovno čita broj 25 525., moj broj. Prilazim bliže i on mi pruža cedulju. Od Jugoslavena sa mnom je još Maks Pušnik, te stolarski radnik Ivan Skopec.
— Katera bo zdej komanda? — upitao je Maks Ivana.
— Ne znam. U 8 sati moramo se javiti na broj 2 — na kapiji — odgovori Pušnik i poče se spremati.
Bilo mi je drago što i Maks ide s nama. Pored toga, on dobro govori njemački. Odmah nakon jutarnjeg apela krenuli smo u pravcu kapije. Mene je ispunilo neko osje- ćarije sreće, što makar i na jedan dan ne odlazim u ka-
menolom, jer me već pomisao na njega ispunjavala strahom. Desno od kapije uz sam zid, bili su u razmacima postavljeni kolčići s brojevima od 1 do 10 i svatko je stao tamo kamo ga je upućivao broj na primljenoj ceduljici. Uz broj 2 okupila se grupa od dvadesetak interniraca. Bila je sastavljena od logoraša iz sedam evropskih nacija, i jednog tamnoputog Marokanca, kojega kasnije i nismo drukčije zvali do Maroko…
Nakon desetak minuta stajanja i međusobnog upoznavanja priđe nam jedan mlađi čovjek, visoka čela i simpatična izgleda koji je na sebi imao tamni šinjel i logo- rašku kapu iste boje. Pristupio je odmah k nama Jugoslavenima i kratko rekao:
— Zdravo šusteri, jel' vam hladno.
— Kakvi »šusteri«. Od nas petorice je samo jedan postolar.
— Od danas ste »šusteri« kad vam kažem i, čuvajte svoj posao. 3a odoh, zdravo!
— Zdravo! — odgovorismo svi u jedan glas, a iznenadni posjetilac ode.
Vidio sam po govoru da je naš čovjek, a po broju

  • da je već duže vrijeme ovdje. Probudio je u meni znatiželju, ali me preduhitrio Ivan pitajući Maksa:

— Znaš li ga? Tko je on i gdje radi?
— Kako da ne. To je jedan naš drug koji radi u logorskoj pisarni pokušava spasiti naše ljude.
Gusta magla nadvila se nad širokim prostorom Ap- pellplatza i zatvorila svaki vidik. Između dva vala magle primijetio sam kako se iz visokih dimnjaka krematorija diže plavkasti dim i pravi oblak nad logorom.
Bili smo već dobrano promrzli kad je iz magle izronio jedan čovjek i uputio se prema nama. Grudi mu je stiskao modri kaput zakopčan sve do grla, a rukav mti je obavijala crna traka na kojoj je pisalo svijetlim slovima
— »predradnik«. Postrojavao nas je po dvojicu i odvodio u postolarsku radnju. Budući da smo uvedeni pojedinačno u spisak komande, predradnik Bruno odvodi izu- čene postolare u radionicu u prizemlje dok nas ostale preuzima predradnik Kurt, poslovođa radionice u kojoj su se popravljali »holenderi« - logoraške drvene cipele.
Ivan Skopec je kao izučeni postolar dobio odmah svoje radno mjesto za tezgom, a Maks i ja se vratismo u baraku s tim da se javimo uveče za rad u noćnoj smjeni. Dok je vani bila vijavica sa snijegom Maks i ja smo spavali i odmarali se u pustoj baraci jer su ostali bili na radu. U prvi sumrak se uputismo u radionicu.
— Koliko ti je godina? — upita me jedan drug ih Poljske.
— Osamnaest.
— Dako si slab! Da nisi bolestan! Hoćeš li jesti brukve?
— Hoću!
Bio sam sretan što ću primiti izvanrednu porciju hrane, nije važno koje! Pravo ni ne osjetih okus, a porcija je već bila prazna. Videći me kako slatko jedem, priđe mi i jedan drug iz Berlina nudeći svoju porciju. Malo sam se nećkao, ali na njegov nagovor ipak prihvatili zdjelu.
Teško se može iskazati sreća koja me ispunila dolaskom u ovu radionicu. Time sam se oslobodio rada na zimi, što je bilo čitavo bogatstvo!
Mladolik, lijevo orijentirani njevmački socijalist Kurt bio je naš predradnik, a također i Čehoslovak Franc, pa su se drugarski odnosili prema nama.
— To će nositi tvoj drug, zato pazi da dobro izradiš da ne dobije žuljeve — upozorava Franc pružajući mu tri para »holendera« na popravak. Nevješt u ovom poslu radio sam sve do zore kako bih nekako završio. Idućih dana je išlo bolje tako da je ostajalo vremena i za odmor. Ubrzo zatim prebačen sam iz bloka 51 u blok broj 8. Taj blok je nosio naziv »dječja baraka«. Tu sam zatekao djecu i mladež iz svih okupiranih dijelova SSSR-a, zatim manju skupinu djece-Židova iz raznih zemalja, te trojicu Jugoslavena.
Četrnaestogodišnji Nikola Kuzma iz Boljuna kraj Pule imao je blijedo lice koje bi za hladnih dana jako za- rumenjelo. Drugi dječak Ljubljančanin Karl Durkošek, bio je nešto tamnije puti i življi. Među nama se brzo razvilo drugarstvo, iako smo se teško sporazumijevali jer sam ja govorio hrvatski, Karl slovenski, a Nikola talijanski i vrlo slabo naš jezik.
Veljača je hladna. Prava zima je tek nastupila. Po krovovima snijeg, a putovi bez snijega: nešto ga je odnio vjetar koji stalno puše, a nešto su zgazili i odnijeli logoraši na svojim »holenderima«.
Vraćajući se jednog jutra iz radionice u baraku, zatekao sam u razgovoru Splićanina Josipa Lukasa i Šiben- čanina Milana Pivca. Kao starim drugovima iz Perugie, odmah sam im pristupio:
— Jesi li čuo kako mobiliziraju »zelene« za front?
— upita me Lukas.
Čuo sam za nekih tridesetak koji su otišli još prije deset dana.
Ono je bila sitnica, šačica dobrovoljaca. Sada ih odlazi nekoliko stotina. Dolaze nam bolji dani, jer će njihove funkcije morati preuzeti politički — osvrćući se, reče Josip.
Razmišljajući, dođoh i do žičane ograde kojom je naša baraka bila odvojena od ostalih dijelova logora. U slobodno vrijeme, za stanare bloka 8 bio je ulaz i izlaz slobodan. Svaki drugi posjetilac morao je preko dežurnog pozvati traženu osobu. Ušao sam u baraku i u njoj zatekao nekoliko sovjetskih dječaka koji su uz pomoć jednog starijeg omladinca završavali jutarnje uređenje barake. Odmah sam legao. Probudivši se negdje iza dvanaest začujem žamor glasova u blagovaoni. Nekoliko Sovjeta me je veselo pozdravilo, ali se na mig jednog starijeg, ne upustiše sa mnom u razgovor, već spustiše na klupu i nastaviše svoj posao. Pred njima je bilo nekoliko listova papira i, gledajući sa strane, otkrio sam da uče matematiku.
Radili su pretežno u unutarnjim logorskim komandama odakle su ih ranije puštali, a dječaci'bi to vrijemć iskoristili za učenje i stjecanje znanja iz različitih područja. U drugom krilu barake ili u spavaonici održavali su često sastanke iza zatvorenih vrata, a na dvorišnoj kapiji dežurala bi tada obično dvojica: dežurni i kurir. Zaključio sam da to nisu bili sastanci, već satovi nastave. Teme razgovora bile su suviše »školske«, a između različitih područja koja su ih zanimala otkrio sam da proučavaju i povijest partije.
Tom kompliciranom organizacijom rukovodio je čovjek za kojeg mi rekoše da je član Boljšog teatra iz Moskve. Svraćali su u našu baraku i neki stariji sovjetski drugovi, ali sve je bilo tako savršeno organizirano da je i meni trebalo dosta vremena da otkrijem tu tajnu školu.
U veljači i prvoj polovini ožujka često je padao slabi snijeg, a temperature su bile vrlo niske. Stanje u logoru počelo se popravljati nakon odlaska većine kriminalaca na front. Politički zatvorenici preuzimali su njihova mjesta na različitim funkcijama, a SS-ovaca nije bilo toliko da bi svugdje bili i sve vidjeli.
Dedne večeri u ožujku sporo sam koračao prema radionici promatrajući barake i rijetke logoraše koji su tuda prolazili. Iznenada se, dolazeći od Appellplatza, pojavi traktor čija je prikolica bila ispunjena sirovom kora- bom. Kretao se sporo prema logorskoj kuhinji i skladištu hrane. Promatrao sam vozilo kako se spušta strmom ulicom. Pedesetak metara dalje ugledah dvojicu logoraša kako trče za prikolicom i pokušavaju pokupiti nekoliko koraba koje su pale na smrznuto tlo. Tek što su se sag- nuli da ih uzmu začuh nekoliko pucnjeva. Obojica su bila mrtva!
Krenuo sam dalje i prestrašen ušao u radionicu. I ispričao sam cijeli događaj drugovima.
— Što je bilo? — upita Kurt Maksa.
— Ubijena su dvojica jer su s traktora ukrali ko- rabu…
Došao je i travanj. Noći u radionici brzo su prolazile. Dedne noći, kao i obično, radionicom su odjekivali udarci čekića, šum blanje po drvetu i buka drugoga alata. Približavala se ponoć. Odjednom noćnu tišinu poremeti jaki isprekidani fijuk sirene.
— Alarm, alarm - širi se od usta do usta.
Nastaje mir i svi očekujemo napetih ušiju. Franc viri kroz prozor ne bi li nešto primijetio. Iz daljine se čuje strašna tutnjava. Prozorska stakla zazvečaše od podrhtavanja tla pod udarcima bomba. Tutnjava je prestala, ali mi smo još uvijek osluškivali.
Ujutro, kad sam se vraćao na spavanje u baraku, ljudi su išli na rad nekako vedriji, smjeliji, jači…
U logor dolaze novi transporti. Jednog jutra, pogledavši kroz prozor, opazio sam veliku kolonu uniformiranih Ijudi što pred kupatilom očekuju prijemnu proceduru koju mora proći svaki novodošli transport. Zovnuo sam Maksa, a on još neke i začas su oba prozora, koja su bila na toj strani radionice, bila načičkana glavama. Svi smo se složili da su ti Ijudi u policijskim uniformama. Uvečer, odmah po dolasku na rad, obratio sam se Pašku:
— Desi li saznao kakav je transport stigao noćas?
— To su Danci. Priča se da je u Kopenhagenu izbio štrajk radnika i da je njemačka komanda naredila policiji da natjera radnike na posao. Policajci su ostali pasivni i zbog toga su sada ovdje.
Otkako je zima popustila čini se da i vrijeme brže prolazi. Broj Jugoslavena, znatno je porastao od lanjske jeseni. Najveći broj naših drugova došao je poslije talijanske kapitulacije iz tamošnjih zatvora. Sovjetskih, njemačkih, poljskih, čehoslovačkih i francuskih drugova stalno je u logoru bilo po nekoliko tisuća, zatim su po brojnosti slijedili Belgijanci, Austrijanci, Jugoslaveni, Talijani, te ostale nacionalnosti.
Napokon je stiglo i ljeto, ali su noći i sada bile svježe i prohladne. Cak je i onaj stalni vjetar postao nešto pitomiji i snošljiviji. Jedne lipanjske večeri 1944. posjetio me je stari prijatelj Ante Moglić. Stajao je pored dežurnog kod vratiju, dok je ispod miške držao neki zamotuljak.
— Ovo je za tebe. Nabavio sam jedan kaput, pa baci ove dronjke sa sebe - reče mi Ante, pružajući zamotuljak.
— Hvala. Kako si?
— A tako. Negdje sam u buchenwaldskom prosjeku. A kako ti živiš?
— U granicama snošljivosti. Radije bih bio u nekom bloku gdje ima naših omladinaca iz Perugie.
— Ne, ti trebaš biti ovdje. Sigurno zato postoji razlog. Koliko je naših u ovom bloku?
— Sedmorica, za sada. Svi su za dvije, tri pa i više godina mlađi od mene.
— Zbog toga si, vjerojatno, u ovom bloku. A sada, da ti nešto kažem. U nedjelju budi između bloka 17 i 18 u tri poslije podne. Doći će još dva-tri omladinca i jedan drug koji će razgovarati s vama. Budi točan i nikome ni riječi. Desmo li se razumjeli?
— Bez brige, doći ću.
— Ponovo ću te posjetiti. Drž' se dobro! — pozdravi me Ante i krene k izlazu.
U nedjelju je bio miran i vedar dan i jedva sam dočekao određeno vrijeme da odem na ugovoreno mjesto. Tamo su me„ čekala već dvojica mladića, a ubrzo je stigao i treći. Setajući između baraka očekivali smo starijeg druga i razgovarali. Nije prošlo ni pet minuta kada nam se, prišavši iza ugla, priključio čovjek tridesetih godina.
— Zovem se Ante — predstavio se - Kako ste, mladići?
Pošto je sa svakim malo porazgovarao i upitao odakle smo i otkada smo u logoru nastavio je:
— Drugovi, mi ćemo se više puta sastajati i razgovarati o mnogim stvarima. Ukoliko bih kasnio više od deset minuta vi se raziđite.
Polako smo krenuli prema Appellplatzu, a zatim skrenuli na desno.
— O čemu biste htjeli da razgovaramo? — upitao je Ante Čolić, kako se naš stariji drug zvao.
— Zanima nas kako su Hitler i njegova nacistička partija došli na vlast i uopće kako se rodio fašizam? — upitao je jedan od nas.
— Ovakvo sam pitanje i očekivao, ali da bi se ono moglo bolje shvatiti počet ćemo sa razvojem ljudskog društva kroz povijest. Da li se slažete?
Počeo je s izlaganjem. Pričao je vrlo jasno. Za šetnje sreli smo još dvije grupe naših omladinaca, koji su isto tako »šetali« tog nedjeljnog poslijepodneva. Vratio sam se u baraku sav sretan što sam i ja negdje uključen. I dosad sam dobivao zadatke, ali ništa određeno. Morao sam voditi brigu o svojima u bloku. Podijeli im ovo ili ono, tako su mi govorili. Pripazi malo što se događa u krematoriju jer imaš dobar pogled iz radionice itd. To i nisam shvaćao pravim zadacima. Ovo je sad
nešto sasvim drugo jer ima organizacioni oblik. Tu su članovi grupe i njihov rukovodilac. Sovjeti su imali kurs za mlade na kojem su, pored ostalog proučavali i povijest. Mi smo imali marksistički kružok, u čijem radu sam i ja sudjelovao, a kasnije i pjevački zbor koji je imao redovne probe i to u baraci logorske policije. Dirigirao je Šime Martinjak, Slovenac s austrijske teritorije.
— Uđite — pozvao nas je jedno veče predradnik Bruno u večernji stroj, nešto ranije nego obično.
Brzo smo se okupili u donjoj radionici.
— Danas idemo na Appellplatz na prebrojavanje
— rekao nam je kapo komande.
Izašli smo prvi put otkako smo u postolarskoj radionici na prebrojavanje van barake. Svi smo predmijevali da se dogodilo nešto ili da će se dogoditi. Našli smo se na ogromnom prostoru Appellplatza.
Desno od kapije stršala su uvis podignuta vješala. Slijedile su komande.
— Mirno! Skini kape!
Tada je pročitana presuda dvojici Poljaka, koji su uhvaćeni u bjekstvu. Presuda je glasila:
< — Smrt vješanjem!
Deseci tisuća logoraša bili su licem okrenuti prema vješalima. Sumrak se polagano spuštao. Upaljeni reflektori sijali su sa kapije i bijela svjetlost je obasjala Appellplatz. Oborio sam glavu, a kada sam ponovo otvorio oči na konopcima su se njihala dva ljudska tijela…
Vraćajući se sa posla na ulici sam primijetio logorskog policajca s našim znakom na prsima.
— Vidio sam Jugoslavena s trakom logorske policije.
— A, znam ga — reče Ivo Tonković koji je bio sa mnom u osmom bloku.
— To je Srećko Roman, Dalmatinac. Ima već nekoliko naših drugova u logorskoj policiji. Svugdje nas je.
Kolovoz 1944. bio je na izmaku. Dani sunčani, pravo ljeto. U radionici buka i kovitlanje prašine. Maks u jednom kutu limom okiva drvene donove, Miha kraj peći razvaljuje stare cipele. Kurt nas poziva na ručak.
Rukama otresamo prašinu sa sebe, skidamo pregače i s posudom u ruci spuštamo se u prizemlje po
hranu. Nekoliko krumpira u ruci i pola litre juhe bio je naš ručak. Noktima skidam ljusku s krumpira i bacam je u juhu. Nekoliko zamaha žlicom i posuda je prazna. De- dan sat odmora uz oprez da ne naiđu SS-ovci. Dozef, naš poljski kolega širi vreće po podu i liieže na njih. Ivan i~Miha pružili su se svaki po svome raanom stolu. U radionici mir.
Odjednom sirena najavljuje uzbunu. Nitko se ni ne pomiče. Naše su uši već navikle na glas sirene i buku avionskog motora. Od jake grmljavine podrhtava baraka.
— Pogledajte! — zaviče jedan drug pokazujući rukom magleni krug nad logorom.
Nekoliko nas gura glavu kroz prozorski okvir ne bi li što vidjeli. Avioni lete u pravcu kamenoloma. Začuje se fijuk leteće bombe, a zatim strašan tresak. Svi smo na nogama.
— U prizemlje! — viče Bruno sa stepeništa. Čučnuo sam kraj zida ispod malog, prozorčića. Eksplozije su sve jače, a bombe padaju sve bliže i bliže. Dedan Poljak je upravo obuvao cipele, kad se baraka snažno zaljuljala. Na leđima osjetih snažnu bol, a kraj sebe ugledah prozorski okvir koji je izletio iz zida iznad moje glave.
— Vatra, vatra — viče glas na njemačkom. Požurih kroz mala vratašca na ulicu, a za mnom i ostali. Na ulici, tu i tamo, zapaljene male fosforne bombe. Zrakom i dalje lete avioni i bacaju tisuće raznobojnih letaka. U njima saveznici pozivaju njemačke vojnike na predaju. Opominju ih da ne srljaju u sigurnu smrt. Bježim kroz logor u pravcu zgrada. U šumarku, kraj ambulante, skupljaju se mnogi.
— Mora da je poginulo dosta naših logoraša. Svi su na radu van logora — reče Maks.
— Gdje li je ono pala bomba kada je polomila sve prozore na baraci - upitao sam Paška gledajući u nebo.
— Kraj krematorija, ali ga nije razorila.
Vrijeme je brzo teklo u ovom uzbuđenju. Avioni se napokon izgubiše. Sirena najavi svršetak uzbune. Dim je puzao nad logorom, lako u dubini duše zadovoljni, sa strepnjom i neizvjesnošću vraćali smo se u centar logora. Ljudi su prvi put ulazili kroz kapiju bez stroja. Neki su u tom metežu pokušali bježati, ali su ih spriječili SS- ovci i civilna legija okolnih sela. Tvornice oružja su bile razrušene.
U stambenom dijelu logora izgorjele su svega dvije barake — naša radionica i nastamba logorske policije.
— Da li je među mrtvima koji Jugoslaven? — pitao sam jednog kolegu.
— Koliko znam, Franklini! - odgovorio je netko iz pozadine. Nedavno se vratio iz jedne vanjske komande u Buchenvvald. Sada je radio u kamenolomu i stradao.
Dva dana je trebalo da se život u logoru sredi. Trećeg jutra su duge kolone logoraša opet krenule na rad. Mi postolari odlučismo da očistimo zgarište i natkrijemo podrumske prostorije, jer su zidovi ostali cijeli. Radilo se u dvije smjene. Svjesni da naš pogon služi isključivo logorašima i prestrašeni da nas ne pošalju u transport svojski smo se bacili na posao. Kroz tri tjedna opet smo bili pod krovom i nastavili s uobičajenim radom.
Jesen je za buchenvvaldske prilike bila gotovo lijepa, iako je bilo dosta oblačnih dana. Ipak, nije bilo puno kiše koja bi nam još otežavala i onako težak život.
— Slušaj Paško, kamo su nestali oni danski policajci. Već ih dugo nisam vidio — upitao sam jednog dana u radionici.
— Otišli su kući, barem se tako priča, ali malo prekasno.
— Zašto prekasno?
— Pa prije nekoliko mjeseci došlo ih je oko 700, a sad ih se vratilo samo 300!
Nevelik snijeg ubrzo je prekrio baraku, a zemlja je bila smrznuta i tvrda kao kamen. S istoka i zapada stižu transporti na željezničku stanicu.
Dugačke kolone izvučenih, kostura ljudi, kreću se prema logoru. U svakom vagonu ostaje nekoliko za koje je svako kretanje završeno. Jedan se pružio kraj stijene vagona, stavio ruku pod glavu i misliš spava. Drugi se skupio u kutu, a treći u blizini vratiju upola sjedi, upola leži i samo se po micanju zjenica vidi da ima još života u njemu. Kamionima ih voze u krematorij.
Pred naletom savezničkih armija evakuiraju sve logore na istoku i zapadu. Broj zatočenika u Buchenwaldu raste. Od normalnog broja 30 000 do 35 000 sada, u siječnju 1945., logor broji oko 61 000 logoraša! Ljudi leže pod šatorima, nemoćni, goli i gladni. Dižu se provizorne barake, ali i to je malo. Mrtve skupljaju i specijalnim kolicima odvoze u krematorij.
Onako bijedne jedne tjeraju, negdje na transport, ali istog dana pristižu drugi samo u još većem broju. Dezinfekcija više ne radi, jer se ne može sve obaviti za toliko Ijudi.
— U karanteni ti je neki Goranin — reče mi Paško jedne subote.
— Znaš li iz kojeg je mjesta?
— Rekao je da je iz Delnica.
— Imam jednu majicu koja mi ne treba pa ću mu je odnijeti. Uzet ću i ono malo kruha što mi je jutros ostalo od doručka.11
— Imam ja cijelo današnje sljedovanje, pa ga uzmi, a nas dvojica ćemo podijeliti ono što ti imaš. Izdržat ćemo ovaj put — odgovorio mi je Paško.
Ne mogu dočekati večer, već za vrijeme jednosat- nog odmora požurih niz logor u pravcu karantene. Čim uđoh u krug malih baraka i šatora gdje su za sada smjestili odjel karantene, osjetih neugodan miris truleži. Očima sam tražio slovo »]«. Na vratima barake, ispred samog puta, primijetio sam jednog Jugoslavena.
— Druže, ima li ovdje netko iz Gorskog kotara?
— Ima jedan, odmah ću ga zvati.
Upravo se odmaknuh od vrata barake, kada se na njima pojavi čovjek srednjeg rasta.
— Jeste ii me vi tražili? Ja sam Slavo Ružić iz Starog Laza - reče, pružajući mi ruku.
Upoznavši se, pružio sam mu zavežljaj i upitao:
— Kad ste uhapšeni? Ja sam već dvije godine van
kuće.
— Prije tri-četiri mjeseca. Kupjak je jako bombardiran. Pilana je srušena do temelja i nekoliko kuća u blizini, a škola također — govorio mi je polako, kidajući krupne zalogaje kruha i trpajući ih u usta.
— Bio sam prije hapšenja u Kupjaku — nastavio je. Znam gdje ti je kuća. Tvoji su kako znam, svi dobro.
- Čuj, Slavo, ja sad moram na posao, ali ću doći za dva-tri dana da te posjetim.
Bio je jako dirnut ovom pažnjom.
Stisak ruke i ja već žurim prema radionici.
Za nekoliko dana sam ga opet potražio ali Ružića više nije bilo. Otišao je na rad na jednu vanjsku komandu i nikad o njemu nisam više ništa čuo…
Veljača je bila strašna. Na sve strane smrt. Krematorij to nije mogao svladati, pa leševe odvoze i zakopavaju u ogromne zajedničke grobnice. Naišao sam na jednog samotnika ispred naše radionice koji je ležao okrenut licem prema zemlji. S drugovima ga unosim unutra i pružamo mu komadić kruha. Rukom ga prihvaća, ali ga ne može prinijeti ustima. To smo učinili umjesto njega, ali on više nema snage ni da žvače. Niti išta govori, niti plače, niti stenje. Ne znamo da li je uopće svjestan svog stanja i naše blizine.
Iznijeli smo ga ponovo napolje i položili gdje je i prije bio.
Ožujak. Broj zatočenika u logoru popeo se na desetine tisuća.
Logor se sprema za oslobođenje. Ne znamo dan, ali slutimo da je neizvjesnost velika i da je sloboda tu, pred vratima. Osjećamo da se gubi dodir između nas i SS-ovaca. Oni hodaju logorom i oko logora vrlo nervozni. Malo ili gotovo ništa ne govore. Naprosto izbjegavaju susret s nama, ali ima i takvih koji dižu glavu u vis kao da su ponosni na svoju prošlost i djela.
Svakog dana zatvaraju po nekoliko, vanjskih komanda, pa sve više logoraša i preko dana ostaje u logoru. Ulicama se malo tko kreće, jer postupno vrše evakuaciju logora, pa ljude jednostavno grabe na ulicama, jer ne mogu sakupiti dovoljan broj za transport.
Po instrukcijama Internacionalnog komiteta logoraši i logorska policija vrše sabotažu pri evakuaciji. Prvih dana mjeseca travnja u logoru je vladalo iščekivanje, osjećala se neka napetost u zraku.
Napokon je došao odlučujući dan. Vrijeme je bilo lijepo, samo ponegdje koji oblak na nebu. Sve je mirno,
nitko, osim naše logorske policije, ne kreće se ulicama.
Na tornjevima stoje SS-ovci čije su cijevi uperene na logor.
Reski zvuk sirene najavljuje uzbunu, a to je ujedno i znak našim borcima da preuzmu oružje i krenu na položaje.
Borba je počela.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License

Subscription expired — please renew

Pro account upgrade has expired for this site and the site is now locked. If you are the master administrator for this site, please renew your subscription or delete your outstanding sites or stored files, so that your account fits in the free plan.